Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3973/11 (Zajednica etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3973/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3973/11, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79 Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zajednice etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79 Banja Luka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 064363 11 Rev od 1. septembra 2011. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Zajednici etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79 Banja Luka, u skladu s članom 74.

stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke Odbija se kao neosnovana apelacija Zajednice etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79 Banja Luka, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 064363 10 Gž od 24.

decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 064363 00 P od 7. jula 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zajednica etažnih vlasnika ulice Srpska br. 77 i 79 (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koju zastupa Davorin Reljić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 064363 11 Rev od 1. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 064363 10 Gž od 24. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064363 00 P od 7. jula 2010. godine.

2. Prethodno Ustavni sud je Odlukom broj AP 780/11 odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda preciznije označenih u prethodnoj tački ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 780/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zbog toga što u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji apelanta protiv navedene presude Okružnog suda .

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od tužene Republike Srpske, Ministarstva saobraćaja i veza Banja Luka kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 14. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. februara 2014. godine, Osnovni sud 19. februara 2014. godine, dok je tuženi odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 6. juna 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, sa zahtjevom da se tuženom naloži da ukloni izvor opasnosti štete, tako što će porušiti treći sprat skoro kompletno nadzidan iznad drugog sprata na zgradi u ulici Srpska br. 77 i 79 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), te ukloniti kompletan materijal koji bude porušen i vratiti zgradu u pređašnje stanje.

7. Apelant je 22. juna 2000. godine podnio Osnovom sudu prijedlog za određivanje privremene mjere kojom će se tuženom naložiti obustava izvođenja svih radova nadziđivanja na toj zgradi.

8. Na pripremnom ročištu održanom 20. novembra 2000. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1292/00 i odredio privremenom mjerom obustavu svih radova na toj zgradi.

9. Tuženi je 13. decembra 2000. godine izjavio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 20. novembra 2000. godine, koju je taj sud Rješenjem broj P-1292/00 od 20. decembra 2000. godine ukinuo.

10. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1292/00 od 22. aprila 2009. godine tužbu zaprimljenu u tom sudu 6. juna 2000. godine vratio apelantu radi ispravke i dopune u smislu čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), koju je apelant dostavio Osnovnom sudu 5. maja 2009. godine.

11. Podneskom od 25. maja 2009. godine Novo Kisin (u daljnjem tekstu: umješač) je obavijestio sud da ima pravni interes da u ovoj parnici uspije tuženi, budući da je predmet nadziđivanja te zgrade izgradnja stana koji mu je tuženi dodijelio kao svom radniku, te da mu se stoga pridružuje u parnici.

12. Osnovni sud je na pripremnom ročištu održanom 17. februara 2010. godine dozvolio umješaču da se tuženom pridruži u parnici, te mu je naložio da u roku od tri dana dostavi sve materijalne dokaze predložene na ovom ročištu. Osnovni sud je također na apelantov prijedlog odredio da u konkretnoj pravnoj stvari provede vještačenja vještak građevinske struke - statističar Milivoje Milanović. Dalje, Osnovni sud je pripremno ročište zakazano za 29. april 2010. godine odložio za 25. maj 2010. godine, uz obrazloženje da sudu nije dostavljen nalaz vještaka, koji je dostavljen Osnovnom sudu 16. maja 2010. godine. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. maja 2010. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je utvrdio da će presudu o ovoj pravnoj stvari donijeti 7. jula 2010. godine.

13. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 064363 00 P od 7. jula 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da ukloni izvor opasnosti, tako što će porušiti kompletan nadzidani sprat iznad posljednjeg drugog sprata na toj zgradi, te ukloniti kompletan materijal koji bude porušen i vratiti zgradu u pređašnje stanje. Istom presudom taj sud je ponovo odbio apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere kojim je tražio da se tuženom naloži obustava svih radove na toj zgradi.

14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tuženi u skladu s članom 7. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove, kojim je propisano da prvenstveno pravo na nadziđivanje odnosno pretvaranje prostorija u stanove ima društveno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na polovini ili više stanova u zgradi u kojoj se vrši pretvaranje tih prostorija u stanove, na temelju te zakonske odredbe je, Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republičke uprave) broj 25-475-512/99 od 29. jula 1999. godine, tuženi ostvario prvenstveno pravo pretvaranja tih prostorija u stanove, radi izgradnje stana, koji je dodijelio svom radniku Novi Kisinu, umješaču. Osnovni sud je također utvrdio da je Urbanistički zavod Republike Srpske dao urbanističko-tehničke uslove za nadziđivanje te zgrade, radi izgradnje stana, koji su usvojeni na VIII sjednici Gradske komisije za urbanizam, saobraćaj i komunalne poslove od 5. augusta 1999. godine, dok je Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove broj 01-360-164/99 od 25. aprila 2000. godine tuženoj odobreno nadziđivanje sprata na toj zgradi radi izgradnje stana. Međutim, Rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju broj 01-362-613/00 od 3. aprila 2001. godine ta rješenja su ukinuta, kao i sve druge odluke donijete u upravnom postupku vezane za dobijanje potrebnih dozvola i odobrenja za nadiziđivanje sprata na toj zgradi, i to sve nakon što je izvršena izgradnja stana u koju je umješač uložio svoja vlastita sredstva, u koji se s porodicom uselio 2000. godine, i u kojem i danas živi.

15. Pri tome, Osnovni sud je istakao da iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika proizlazi da su radovi [nadogradnja] na toj zgradi započeti u 2000. godini i okončani izgradnjom spornog stana, da tuženi „nemaju nikakva odobrenja za građenje, odnosno da su ih imali ali da su im poništena“. Navedeno je potvrdio i umješač u svom iskazu, navodeći da je imao svu potrebnu dokumentaciju za nadogradnju ali da je ona „kasnije poništena“. Dalje, Osnovni sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji je u toku postupka i saslušan, utvrđeno da nadograđeni dio objekta ne zadovoljava standarde građenja u područjima s izuzetno osjetljivim seizmološkim efektima, da konstrukcija objekta, kako vertikalna tako i horizontalna, ima takav stepen mekoće da zemljotres od 7 stepeni Merkalijeve skale može dovesti do opasnosti po stanare, da postojeća međuspratna konstrukcija objekta, koja je drvena, ne dozvoljava bilo kakvo dodatno opterećenje, te da postoji opasnost od havarije u slučaju zemljotresa.

16. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbama člana

156. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da svako može od drugog zahtijevati da ukloni izvor opasnosti od kojeg prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, te da sud može, radi sprečavanja nastanka štete, naložiti uklanjanje izvora opasnosti, a na trošak držaoca, što znači da svako može od onog ko drži izvor opasnosti zahtijevati da takav izvor ukloni, a pod uslovom da prijeti njemu ili nekom određena šteta. Dovodeći u vezu apelantov tužbeni zahtjev s provedenim dokazima, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da zbog nadziđivanja i adaptacije postojećeg tavanskog prostora na toj zgradi, zbog neadekvatno izvedenih radova u smislu adaptacije već postojećeg građevinskog objekta, to jest zgrade koja je nadziđivana, prijeti opasnost, kako za stanare ranijeg objekta, tako i opasnost za stanare nadzidanog dijela, a ta opasnost može nastati u obliku rušenja cjelokupnog objekta u slučaju zemljotresa. Iako je mogućnost zemljotresa hipotetička, kako je dalje istakao Osnovni sud, on prihvata nalaz i mišljenje vještaka da dograđeni dio predstavlja izvor opasnosti zbog seizmološkog područja na kojem se nalazi grad Banja Luka, a što je po mišljenju Osnovnog suda, općepoznata činjenica.

17. Međutim, Osnovni sud je istakao da nije mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu, te naložiti uklanjanje izvora opasnosti, jer je zaključio da „je promašena“ pasivna legitimacija, odnosno da je istaknuti prigovori tuženog o nedostatku pasivne legitimacije osnovan, tako da se od tuženog ne može zahtijevati uklanjanje izvora opasnosti. Razlog tome je, kako je pojasnio, što iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nije ni vlasnik a ni držalac odnosno posjednik predmetnog stana. Naime, Osnovni sud je istakao da je tačno da se tuženi obraćao nadležnim organima za utvrđivanje prvenstvenog prava nadziđivanja i pretvaranja postojećeg tavanskog prostora u stambeni prostor, te je aktom nadležne Republičke uprave utvrđeno to pravo u njihovu korist i izdata je građevinska dozvola upravo njemu, kao investitoru. Ali, po mišljenju Osnovnog suda, budući da je u posjedu spornog stana umješač, što je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, te da je on u skladu s članom 22. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima postao vlasnikom stana koji je izgradio svojim radom i svojim sredstvima. Dakle, pošto je umješač vlasnik i vanknjižni posjednik odnosno držalac predmetnog stana, to je, prema stavu Osnovnog suda, apelant mogao samo od njega tražiti uklanjanje izvora opasnosti kako to proizlazi iz stava 2. člana 156. ZOO-a, budući da se, po zaključku Osnovnog suda, uklanjanje izvora opasnosti može zahtijevati samo od onog ko posjeduje takav izvor. Zatim, u pogledu odluke o troškovima postupka Osnovni sud je naveo, da je ona utemeljena na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je obavezao apelanta da tuženom na ime troškova postupka isplati ukupan iznos od 600,00 KM.

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 064363 10 Gž od 24. decembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

19. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je ponovio da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da se naloži tuženom da ukloni izvor opasnosti u toj zgradi, odnosno da sruši dograđeni sporni stan i ukloni porušeni materijal. Dalje, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi, u skladu s odredbama Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju prostorija u stanove, a po osnovu rješenja Republičke uprave, ostvario prvenstveno pravo pretvaranja odnosno nadziđivanja tavanskog prostora u toj zgradi radi izgradnje navedenog stana, koji je tuženi dodijelio svom radniku, umješaču; da je tuženi, u skladu s tada važećim Zakonom o uređenju prostora, od grada Banje Luke dobio odobrenje za građenje, a ta rješenja su poništena nakon izvršene izgradnje spornog stana. Također je navedeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je sporni stan u posjedu umješača kao i da je umješač vanknjižni vlasnik stana. Osim toga, utvrđeno je da dograđeni sporni stan predstavlja opasnost kako za stanare dograđenog stana tako i za stanare koji žive odranije u objektu koji je dograđen jer postoji prijetnja da u slučaju zemljotresa od 7 stepeni Merkalijeve skale dođe do rušenja.

20. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je konstatovao da je Osnovni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer se uklanjanje izvora opasnosti može zahtijevati od držaoca odnosno posjednika stana, tj. od umješača, te da je taj sud primjenom člana 156. stav 2. ZOO-a i članom 22. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Zatim Okružni sud je ukazao da iz sadržaja odredbe člana 156. ZOO-a proizlazi da je pasivno legitimisan posjednik izvora opasnosti, odnosno osoba koja obavlja djelatnost od koje prijeti opasnost štete, te da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici - subjekti materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda, kako je naglasio Okružni sud, proizlazi da je posjednik izvora opasnosti umješač, te da slijedom toga tuženi nije u materijalno-pravnom odnosu prema apelantu jer nije posjednik izvora opasnosti, za čiju zaštitu je pokrenuta predmetna parnica.

21. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 064363 11 Rev od 1. septembra 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je apelant u ispravljenoj i dopunjenoj tužbi od 4. maja 2009. godine označio vrijednost spora iznosom od 50.00 KM, te da iz izloženog slijedi da vrijednost predmeta spora u ovoj parnici, a time ni vrijednost pobijane presude, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, zbog čega je apelantovu reviziju odbacio primjenom člana 247. stav 1. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja postupka jer je tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu podnio 6. juna 2000. godine, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničinog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava apelant smatra nezakonitim stav sudova kojim je usvojen prigovor tuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije. Naime, tvrdi da je osporenim presudama na najgrublji način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, i to povredama i odredaba ZPP-a, jer smatra kako je sud trebao primijeniti čl. 61. i 66. ZPP-a, i upozoriti ga na urednost tužbe u pogledu legitimacije tuženog. Osim toga, apelant tvrdi da su etažni vlasnici te zgrade izloženi stalnom izvoru opasnosti zbog koje „može nastupiti katastrofa“. Apelant također osporava rješenje Vrhovnog suda koji je reviziju, koju je podnio protiv drugostepene presude, odbacio zbog vrijednosti spora, te predlaže da Ustavni sud, ukoliko ocijeni da apelacija protiv revizionog rješenja nije prihvatljiva, shodno svojoj praksi razmotri i u cjelini prihvati apelantovu apelaciju u predmetu broj AP 780/11 koju je podnio protiv presude Okružnog suda. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku „da uplati apelantu primjeren novčani iznos na ime nematerijalne štete, a u skladu s praksom Ustavnog suda i činjenicom da je postupak vođen 10 godina“.

b) Odgovor na apelaciju

23. Osnovni sud i Okružni sud su naveli da ostaju kod pravnih stavova izraženih u odlukama koje su donijeli, te da smatraju da ne postoji povreda prava na koje se apelant poziva.

24. Tuženi je u odgovoru a apelaciju istakao da smatra apelantove navode neosnovanim, da su sudovi osporene presude donijeli na temelju pravilne primjene materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1 U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Zahtjev za da se ukloni opasnost štete Član 156. st. 1. i 2.

(1)Svako može da zahtijeva od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je odlukom od 7. aprila 2011. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 780/11 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 19. februara 2011. godine, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda od 24. decembra 2010. godine. Međutim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 064363 11 Rev od 1. septembra 2011. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. Stoga konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 064363 10 Gž od 24. decembra 2010. godine zbog čega će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom na koju je ukazao i sam apelant (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 780/11 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda od 24. decembra 2010. godine apelant, dakle, primio 27. januara 2011. godine, a da je apelacija u tom predmetu podnesena 21. februara 2011. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te smatra da je postupak koji je pokrenuo tužbom protiv tuženog 6. juna 2000. godine nerazumno dugo trajao i da mu je, stoga, povrijeđeno pravo „razumnosti“ odlučivanja suda, kao elementa pravičnog suđenja.

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Primjena materijalnog prava

35. Suština apelantovih navoda u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, člana 156. stav 2. ZOO, jer smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je prigovor tuženog „nedostatka pasivne legitimacije“ osnovan.

36. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje razmatrao u Odluci AP 1041/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1041/11 od 25. juna 2014. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odlučujući o apelaciji istog apelanta, podnesenoj protiv presuda istih redovnih sudova, kojim je apelant odbijen s identičnim tužbenim zahtjevom protiv drugih tuženih (JZD „Dom zdravlja“ i OŠ „Sveti Sava) i uz učešće drugih umješača (Sanje Preradović i Miroslava Popržena) kojim je apelant tražio, kao i u konkretnom slučaju, da se naloži tuženim da uklone izvor opasnosti na istoj zgradi (u ulici Srpska br. 79 i 79 u Banja Luci) tako što će porušiti treći sprat nadzidan iznad posljednjeg drugog sprata, te ukloniti kompletan materijal. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio kao neosnovanu podnesenu apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje i imovinu, u kojoj je apelant također problematizirao stav redovnih sudova da tuženi nisu pasivno legitimisani u tom predmetu nego bi to trebali biti umješači - fizička lica.

37. U navedenoj odluci je Ustavni sud istakao (točka 35) da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz primjenu odredbi člana 156. ZOO-a. Naime, redovni sudovi su utvrdili da tokom postupka apelant nije dokazao da su tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s izvorom opasnosti, budući da je utvrđeno da su umješači kao vanknjižni vlasnici i posjednici spornih stanova, čijom izgradnjom je došlo do potencijalne opasnosti, a ne tuženi, pa da stoga tuženi ne mogu biti pasivno legitimisani u ovom sporu. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da je odredbama člana 156. ZOO-a propisano da svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama, te da će sud (stav 2) na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, prema odredbama člana 2. ZPP-a, sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz tužbe ali je vezan za postavljeni tužbeni zahtjev u okviru kojeg je dužan da donese svoju odluku. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u postupku nije dokazala da su tuženi držaoci izvora opasnosti, te da se stoga njima ne može naložiti otklanjanje njenog izvora, odnosno rušenje spornih stanova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama naveli jasna, detaljna i logična obrazloženja za primjenu relevantnog prava (konkretno ZPP i ZOO) u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava u konkretnom slučaju.

38. Budući da apelant ovom apelacijom pokreće identična pravna pitanja koja je Ustavni sud detaljno razmotrio u navedenoj odluci, Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1041/11 u cijelosti odnose i na predmetni slučaj, pa se umjesto dodatnog analiziranja identičnih apelacionih navoda u cijelosti poziva na razloge iz citirane odluke.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

a) Relevantni principi

40. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelant 6. juna 2000. godine pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom radi uklanjanja izvora opasnosti, koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda od 1. septembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka je period od 11 godina i jedan mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku trebalo utvrditi da li nadzidani sprat iznad posljednjeg drugog sprata na predmetnoj zgradi predstavlja izvor nastanka štete na preostalom dijelu apelantove zgrade. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom postupku, te da apelant svojim ponašanjem nije utjecao na njegovu dužinu.

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe Osnovni sud relativno brzo održao pripremno ročište i odlučio o apelantovom prijedlogu za određivanje privremene mjere (22. juna 2000. godine), kojim je taj sud rješenjem od 20. novembra 2000. godine naložio tuženom da obustavi sve radove na predmetnoj zgradi, da bi je nakon toga, također po izjavljenoj žalbi tuženog (13. decembra 2000. godine), vrlo brzo i ukinuo (20. decembra 2000. godine). Međutim, nakon toga Ustavni sud primjećuje neaktivnost Osnovnog suda u periodu od osam godina i četiri mjeseca, koliko je prošlo do donošenja rješenja (22. aprila 2009. godine) kojim je taj sud apelantu dostavio predmetnu tužbu, radi uređenja u skladu s odredbama ZPP-a. Nakon tog perioda Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zakazao i održao četiri pripremna ročišta u relativno kratkom periodu (25. maja, 17. februara, 29. aprila i 25. maja 2010. godine), nakon čega je donio prvostepenu presudu 7. jula 2010. godine. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak pred Osnovnim sudom do donošenja prvostepene presude trajao 10 godina, što svakako ne predstavlja period koji se može smatrati «razumnim rokom» za rješavanje takvog predmeta. Dalje Ustavni sud zapaža da je Okružni sud drugostepenu presudu (24. decembra 2010. godine) donio u roku od pet mjeseci i 13 dana, dok je Vrhovni sud je po apelantovoj reviziji odlučio u roku od osam mjeseci, koji period se može smatrati «razumnim rokom» za rješavanje o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude i reviziji podnesenoj protiv presude drugostepenog suda.

23. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da period od 11 godina i jedan mjesec, svakako, ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta pred redovnim sudovima. Prema tome, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Apelant je tražio naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete te da se ona, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je postupak u konkretnom predmetu trajao 11 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi

47. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetu AP 1041/11, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao 11 godina i jedan mjesec, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju Osnovnog suda.

49. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) i čl. 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3973/11 (Zajednica etažnih vlasnika ulice… | Sudska praksa | Aktio