Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/11 (B. P.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2737/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2737/11, rješavajući apelaciju Bosiljke Petković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Petković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000696 10 Rev od 24. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosiljka Petković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, koju zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnijela je 4. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000696 10 Rev od 24. februara 2011. godine. Apelantkinja je 21. jula 2014. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Trebinju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 26. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 3. jula 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Pravobranilaštvo nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-15/03 od 23. juna 2003. godine obavezana je tužena Opština Bileća (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantkinji na ime naknade štete isplati iznos od 829.995,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. juna 2003. godine do isplate, te da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.210,00 KM.

6. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj Gž-405/04 od 29. jula 2005. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantkinji na ime naknade štete isplati iznos od 48.063,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. decembra 2004. godine do isplate, te da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.850,00 KM.

7. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, ukupno apelantkinjino potraživanje iz Presude Osnovnog suda broj P-292/87 od 23. septembra 1987. godine (157.490 dinara) i zakonske zatezne kamate na to potraživanje dospjele do 4. marta 1988. godine, kada je presuda postala pravosnažna (18.122.806,18 dinara), iznosi 18.280.296,18 dinara. Vrhovni sud je naveo da je konverzijom tog iznosa u jednu od čvrstih valuta, u ovom slučaju u DEM, vještak dobio iznos od 22.869,67 DEM, odnosno KM, te da taj iznos predstavlja visinu štete koju je apelantkinja pretrpjela zbog toga što joj ranije dosuđeni iznos nije isplaćen. Vrhovni sud je naveo da na taj iznos apelantkinji pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od 4. marta 1988. godine do 18. maja 2001. godine po stopi koja se plaća na neoročene uloge u DEM u mjestu ispunjenja obaveze (3.223,26 KM prema nalazu i mišljenju vještaka), a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/01) (prema nalazu i mišljenju vještaka 21.970,10 KM, zaključno sa 20. decembrom 2004. godine kao danom izrade analize i mišljenja), odnosno ukupno

48.063,03 KM (22.869,67+ 3.223,26 +21,970,10 KM).

8. Apelantkinja je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda broj Gž-405/04 od 29. jula 2005. godine. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 941/08 od 27. oktobra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate i u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine, dok je u preostalom dijelu apelaciju odbio kao neosnovanu. U vezi s utvrđenom povredom, Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda u dijelu koji se odnosi na način obračuna zakonske zatezne kamate i predmet vratio Vrhovnom sudu da donese novu odluku, te naložio Vladi Republike Srpske da apelantkinji isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. U navedenoj odluci Ustavni sud je u tač. 37 i 38 naveo da „Vrhovni i Okružni sud u svojim odlukama nisu dali jasne i precizne razloge zbog čega su apelantkinji u periodu do 18. maja 2001. godine dosudili kamatu koja će se obračunati po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge, a zbog čega nisu primijenili, na što apelantkinja ukazuje u apelaciji, Zakon o visini stope zatezne kamate iz bivše SFRJ koji je važio do 18. maja 2001. godine, tj. do donošenja posebnog zakona u Republici Srpskoj o visini stope zatezne kamate. Ustavni sud smatra da je neophodno dati obrazloženje u ovom dijelu, jer citirani zakon iz bivše SFRJ predviđa znatno veću kamatnu stopu od kamatne stope koju određuju komercijalne banke na štedne uloge 'po viđenju?, odnosno neoročene uloge. Stoga, imajući u vidu da je osporenim presudama određeno da se apelantkinji na dosuđeni iznos štete zatezna kamata obračuna prema stopi koja se daje na neoročene štedne uloge, a ne prema odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate koji je važio do 18. maja 2001. godine, obrazloženje u tom pravcu mora postojati, jer se samo tako može opravdati zašto se apelantkinji, eventualno, određuje obračun zatezne kamate u manjem procentu. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je postupanjem Vrhovnog suda pri ocjeni zakonitosti presude Okružnog suda, u dijelu o načinu obračuna zakonske zatezne kamate, povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije“.

9. Vrhovni sud, odlučujući ponovo o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude (u dijelu koji se odnosi na način obračuna zakonske zatezne kamate), donio je Presudu broj 118 0 P 000696 10 Rev od 24. februara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" broj 57/89), na koji se apelantkinja poziva, stupio na snagu 7. oktobra 1989. godine, a da se do tada zatezna kamata obračunavala po Odluci o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" br. 16/88 i 72/88). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 1 Zakona o visini stope zatezne kamate propisano da dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze plaća zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% i da se obračun obavlja mjesečno primjenom konformne metode. Vrhovni sud je ukazao da je Narodna banka Jugoslavije, kao organ koji je utvrđivao visinu eskontne stope, prestala da postoji donošenjem Ustava Savezne Republike Jugoslavije 19. maja 1992. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u takvim okolnostima u Republici Srpskoj u odnosu na kamate nakon 1992. godine, sve do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/01), nije mogao primjenjivati propis SFRJ za koji je visinu stope zatezne kamate utvrđivala Narodna banka Jugoslavije, koja je prestala postojati 1992. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je visina naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari utvrđena 4. marta 1988. godine u čvrstoj valuti DEM, u iznosu od 22.860,76 DEM, što odgovara istom broju novčanih jedinica KM kao važećoj valuti. Vrhovni sud je naveo da se na navedeni novčani iznos, za period od 4. marta 1988. do 18. maja 2001. godine, nije mogla primijeniti stopa zatezne kamate propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate (iz 1989. godine), niti stopa zatezne kamate propisana Odlukom o visini stope zatezne kamate (iz 1988. godine), budući da su se navedeni propisi odnosili na tada važeću valutu jugoslovenski dinar. Vrhovni sud je naveo da se stoga zatezna kamata, propisana odredbama člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije mogla obračunavati primjenom navedenih propisa SFRJ.

10. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, po shvatanju tog suda, drugostepeni sud, na osnovu sprovedenog vještačenja posredstvom vještaka finansijske struke Slobodana Perovića, na utvrđeni iznos od 18.122.806,18 dinara konvertovan 4. marta 1988. godine u iznos od 22.869,67 DEM (sada KM), pravilno obračunao kamate po kamatnoj stopi koju su obračunavale komercijalne banke u Republici Srpskoj na štedne uloge po viđenju na tu valutu za period od 4. marta 1988. do 18. maja 2001. godine, a nakon toga do 20. decembra 2004. godine po Zakonu o visini stope zatezne kamate (iz 2001. godine), tako da ukupan dug iznosi 48.063,03 KM. Po mišljenju Vrhovnog suda, obračunom zakonske zatezne kamate na takav način pravilno su primijenjene odredbe člana 277 stav 1 ZOO i na apelantkinjinoj imovini je uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije nastanka štete u smislu odredaba člana 185 stav 1 ZOO. Vrhovni sud je naveo da je nasuprot tome obračun zakonske zatezne kamate na način kako je to učinio vještak finansijske struke Danilo Gutić, primjenom propisane stope zatezne kamate na iznos jugoslovenskih dinara, tako da je na iznos od 14.624,96 DEM (konvertovan 25. januara 1989. godine) do 18. maja 2001. godine utvrdio kamatu u iznosu od 809.811,00 KM, protivan svrsi zatezne kamate kao cijene novca i načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12 ZOO kojeg su dužni da se pridržavaju svi učesnici obligacionog odnosa u ostvarivanju svojih prava i obaveza. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi dosuđivanje kamate u iznosu koji je obračunao navedeni vještak bilo protivno cilju zbog kojeg je kamata ustanovljena i priznata povjeriocu zbog zakašnjenja dužnika u izvršenju obaveze, te da bi kao takva, prema odredbama člana 13 ZOO, predstavljala zloupotrebu vršenja prava iz člana 277 stav 1 ZOO (jer je protivna cilju zbog kojeg je to pravo ustanovljeno). Vrhovni sud je zaključio da je odluka o obračunatoj zakonskoj zateznoj kamati donesena pravilnom primjenom odredaba člana 277 stav 1 ZOO, izuzev u dijelu koji se odnosi na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu od 20. decembra 2004. godine pa nadalje, ali da u tom dijelu nije mogao suditi na štetu apelantkinje, budući da tužena nije izjavila reviziju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, nije postupio u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 941/08 od 27. oktobra 2010. godine. Naime, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama. Takođe, apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, s obzirom na činjenicu da je predmetni parnični postupak pokrenut 1981. godine. Stoga, apelantkinja traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe ZOO na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Po mišljenju Vrhovnog suda, osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja ukazuje u apelaciji iz razloga datih u obrazloženju osporene odluke.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. stav 1.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Kad se duguje Član 277. stav 1.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

14. U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" broj 57/89, preuzet na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92 ) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze plaća zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20%.

Obračun zatezne kamate obavlja se mjesečno primjenom konformne metode.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000696 10 Rev od 24. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 13. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantkinja pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu materijalnog prava

22. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. Takođe, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u kontekstu relevantnih zakonskih odredaba navodeći jasne i razumljive razlike na kojima je zasnovao svoju odluku, tj. obrazložio svoju odluku na način koji zadovoljava standarde organa Konvencije, čime je, nasuprot apelantkinjinim navodima, postupio u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 941/08 od 27. oktobra 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zašto se u konkretnom slučaju na iznos naknade štete od 18.122.806,18 dinara, koji je 4. marta 1988. godine konvertovan u iznos od 22.869,67 DEM, tj. konvertibilnu valutu nije mogla, za period od 4. marta 1988. do 18. maja 2001. godine, obračunati zatezna kamata na osnovu propisa SFRJ (tj. na osnovu Odluke o visini stope zatezne kamate (iz 1988. godine) i Zakona o visini stope zatezne kamate (iz 1989. godine)) u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio kao pravilno odlučenje drugostepenog suda u pogledu obračuna zateznih kamata, koje je taj sud zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Slobodana Perovića, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je takav način obračuna zateznih kamata u skladu sa odredbama člana 277 stav 1 i člana 185 stav 1 ZOO, dok bi drugačiji obračun zateznih kamata, na kojem insistira apelantkinja, bio u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), te da bi kao takav vodio zloupotrebi prava (član 13 ZOO). Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda, te detaljnim i jasnim obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u pogledu obračuna zakonske zatezne kamate, primjenjujući relevantne odredbe ZOO, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na primjenu materijalnog prava nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

25. Apelantinja smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Ustavni sud posebno ukazuje da je u Odluci broj AP 941/08 od 27. oktobra 2010. godine utvrdio povredu apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine, te da je u vezi s tim naložio Vladi Republike Srpske da apelantkinji isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (kad Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku, te naloži redovnim sudovima donošenje nove odluke) ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 941/08 od 27. oktobra 2010. godine, kojom je predmet vraćen Vrhovnom sudu da donese novu odluku, do donošenja presude Vrhovnog suda od 24. februara 2011. godine (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1497/08 od 8. oktobra 2010. godine, tačka 43). Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jesu oko četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se predmetna dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom od oko četiri mjeseca nikako ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, tako da su apelantkinjini navodi, izneseni u tom pravcu, takođe u cijelosti neosnovani.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu načina obračuna zatezne kamate u kontekstu relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak pred Vrhovnim sudom nakon odluke Ustavnog suda okončan u roku od četiri mjeseca.

30. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da u tom pogledu nije bilo proizvoljnosti od Vrhovnog suda.

31. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/11 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio