Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2843/11 (A. A.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Naknada
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2843/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2843/11, rješavajući apelaciju Aleksandra Abutovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Aleksandra Abutovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011.

godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Aleksandru Abutoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Abutovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksandar Abutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog "Autoprevoza“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Osnovnog suda 4. juna 2014. godine zatraženo da dostavi na uvid i spise predmeta tog suda broj 71 0 P 046232 04 P (raniji broj RS 187/04).

3. Okružni sud je 31. decembra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 6. aprila 2014. godine, a tuženi 3. januara 2014. godine. Osnovni sud je traženi spis dostavio 16. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. februara 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi isplate dospjelih a neisplaćenih potraživanja u ukupnom iznosu od 45.943,98 KM i to po osnovu i u iznosima kao u obrazloženju tužbenog zahtjeva.

6. Apelant je 5. jula 2005. godine tužbeni zahtjev uredio tražeći da se tuženi obaveže da mu na ime dospjelih a neisplaćenih potraživanja isplati iznos od 1.890,94 KM. Apelant je u obrazloženju tužbenog zahtjeva naveo da je u međuvremenu 15. oktobra 2004. godine sa tuženim zaključio ugovor o vansudskom poravanju na temelju kojeg mu je tuženi djelimično izmirio potraživanja, i to; po osnovu dospjele zarade po ugovoru o zajedničkom poslu iznos od 45.943,98 KM, a da se on odrekao traženih kamata za isplaćeni iznos od 26.170,41 KM.

7. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 6. februara 2008. godine naložio da se tužba dostavi tuženom na odgovor. Tuženi je sudu odgovor na tužbu dostavio 28. februara 2008. godine.

8. Osnovni sud je 29. novembra 2009. godine i 23. marta 2010. godine održao pripremno ročište. Na ročištu održanom 23. marta 2010. godine apelant je Osnovnom sudu podnio uređenu tužbu i zatražio da se tuženi obaveže da mu po osnovu manje obračunate i isplaćene zarade, shodno članu 17 ugovora o zajedničkom poslu, isplati pojedinačno opredijeljene mjesečne iznose, shodno obračunima bliže definisanim tužbenim zahtjevom, sve sa zakonskom zateznom kamatom za svako mjesečno primanje od dana primanja pa do isplate i iznose po obračunima na osnovu jednostranog umanjenja zarade sa zakonskom zateznom kamatom, takođe bliže definisanim tužbenim zahtjevom. U obrazloženju apelant je naveo da mu je tuženi u potpunosti izmirio obaveze po osnovu dospjele zarade po osnovu ugovora o zajedničkom poslu, u iznosu od 45. 943,98 KM.

9. Osnovni sud je 17. maja 2010. godine održao pripremno ročište na kojem je na apelantov prijedlog donio rješenje i odredio sprovođenje vještačenja koje će izvršiti vještak finansijske struke Miodrag Zeljković. Istim rješenjem je određen predmet vještačenja, rok u kojem je vještak dužan sudu dostaviti nalaz i mišljenje izvršenog vještačenja, te da je dužan pristupiti ročištu za glavnu raspravu u predmetnoj pravnoj stvari koja će se održati 1. oktobra 2010. godine. Sudski vještak je nalaz i mišljenje Osnovnom sudu dostavio 12. avgusta 2010. godine, koji je taj sud dostavio na odgovor apelantu 6. septembra 2010. godine, a tuženom 2. septembra 2010. godine. Apelant je ponovo na temelju nalaza vještaka tužbeni zahtjev uredio i zatražio da se tuženi obaveže da mu isplati ukupan iznos od 11.297,79 KM, i to na ime potraživanja i u iznosima kao u obrazloženju.

10. Na glavnoj raspravi održanoj 1. oktobra 2010. godine Osnovni sud je izveo predložene dokaze, te je donio rješenje i utvrdio da će prvostepenu presudu u predmetnoj pravnoj stvari donijeti 1. novembra 2010. godine.

11. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 046232 04 P (raniji broj (RS 187/04) od 1. novembra 2010. godine obavezao tuženog da apelantu isplati ukupan iznos od 11.297,79 KM, i to: na ime razlike manje obračunate zarade po članu 17 Ugovora o zajedničkom poslu broj 352/01 od 2. februara 2001. godine iznos od 2.459,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 2.459,00 KM, te na ime obustavljene zarade po osnovu poreza na lična primanja, i to za vremenski period od 1. jula 2003. godine do 31. decembra 2003. godine iznos od 3.189,89 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 3.189,89 KM. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 1.290,00 KM, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen, a što predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.

12. Osnovni sud je u obrazloženju odluke naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tuženog, shodno zaključenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 4337-8/02 od 7. avgusta 2002. godine, kojim je stavljen van snage raniji ugovor od 28. februara 2002. godine, da je obavljao poslove vozača autobusa, odnosno da je apelant „kod tuženog bio zaposlen od 2000. godine do 2005. godine (u stalnom radnom odnosu)“. Osnovni sud je dalje naveo da je među strankama nesporno i da su 2. februara 2001. godine parnične stranke zaključile Ugovor o zajedničkom poslu broj 352/01, kojim su definisale da je predmet ugovora prevoz putnika na redovnom, linijskom, vanlinijskom i slobodnom prevozu, sve radi sticanja i podjele zajedničkog prihoda ostvarenog po osnovu prevoza. Navedenim ugovorom je, takođe, definisano da se prevoz putnika obavlja autobusom apelanta kao ulagača opreme, koji je apelant stavio na raspolaganje tuženom kao ulagaču prava sa pravom tuženog da autobus evidentira u svojim poslovnim knjigama, dok je članom 17 ugovora „definisan način obračuna prihoda na osnovu stvarno ostvarene realizacije po linijama (ugovorene ili slobodne vožnje)“ i da je apelant dužan ukupan ostvareni prihod na obavljenim linijama prevoza predati na blagajni tuženog. Osnovni sud je dalje utvrdio da je ovakav ugovorni odnos između apelanta i tuženog trajao od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se predmetni sudski spor, zbog specifičnosti svoje prirode, ima smatrati radnim sporom jer je apelant bio u stalnom radnom odnosu kod tuženog, odnosno jer je apelant predmetni ugovor sa tuženim zasnovao u svojstvu fizičkog lica, a ne preduzetnika. Međutim, kako između parničnih stranaka nije sporna pravna priroda samog ugovora, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi u utuženom vremenskom periodu u cijelosti ispoštovao odredbu člana 17 Ugovora o zajedničkom poslu, da li je bio ovlašćen samoinicijativno apelantu isplaćivati obračunatu zaradu u umanjenom iznosu, tj. da li je bio ovlašćen vršiti jednostranu obustavu zarade apelantu po osnovu poreza na lična primanja. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 17 stav 1 i 262 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoje obaveze i da su odgovorne za njeno ispunjenje, te da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Na temelju navedenih zakonski odredbi Osnovni sud je zaključio da tuženi nije imao ovlašćenje apelantu isplaćivati umanjenu zaradu suprotno odredbi člana 17 Ugovora o zajedničkom poslu, jer za utuženi vremenski period ugovor u tom pravcu nije mijenjan, odnosno jer ugovorne strane nisu aneksom na osnovni ugovor uredile drugačiju isplatu po osnovu zajedničkog posla. Takođe, Osnovni sud je zaključio da tuženi, budući da je bio obavezan ispoštovati obaveze iz Ugovora o zajedničkom poslu, nije dokazao osnov na temelju kojega apelantu kao fizičkom licu sa kojim je u ugovornom odnosu razrezuje poresku obavezu, odnosno jer nije imao saglasnost apelanta kao ugovarača za obustavljanje zarade po osnovu poreza na lična primanja za utuženi vremenski period, a niti je apelant kao fizičko lice, po ocjeni tog suda, bio obveznik predmetnog poreza.

13. Pri tome Osnovni sud je, isto tako, ukazao da, ukoliko su izmijenjene okolnosti uslovljavale promjenu u pogledu procentualne podjele prihoda iz osnova zajedničkog posla, tuženi je u tom pravcu mogao ponuditi apelantu aneks na postojeći ugovor, ili novelirani tekst ugovora na koji bi apelant kao ulagač opreme pristao ili ne, pa kako navedeno nije uslijedilo, tuženi nije imao zakonskog osnova za svoje postupanje, slijedom čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je visinu tužbenog zahtjeva apelanta temeljio na nalazu vještaka finansijske struke, koji je taj sud prihvatio kao objektivan, pravno valjan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je primjenom odredbi člana 277 stav 1 ZOO, a u vezi sa članom 324 stav 1 istog zakona, te na osnovu odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate apelantu na dosuđeni iznos dosudio i potraživanja na ime zatezne kamate, dok je u smislu člana 386 stav 1 u vezi sa članom 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao tuženog da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.290,00 KM.

14. Tuženi je 22. novembra 2010. godine izjavio žalbu protiv presude Osnovnog suda od 1. novembra 2010. godine. Apelant je 8. decembra 2010. godine Osnovnom sudu dostavio odgovor na žalbu.

15. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda od 1. novembra 2010. godine preinačio, i to u dosuđujućem dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu na ime obustavljene zarade po osnovu poreza na lična primanja za vremenski period od 1. jula 2003. godine do 31. decembra 2003. godine isplati iznos od 738,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od 738,99 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.189,89 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 3.189,89 KM, te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 725,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.290,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime razlike manje obračunate zarade isplati iznos od 2.459,00 KM sa kamatom u navedenom iznosu).

16. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud u vezi sa zahtjevom apelanta kojim je tražio isplatu na ime obustavljene zarade po osnovu poreza na lična primanja za period od 1. jula 2003. godine do 31. decembra 2003. godine na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, kod nesporne činjenice da je apelant kao fizičko lice sa tuženim zaključio ugovor o zajedničkom poslu, na temelju kojeg je apelant kao ulagač opreme tuženom predao u posjed i na raspolaganje osnovno sredstvo – autobus, s tim da se tuženi kao ulagač prava obavezao da obezbijedi svu prateću saobraćajnu dokumentaciju, putne naloge, dozvole, putne i prtljažne karte, redove vožnje, putnike i ugovor o prevozu, to je, po ocjeni Okružnog suda, pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, jer zaključivanje navedenog ugovora nije bilo uslovljeno činjenicom da je apelant kao fizičko lice ujedno i radnik tuženog, budući da je u ovom postupku apelant potraživao prihod koji mu pripada po osnovu navedenog ugovora. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, parnične stranke su bile u obligacionopravnom odnosu, jer iz sadržaja ugovora proizilazi da on po svojoj prirodi predstavlja ugovor o zakupu sa elementima ugovora o prevozu i ugovora o djelu, da se na nastanak, prestanak i obaveze ugovornih strana imaju primijeniti odredbe ZOO, a na vođenje knjiga, evidenciju poslovanja, transakcije u vezi sa plaćanjima na ostvarene prihode obveznika pravila poreskih zakona, odredbe Zakona o poreskoj upravi. Dakle, Okružni sud je utvrdio da su ugovorne strane predmetni ugovor zaključile shodno članu 10 ZOO, da su se, prema članu 26 istog zakona, usaglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa se saglasnost, volja i cilj koji su htjele postići ima tumačiti prema čl. 16 i 17 navedenog ugovora u smislu da je osnovni cilj zaključivanja ugovora koji su parnične stranke htjele postići bilo sticanje ekonomske dobiti, odnosno prihoda, a da su prihodi i stvarno ostvareni, nakon umanjenja za iznose troškova proizvodnje, odnosno u konkretnom slučaju troškova prevoza, poreza, smještaja, putarine, mostarine, parkiranja i dr. Okružni sud je dalje, posebno ocjenjujući zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 31. marta 2003. godine, utvrdio da je tuženi apelantu vršio obračun i isplatu dobiti po osnovu zaključenog ugovora o zajedničkom poslu, ali da nije vršio obračun i plaćanje poreza budžetu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: budžet RS), iako je ista obaveza tuženog propisana čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi, članom 37 Zakona o akcizama i porezu na promet. Istaknuto je da je navedenom odredbom propisano da je, ukoliko fizičko lice izvrši uslugu pravnom licu ili preduzetniku, poreski obveznik poreza na promet usluga pravno lice, koje je prema članu 56 Zakona o porezu na dohodak građana dužno za svaki pojedinačno isplaćeni prihod poreskom obvezniku obračunati porez, obustaviti isplatu za taj iznos i uplatiti ga na propisane račune u momentu isplate prihoda, uz obavezu da mu prilikom svake isplate, kao i po isteku kalendarske godine preda obračun sa podacima o isplaćenim neto-prihodima, troškovima, olakšicama i iznosu plaćenog poreza.

17. Dalje, Okružni sud je podsjetio da je pojam poreskog obveznika definisan Zakonom o poreskoj upravi, da je poreski obveznik lice koje je u skladu sa poreskim zakonima obavezno platiti porez i kamatu, odnosno da pojam poreskog obveznika uključuje i poreskog posrednika i svako drugo lice koje je po poreskim zakonima obavezno platiti porez, kaznu ili kamatu (član 5), dok je čl. 4, 5, 34 i 35 Zakona o porezu na dohodak građana definisano na koje prihode građana se obračunava porez, da se porez na dohodak građana plaća na prihode od kapitala, da se prihodi od kapitala smatraju prihodima koji su ostvareni izdavanjem u zakup ili podzakup nepokretne i pokretne imovine i da je obveznik poreza na prihod od kapitala fizičko lice koje ostvaruje prihod iz člana 34 ovog zakona. Odredbom čl. 35 i 37 stav 1 Zakona o akcizama i porezu na promet propisano je da se porez na promet usluga plaća za usluge koje se obavljaju uz naknadu, te da je obveznik poreza na promet usluga lice koje izvrši uslugu. Prema tome, ocjenjujući navedene relevantne odredbe poreskih zakona, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju poreski obveznik apelant kao lice koje je ostvarilo prihod i kao izvršilac usluga, dok je tuženi, u smislu čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi, poreski obveznik i to u svojstvu poreskog posrednika, koji je, kako je to utvrđeno i zapisnikom o inspekcijskom pregledu od 31. marta 2003. godine, bio obavezan da prilikom isplate i obračuna dobiti apelantu izvrši obračun i plaćanje poreza u korist budžeta RS, što tuženi u konkretnom slučaju nije učinio.

18. Okružni sud je, takođe, konstatovao da je nesporno da parnične stranke ugovorom o zajedničkom poslu nisu jasno definisale da se porezi na prihod apelanta plaćaju na teret ostvarenog neto-prihoda. Međutim, kako je apelant, shodno relevantnim odredbama zakona, bio poreski obveznik, to se, po ocjeni tog suda, takva obaveza tuženog prilikom isplate dobiti apelantu da izvrši obračun i plaćanje poreza ugovorom nije niti morala definisati, jer je navedena poreska obaveza utvrđena poreskim zakonima. Istaknuto je da se u nedostatku ili u slučaju nejasnoće odredaba ugovora, imaju primijeniti odredbe relevantnog zakona, tako da kod naplate poreza od poreskog posrednika, u konkretnom slučaju tuženog, nije bila potrebna saglasnost apelanta kao poreskog obveznika, na što upućuje odredba člana 23 ZOO. Prema tome, Okružni sud je zaključio da tuženi nije postupio protivno odredbama ZOO, čl. 17 i čl. 262 stav 1, kada je apelantu izvršio umanjenje obaveze po fakturama, kako je to utvrdio i vještak finansijske struke. Međutim, Okružni sud je isto tako istakao da tuženi apelantu nije mogao umanjiti dobit za iznos kamate i iznos od 156,93 KM za koji tuženi nije niti dokazao na ime čega je izvršio umanjenje. Naime, s obzirom na činjenicu da je tuženi prilikom isplate i obračuna ostvarene dobiti apelantu bio obavezan da vrši obračun i uplatu poreza u skladu sa zakonskim propisima, stoga se apelantu ne može staviti na teret obaveza da plati i kamate na obračunate poreze, što je, po ocjeni tog suda, propust tuženog. Shodno navedenom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra pogrešnim zaključak Okružnog suda koji je ugovor o zajedničkom poslu koji je zaključio sa tuženim okvalifikovao kao ugovor o zakupu i ugovor o djelu, jer je, kako navodi tuženi, po osnovu navedenog ugovora predmetni autobus preregistrovao ishodeći saobraćajnu dozvolu na svoje ime i na taj način ga koristio i ostvarivao zaradu, koja činjenica isključuje elemente ugovora o zakupu, te da je apelant na osnovu zasnovanog radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa tuženim obavljao poslove prevoza, pa je pogrešen i zaključak da se radi o ugovoru o djelu. Dakle, smatra da se u konkretnom slučaju radi o privrednom ugovoru iz čega proizilazi obaveza tuženog kao pravnog lica na plaćanje poreza na osnovu čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi i člana 37 Zakona o akcizama i porezu na promet. Takođe, apelant smatra pogrešnim stav Okružnog suda da je poreski obveznik apelant, kao lice koje je ostvarilo prihod, a da je tuženi kao poreski posrednik bio dužan u svakoj ispostavljenoj fakturi apelantu prikazati i obračunati porez kao poreskom obvezniku, te mu slijedom toga umanjiti isplatu za obračunati porez, tvrdeći da je taj sud postupio protivno odredbi člana 17 i 262 stav 1 ZOO, tj. da je tuženi postupio suprotno članu 17 ugovora o zajedničkom poslu, jer nije bio ovlašćen (član 337 ZOO) da mu razrezuje porez kao fizičkom licu sa kojim je bio u ugovornom odnosu, odnosno da mu jednostrano umanjuje zaradu za utuženi vremenski period od 1. marta 2001. godine do 31. decembra 2002. godine po osnovu poreza na ostvarene prihode, zbog čega, takođe, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant dalje navodi da se u konkretnom slučaju radilo o sporu hitne prirode, jer je tužbu Osnovnom sudu podnio 2004. godine, tj. jer se radi o nezakonitom raspolaganju novcem, zbog čega, takođe, tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao aspektu prava na pravično suđenje, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da apelantove navode smatra neosnovanim, da ostaje kod razloga koje je istakao u svojoj presudi, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je naveo da, uvažavajući drugostepenu presudu u cijelosti, ostaje kod navoda i obrazloženja svoje presude. Smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na suđenje u razumnom roku, jer je taj sud apelantu omogućio pravično suđenje, te da se eventualno prolongiranje predmetnog postupka može pripisati isključivo radu drugostepenog suda.

22. Tuženi navodi da u cijelosti osporava navode iz apelacije. Posebno ističe da je apelant 18. januara 2012. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude Okružnog suda, da je taj sud 12. januara 2012. godine donio rješenje o izvršenju, shodno kojem je on kao tuženi prema apelantu izmirio sve obaveze, što, takođe, dokazuje potvrdom Osnovnog suda od 2. aprila 2012. godine koji je nakon izvršene uplate predmetni izvršni postupak obustavio (tuženi u prilogu dostavlja fotokopiju svih navedenih podnesaka, prijedlog za izvršenje presude Okružnog suda, rješenje o izvršenju i uplatnicu iz koje jasno proizilazi da je na ime apelanta a po presudi Okružnog suda izvršio uplatu iznosa od 2.486,98 KM, potvrdu Osnovnog suda kojom je predmetni postupak obustavljen). Stoga, tuženi apelantove navode smatra neosnovanim, jer je Osnovni sud 2. aprila 2012. godine, nakon što je izvršio uplatu na račun apelanta, predmetni postupak obustavio.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantne odredbe glase:

Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Član 17.

(1)Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2)Obaveza se može usaglasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 262. stav 1.

(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

24. U Zakonu o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/07) relevantne odredbe glase:

Porez Član 4.

Porez u smislu ovog zakona je svako plaćanje budžetu Republike Srpske, grada, opštine i fondova koje se mora izvršiti po poreskim zakonima, zakonima o doprinosima i zakonima o taksama, kao i drugim zakonima kojima su propisane naknade (u daljnjem tekstu: poreskim zakonima), a koje je prinudno, nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu (u daljnjem tekstu( porez). Poreski obveznik Član 5.

Poreski obveznik (u daljnjem tekstu: obveznik) u smislu ovog zakona je lice koje je, u skladu sa poreskim zakonima, obavezno platiti porez ili kamatu. Pojam poreskog obveznika uključuje i poreskog posrednika i svako drugo lice koje je po poreskim zakonima obavezno platiti porez, kaznu ili kamatu.

Poreski posrednik Član 6.

Poreski posrednik je lice koje je, u skladu sa poreskim zakonima dužno da od bilo kojeg lica obustavom ili na drugi način prikuplja poreze, te da ih uplati.

25. U Zakonu o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 30/02, 60/03, 96/03 i 99/04) relevantne odredbe glase:

Porez na promet usluga Predmet oporezivanja Član 35.

Porez na promet usluga plaća se na promet usluga koje se obavljaju uz naknadu. Nastanak obaveze Član 36.

Obaveza po osnovu poreza na promet usluga nastaje u momentu izvršenja usluge, ili izdavanja fakture (računa) o izvršenju usluge.

Poreski obveznik Član 37. stav 1. i 2.

Obveznik poreza na promet usluga je lice koje izvrši uslugu iz člana 35. ovog zakona.

Ako fizičko lice izvrši uslugu pravnom licu ili preduzetniku, poreski obveznik poreza na promet usluga je pravno lice, odnosno preduzetnik.

26. U Zakonu o porezu na dohodak građana („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 30/02, 60/03, 96/03 i 99/04) relevantne odredbe glase:

Član 4. tačka 5.

Porezu na dohodak građana podliježi slijedeće vrste prihoda.

(5) prihod od kapitala Član 34. stav 1. tačka 3.

Prihodi od kapitala, u smislu ovog zakona, su:

3. prihodi ostvareni izdavanjem u zakup ili podzakup nepokretne i pokretne imovine.

Član 35. stav 1.

Obveznik poreza na prihode od kapitala je fizičko lice, koje ostvaruje prihod iz člana 34. ovog zakona.

Član 56.

Porez po odbitku za svakog obveznika i za svaki pojedinačno isplaćeni prihod isplatilac obračunava, obustavlja i uplaćuje na posebne račune u momentu isplate prihoda.

Isplatilac iz stava 1. ovog člana obavezan je da obvezniku prilikom isplate kao i po isteku godine, da izda obračun sa podacima o neto prihodu, troškovima, olakšicama i iznosu plaćenog poreza.

Iste podatke isplatilac je obavezan da u obavještajnoj prijavi dostavo nadležnom poreskom organu po isteku poreske godine.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U vezi sa pitanjem da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom sporu, pokrenutom radi isplate obustavljene zarade, pa je shodno navedenom član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. A) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava

34. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o isplati obustavljene zarade prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

37. U vezi sa odlučenjem Okružnog suda koje je apelantu sporno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primjenom odredbe člana 221 ZPP žalbu tuženog uvažio i presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu preinačio, obavezujući tuženog da apelantu na ime obustavljene zarade po osnovu poreza na lična primanja za utuženi vremenski period isplati iznos od 738,99 KM sa zakonskim zateznim kamatama u istom iznosu, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.189,89 KM i pripadajućih kamata u navedenom iznosu. Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoj stav dao dovoljno precizno i argumentovano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud nije složio sa stavom prvostepenog suda da je predmetni spor između parničnih stranaka u suštini radni spor, jer sadržaj ugovora o zajedničkom poslu nesporno ukazuje da je apelant kao fizičko lice sa tuženim zaključio navedeni ugovor, odnosno jer zaključivanje ugovora između parničnih stranaka nije bilo uslovljeno činjenicom da je apelant ujedno i radnik tuženog, zbog čega je zaključio, suprotno stavu prvostepenog suda, da se radi o obligacionopravnom odnosu. Ustavni sud, takođe, smatra da je Okružni sud jasno i razložno, polazeći o činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda za koje je konstatovao da je potpuno i pravilno utvrđeno, obrazložio svoj stav da su parnične stranke bile u obligacionopravnom odnosu, jer navedeni ugovor po svojoj prirodi predstavlja ugovor o zakupu sa elementima ugovora o prevozu i ugovora o djelu, kojim su jasno definisane obaveze apelanta kao ulagač opreme, da tuženom preda u posjed i na raspolaganje osnovno sredstvo – autobus i obaveze tuženog kao ulagača prava da obezbijedi svu prateću saobraćajnu dokumentaciju, putne naloge, dozvole, putne i prtljažne karte, redove vožnje, putnike i ugovor o prevozu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da se na konkretan pravni odnos proistekao iz ugovora o zajedničkom poslu primjenjuju odredbe ZOO, dok se na evidenciju knjiga i poslovanja, plaćanjima poreza na ostvarene prihode imaju primijeniti odredbe Zakona o poreskoj upravi. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Okružnog suda, s obzirom na činjenična utvrđenja do kojih je došao prvostepeni sud ocjenom sprovedenih dokaza čiji je sadržaj prezantovan u prvostepenoj presudi i relevantne odredbe materijalnog prava na čiju primjenu je taj sud ukazao u svojoj presudi, ne proizilazi proizvoljnost u segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao, a tiče se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi ZOO.

38. Ustavni sud, takođe, smatra da iz datog obrazloženja Okružnog suda nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi poreskih zakona, u okolnostima kada je taj sud, ocjenjujući prigovor tuženog, zaključio da je apelant poreski obveznik i prema odredbama ugovora o zajedničkom poslu a shodno odredbama Zakona o porezu na dohodak građana, i Zakona o akcizama i porezu na promet, dok je tuženi, u smislu čl. 5 i 6 Zakona o poreskoj upravi, poreski obveznik i to u svojstvu poreskog posrednika, koji je, kako je to utvrđeno zapisnikom o inspekcijskom pregledu od 31. marta 2003. godine, bio obavezan da prilikom isplate i obračuna dobiti apelantu izvrši obračun i plaćanje poreza u korist budžeta RS, što tuženi u konkretnom slučaju nije učinio. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da je tuženi apelantu vršio isplatu prema odredbama ugovora o zajedničkom poslu, pri čemu nije vršio umanjenje njegove ostvarene dobiti za obračunati porez, čime je postupio protivno citiranim odredbama Zakona o poreskoj upravi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude, takođe, ukazao da je apelant poreski obveznik prema relevantnim odredbama poreskih zakona, to se obaveza tuženog da prilikom isplate dobiti apelantu da izvrši obračun i naplatu poreza ugovorom nije ni morala posebno definisati odredbama ugovora, budući da je takva poreska obaveza utvrđena relevantnim odredbama poreskih zakona, te da se u nedostatku ili u slučaju nejasne odredbe ugovora ima primijeniti zakon, na što upućuje odredba člana 23 ZOO. Dovodeći u vezu odlučenje Okružnog suda sa odredbama relevantnihih odredbi poreskih zakona a u vezi sa izvedenim dokazima, Zakonom o inspekcijskom pregledu i odredbama ugovora o zajedničkom poslu, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i potpune razloge u pogledu primjene navedenih odredbi zakona, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani. B) U odnosu na suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

40. U vezi sa apelantovim navodima da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao aspektu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. S obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut 16. februara 2004. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu protiv tuženog a da je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046232 10 Gž od 30. marta 2011. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka trajao sedam godina, jedan mjesec i 14 dana.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba ZOO, Zakona o poreskoj upravi, Zakona o akcizama i porezu na promet i Zakona o porezu na dohodak građana, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

44. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio Osnovnom sudu 16. februara 2004. godine, koji je prvostepenu presudu donio tek 1. novembra 2010. godine, dakle, nakon šest godina, osam mjeseci i 14 dana. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe apelanta, prvu procesnu radnju, dostavljanje tužbe na odgovor tuženom, preduzeo tek protekom roka od tri godine, jedanaest mjeseci i 20 dana (6. februara 2008. godine), da bi prvo pripremno ročište zakazao i održao 29. novembra 2009. godine, takođe, protekom roka od jedne godine i jednog mjeseca od dostavljanja odgovora tuženog na tužbu tom sudu (28. februara 2008. godine). Takođe, iz dokumentacije spisa je vidljivo da je Osnovni sud nakon toga u relativno kratkom periodu zakazao i održao tri ročišta (23. marta i 17. maja, te 1. oktobra 2010. godine), te da je 1. novembra 2010. godine donio prvostepenu presudu. Međutim, sve navedeno ukazuje da postupanje prvostepenog suda od podnošenja tužbe apelanta do donošenja prvostepene presude u periodu od šest godina, osam mjeseci i 14 dana predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. Ovo osobito imajući u vidu da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakav razlog kojim bi opravdao svoje „nepostupanje“ u predmetu koji nije naročito složen. Nadalje, evidentno je da je žalbeni postupak trajao tri mjeseca i osam dana, što svakako predstavlja „razuman rok“ za postupanje drugostepenog suda po žalbi. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan relativno brzo (postupak pred prvostepenim sudom nakon zakazivanja pripremnog ročišta i žalbeni postupak), to ne utiče na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe trajao više od sedam godina. Pri tome Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem, iako je više puta uređivao-precizirao svoj tužbeni zahtjev, nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, budući da se samo koristio pravima koja proizilaze iz relevantnih odredbi ZPP.

45. Na kraju, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno Osnovni sud.

46. Uzimajući u obzir sve što je navedeno, Ustavni sud smatra da navedeni period od sedam godina, jedan mjesec i 14 dana za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu apelanta ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelant je tražio naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

48. U vezi sa tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak u konkretnom predmetu trajao sedam godina, jedan mjesec i četrnaest dana, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi

49. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao sedam godina, jedan mjeseci i četrnaest dana, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati u cjelini Osnovnom sudu koji nije balagovremeno preduzimao radnje iz svoje nadležnosti.

51. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2843/11 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio