Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4435/11 (Z. G.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4435/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4435/11, rješavajući apelaciju Zdravka Goluže, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. listopada 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravka Goluže, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0I 008778 11 Gži od 25. listopada 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 I 008778 07 I od 14. travnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zdravko Goluža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stolca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stolca, podnio je 17. studenoga 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0I 008778 11 Gži od 25. listopada 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 I 008778 07 I od 14. travnja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu. Općinski sud) i ovršenika TGA d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: ovršenik) je zatraženo 17. veljače 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 19. ožujka 2014. godine, Općinski sud 11. travnja 2014. godine, dok ovršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja od 2. listopada 2007. godine, na temelju izvršne isprave, Presude tog suda broj P.246/06 od 6. travnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž. 618/06 od 13. ožujka 2007. godine 16. listopada 2007. godine donio Rješenje o izvršenju broj 53 0 I 008778 07 I, kojim je dozvolio ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, i to na ime glavnog duga iznos od 5.558,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. srpnja 2005. godine pa do isplate i iznos od 849,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. travnja 2006. godine, te na ime troškova ovršnog postupka iznos od 360,00 KM. Istim rješenjem je određeno je da će se ovrha provesti na novčanim sredstvima ovršenika na računima kod banaka pobliže označenih izrekom rješenja, odnosno pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari ovršenika i prijenosom sredstava na račun punomoćnika apelanta pobliže označenog kao u izreci rješenja, koji se vodi kod Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Poslovnica Stolac. Općinski sud je također odbio kao neutemeljen apelantov prijedlog, da se ovrha provede procjenom i prodajom ovršenikovih nekretnina, jer prijedlog za ovrhu ne sadrži sve potrebne elemente propisane člankom 36. ZOP-a, odnosno jer nekretnine ovršenika nisu označene po zemljišnoknjižnim podacima, niti je kao dokaz tom sudu dostavljen zemljišnoknjižni izvadak na temelju članka 39. ZOP-a.
6. Zaključkom Općinskog suda broj 53 0 I 008778 07 I od 15. siječnja 2010. godine određeno je prvo ročište za prodaju ovršenikovih pokretnih stvari pojedinačno navedenih izrekom zaključka. Navedenim zaključkom je također navedeno kako slijedi: da je prema Zapisniku broj I: 8778 od 28. travnja 2009. godine vrijednost popisanih pokretnih stvari (u daljnjem tekstu: predmetnih stvari) procijenjena na 15.000,00 KM, da se na prvome ročištu stvari ne mogu prodati ispod ½ procijenjene vrijednosti, da u slučaju ako ni jedan ponuđač s ponudom iznad 1/2 procijenjene vrijednosti ne plati cijenu, sud će na zahtjev jedne od stranaka oglasiti da prvo ročište za javnu prodaju nije uspjelo, a stranka može u roku od osam dana tražiti zakazivanje novog ročišta, da se na drugome ročištu stvari mogu prodati bez ograničenja glede cijene, te da će sud obustaviti postupak ako ne bude predloženo drugo ročište u navedenome roku ili ako se predmetne stvari ne uspiju prodati na ovome ročištu.
7. Općinski sud je Zaključkom broj 53 0 I 008778 07 I od 9. decembra 2010. godine, na apelantov zahtjev, odredio drugo ročište za javnu prodaju ovršenikovih stvari, budući da prvo ročište nije uspjelo, te kojim je taj sud konstatirao da procijenjena vrijednost stvari iznosi ukupno 15.000,00 KM, koje se na drugom ročištu mogu prodati bez ograničenja cijene, i ako se one na ovom ročištu ne uspiju prodati taj će sud, postupajući u smislu odredbe članka 131. stavak 5. ZOP-a, ovršni postupak obustaviti.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 I 008778 07 I od 23. ožujka 2011. godine taj sud je predmetne stvari, pojedinačno označene kao u izreci rješenja, procijenjene na iznos od 15.000,00 KM, dosudio i odredio da se predaju apelantu s dijelom 1/1, s tim da će se nakon pravomoćnosti ovoga rješenja na njima izvršiti upis promjene prava vlasništva u apelantovu korist, također s dijelom 1/1. U obrazloženju rješenja je navedeno da su te stvari na drugom ročištu za javnu prodaju, održanom 1. veljače 2011. godine, prodate apelantu za iznos od 300,00 KM, pa je taj sud na temelju odredbe članka 93. i 135. ZOP odlučio kao u izreci rješenje.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 I 008778 07 I od 14. travnja 2011. godine je utvrđeno da je apelant, sukladno rješenju toga suda o dosudi od 23. ožujka 2011. godine, u cijelosti namiren iz iznosa dobivenog prodajom tih stvari, glede glavnoga duga, zateznih kamata i troškova ovršnoga postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon donošenja rješenja od 23. ožujka 2011. godine Općinski sud, postupajući sukladno članku 108. ZOP-a, zaključio da nije bilo potrebe u toj pravoj stvari zakazivati ročište za diobu cijene, s obzirom da osim apelanta kao tražitelja ovrhe i ovršenika u ovom postupku nisu sudjelovale druge osobe, te da je iz iznosa dobivenog prodajom navedenih stvari apelant u cijelosti namiren glede svojih potraživanja, s obzirom da je vrijednost stvari procijenjena u vrijednosti od 15.000,00 KM a apelantu su prodate za 300,00 KM, zbog čega je primjenom članka 96. i 97. ZOP odlučio kao u izreci rješenja.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 53 0I 008778 11 Gži od 25. listopada 2011. godine apelantov priziv izjavljen protiv Rješenja Općinskog suda broj 53 0 I 008778 07 I od 14. travnja 2011. godine odbio kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant prizivom osporava navedeno rješenje tvrdeći da u svojim potraživanjima nije u cijelosti namiren, jer je sve stvari kupio za iznos od 300,00 KM, zbog čega smatra da je postupkom izvršenja trebalo nastaviti. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je nakon donošenja rješenja o dosudi sukladno članku 108. ZOP donio rješenje o namirenju, te da su stoga neutemeljeni apelantovi navodi da je taj sud propustio zakazati i održati ročište prije donošenja rješenja o namirenju, jer ova obveza suda postoji samo u slučaju ako ima više od jednog tražitelja ovrhe ili trećih osoba, koje imaju pravo na namirenje (članak 108. stavak 1, u svezi s člankom 96. ZOP-a). Osim toga, imajući u vidu da je tijekom postupka izvršeno sudsko vještačenje ovršenikovih stvari, u smislu da je izvršena procjena tih stvari u iznosu od 15.000,00 KM, to je po mišljenju Kantonalnog suda apelant u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem, zbog čega je primjenom članka 235. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOP-a. Apelant navodi da nije namiren u svojim potraživanjima koja su, kako navodi, iznosila ukupno 7.304,00 KM, bez obzira što su zaplijenjene ovršenikove pokretne stvari procijenjene na 15.000,00 KM, jer ih je on na javnoj prodaji kupio za 300,00 KM. Stoga apelant smatra pogrešnim stav sudova da je na navedeni način u cijelosti namiren, te predlaže da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje, nastavkom ovršnog postupka u smislu novog popisa imovine ovršenika, a potom i nove prodaje ovršenikove imovine.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, i da je pri tome za nju dao jasne razloge, pa predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neutemeljena.
13. Općinski sud u odgovoru na apelaciju smatra pogrešnim apelantove tvrdnje da nije namiren u svome potraživanju, imajući u vidu da su one procijenjene na 15.000,00 KM, koje je apelant na javnoj prodaji kupio za iznos od 300,00 KM.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o ovršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Članak 96.
Kada se pristupa namirenju Sud pristupa namirenju tražitelja ovrhe odmah nakon donošenja rješenja o dosudi. Članak 97.
Osobe koje se namiruju (1) Iz prodajne se cijene namiruju tražitelji ovrhe na čiji je prijedlog određena ovrha, založni povjeritelji i kada nisu prijavili svoje tražbine i osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti.
(2) Višak prodajne cijene koji ostane nakon namirenja osoba iz stavka 1. ovoga članka prodat će se ovršeniku, ako tomu nema smetnji.
Članak 108. stavak 1.
Ročište za diobu (1) Nakon ispunjenja uvjeta iz članka 96. ovoga zakona, sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobivenog prodajom) ako ima više od jednog tražitelja ovrhe ili trećih osoba koje imaju prava na namiru.
Članak 131. st. 1., 2., 3., 4.
Ročište za javnu prodaju (1) Pri prodaji pokretnih stvari shodno se primjenjuju odredbe članka 89. st. 1. i 2. i članka 90. stavak 5. ovoga zakona.
(2) Ponuđač s najvećom ponudom platit će cijenu za pokretnu stvar odmah nakon objave rezultata, ako sud zaključkom ne odluči drugačije. Ukoliko ponuđač ne plati odmah po pozivu suda, drugi ponuđač bit će proglašen kupcem i platit će onu cijenu koju je on ponudio i tim slijedom.
(3) U slučaju da niti jedan od ponuđača s odgovarajućom ponudom ne uplati cijenu odmah po pozivu suda, sud će na zahtjev jedne od stranaka, oglasiti da prvo ročište nije uspjelo. Zahtjev sudu za zakazivanje novoga ročišta stranka može podnijeti u roku osam dana od održavanja neuspjelog ročišta.
(4) Sud na drugome ročištu za javno nadmetanje postupa sukladno st. od 1. do 3. ovoga članka, ali se pokretna stvar koja je predmetom prodaje može prodati bez ograničenja glede iznosa njezine cijene.
VI. Dopustivost
15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
16. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 53 0I 008778 11 Gži od 25. listopada 2011. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeno rješenje apelant je primio 2. studenoga 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. studenoga 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.
18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant osporava Rješenje Kantonalnog i Općinskog suda doneseno u ovršenom postupku tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud opaža da su osporena rješenja donesena u ovršnom postupku, koji je vođen na temelju Rješenja o izvršenju donesenog na apelantov prijedlog (a na temelju Presude Općinskog suda broj P.246/06 od 6. travnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda broj Gž. 618/06 od 13. ožujka 2007. godine), radi namirenja njegovih potraživanja od ovršenika, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
23. Apelant smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih rješenja u ovršnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOP-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
24. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očevidna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
26. U kontekstu apelantovih navoda da je pogrešan stav sudova da je u cijelosti namiren sa svojim potraživanjima (ukupno 7.304,00 KM), jer je ovršenikove stvari kupio na javnoj prodaji za 300,00 KM, Ustavni sud opaža da je osporenim odlukama redovitih sudova odgovoreno na ove apelantove navode. Naime, Kantonalni sud je rješenjem od 25. listopada 2011. godine, odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Općinskog suda od 14. travnja 2011. godine, apelantov priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje kao pravilno i zakonito, jasno i argumentirano obrazloživši svoj stav tako što je taj sud naglasio da su založene ovršenikove stvari vještačenjem procijenjene na iznos od 15.000,00 KM, koje je apelant, sukladno relevantnim odredbama ZOP-a, kao jedini ponuđač kupio na drugom javnom ročištu i platio 300,00 KM, te da je na taj način apelant namirio svoje potraživanje.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da su neprijeporne činjenice (koje ni apelant ne spori) da apelantovo potraživanje iznosi ukupno 7.304,00 KM a da su pokretne stvari koje je apelant kupio na dražbi procijenjene na iznos od 15.000 KM. Kod postojanja takvih okolnosti, tj. kada je apelant za svoje potraživanje na dražbi kupio stvari koje su procijenjene na dupli iznos u odnosu na njegovo potraživanje (15.000 KM : 7.304 KM), Ustavni sud je mišljenja da nije proizvoljan stav redovitih sudova da je apelant provedenim izvršenjem u cijelosti namirio svoje potraživanje, bez obzira što je apelant navedene stvari na dražbi kupio znatno ispod procijenjene vrijednosti, tj. kupio ih je za iznos od 300,00 KM.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
29. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da apelant kršenje navedenih prava, zapravo dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke, i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra kako nema potrebe ove navode ispitivati i u odnosu na navedena prava.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
31. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić