Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4676/11 (V. Č. i N. Č.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4676/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4676/11, rješavajući apelaciju Vojislava Čakalja i Nikole Čakalja, osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vojislava Čakalja i Nikole Čakalja.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 008681 11 Gž od 29. avgusta 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojislava Čakalja i Nikole Čakalja, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 008681 11 Gž od 29. avgusta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojislav Čakalj i Nikola Čakalj (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelat ili apelanti) iz Opštine Gradiška, koje zastupa Gordana M. Popović advokat iz Novog Beograda, podnijeli su 8. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 008681 11 Gž od 29. avgusta 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda je takođe zatraženo da dostavi na uvid kompletan spis tog suda broj 72 0 P 008681 99 P.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. avgusta 2014. godine, Pravobranilaštvo 31. jula 2014. godine, dok Osnovni sud nije dostavio ni odgovor na apelaciju kao ni traženi spis.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelanti su 6. aprila 1999. godine podnijeli tužbu Osnovom sudu protiv tužene Republike Srpske – Ministarstva odbrane Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog smrti njima bliskog srodnika, sina i brata Gorana Čakalja, koji je poginuo 8. septembra 1992. godine kao pripadnik Vojske Republike Srpske.

6. Osnovni sud je Presudom broj P 264/99 od 27. juna 2000. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da prvoapelantu na ime nematerijalne štete - duševnih bolova isplati iznos od 7.000,00 KM, a na ime materijalne štete – troškova sahrane iznos od 2.569,56 KM i troškova crnine iznos od 335,71 KM, a drugoapelantu na ime nematerijalne štete – duševnih bolova isplati iznos od 5.000,00 KM, a na ime materijalne štete, troškova crnine iznos od 300,00 KM s troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.191,00 KM, te zakonsku zateznu kamatu za materijalnu štetu u iznosu od 3.104,56 KM počev od 8. septembra 1992. godine, a za nematerijalnu štetu počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate.

7. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je tuženi izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda od 27. juna 2000. godine zbog nepropisno sastavljenog sudskog vijeća, da je taj sud 15. aprila 2003. godine postupajući prema odredbi člana 5 Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava) postupak prekinuo i predmet apelanata ustupio Pravobranilaštvu, kao nadležnom organu tuženog radi zaključivanja vansudskog poravnanja. Dalje, iz predočene dokumentacije proizilazi da postupak poravnanja nije postignut, zbog čega je Pravobranilaštvo 5. novembra 2009. godine donijelo zaključak o obustavljanju navedenog postupka i predmet apelanata je vraćen Osnovnom sudu na ponovno postupanje. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud donio rješenje o nastavku postupka i apelantima naložio da urede tužbu, tako da preciziraju tačan naziv tuženog, nadležnosti suda, vrijednost spora, pravni i činjenični osnov te da prilože sve relevantne dokaze koje posjeduju. Apelanti su 20. januara 2010. godine dostavili Osnovnom sudu preciziran tužbeni zahtjev.

8. Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 008681 99 P od 24. januara 2011. godine obavezao tuženog (Republiku Srpsku – Vladu Republike Srpske) da apelantima naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog smrti njima bliskog srodnika, i to prvoapelantu iznos od 8.000,00 KM a drugoapelantu iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. januara 2011. godine pa do isplate, a na ime naknade materijalne štete da prvoapelantu za troškove sahrane isplati iznos od 2.476,56 KM i troškove crnine u iznosu od 335,71 KM, a drugoapelantu naknadu na ime materijalne štete i to troškova crnine iznos od 335,25 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. septembra 1992. godine pa do isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 8.392,75 KM.

9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Goran Čakalj (u daljnjem tekstu: pokojni) poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske u dvadesetoj godini života, da je do pogibije živio u zajedničkom domaćinstvu, u ekonomskoj zajednici s apelantima i majkom (prvoapelant je otac poginulog a drugoapelant njegov brat). Osnovni sud je takođe utvrdio da je prvoapelant snosio troškove sahrane poginulog u iznosu od 2.476,56 KM i troškove crnine u iznosu od 335,71 KM, a drugoapelant troškove crnine u iznosu od 335,25 KM, pa je primjenom čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan, jer tuženi odgovara po principu objektivne odgovornosti, odnosno jer tuženi odgovara za štetu nastalu u vršenju vojne službe kao opasne djelatnosti po opštim propisima o naknadi štete. Osnovni sud je takođe podsjetio da je odredbom člana 193 ZOO propisano da je onaj ko prouzrokuje nečiju smrt dužan da nadoknadi troškove njegove sahrane. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 008681 11 Gž od 29. avgusta 2011. godine žalbu tuženog djelimično usvojio i Presudu Osnovnog suda broj 72 0 P 008681 99 P preinačio, tako što je obavezao tuženog da apelantima na ime troškova postupka isplati iznos od 7.715,75 KM, umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom od 8.392,75 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tuženi žalbom osporava odluku prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa o naknadi za rad advokata), člana 2 Tar. br. 2, 9, 10 i 12 utvrdio da apelantima pripada naknada troškova na ime: sastava tužbe u iznosu od 900,00 KM, obrazloženog podneska u iznosu od 900,00 KM, pristupa na četiri održana ročišta u iznosu od 4.050,00 KM i pristupa na tri neodržana ročišta u iznosu od 1.518,75 KM, što ukupno iznosi 7.368,75 KM. Međutim, na osnovu priloženih dokaza, troškovnika advokata apelanata, Okružni sud je takođe utvrdio da je njegov zahtjev za upotrebu vlastitog automobila djelimično osnovan jer je radi prisustva na raspravi održanoj 23. decembra 2010. godine koristio vlastiti automobil, i da je tom prilikom platio račun za gorivo po cijeni od 2,09 KM po jednom litru. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da, prema članu 9 stav 4 Tarife o naknadi za rad advokata, apelantima pripada pravo na naknadu troškova goriva koje je njihov advokat imao radi prisustva raspravi održanoj 23. decembra 2010. godine u iznosu od 30% cijene litre goriva za svaki pređeni kilometar puta, te je stoga na osnovu priloženog dokaza zaključio da im po tom osnovu pripada iznos od 347,20 KM (280 km x 0,62 KM), a ne iznos od 624,00 KM koji im je po tom osnovu dosudio prvostepeni sud. Osim toga Okružni sud smatra da je pogrešan stav prvostepenog suda koji je takođe na osnovu člana 10 Tarife apelantima dosudio naknadu troškova advokata na ime dnevnice u iznosu od 400,00 KM, jer prema citiranom propisu, advokat ima pravo na dnevnicu od 100 bodova ako ostane na putu zbog izvršavanja poslova ili u mjestu u kome mu nije sjedište kancelarije duže od 12 časova. Dakle, kako advokat apelanata sudu nije dostavio dokaz da je ostao na putu zbog izvršavanja poslova ili u mjestu u kome mu nije sjedište kancelarije duže od 12 časova, to je Okružni sud zaključio da nije bilo uslova za usvajanje ovog zahtjeva apelanata. Slijedom navedenog taj sud je žalbu tuženog djelimično uvažio i odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka preinačio, tako što je apelantima na ime troškova postupka dosudio iznos od 7.715,95 KM umjesto iznosa od 8.392,75 KM dosuđenog odlukom prvostepenog suda, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti prevashodno smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja postupka, koji su kako navode pokrenuli tužbom pred Osnovnim sudom 6. aprila 1999. godine, a koji je okončan Presudom Okružnog 29. avgusta 2011. godine, dakle nakon 12 godina i četiri mjeseca. Apelanti osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, kojom presudom su im dosuđeni troškovi postupka u iznosu 7.715,75 KM, umjesto iznosa od 8.392,75 KM dosuđenog prvostepenom presudom. Apelanti smatraju da je taj sud odluku o troškovima postupka donio proizvoljnim tumačenjem Tarife o naknadi za rad advokata, konkretno čl. 9 stav 4, a posebno čl. 10, dakle u dijelu dosuđenih troškova advokatu na ime goriva za korišćenje vlastitog automobila radi prisustva raspravi, kao i troškova na ime dnevnice jer njihov advokat nije dokazao troškove na ime dnevnice, zbog čega je taj sud zaključio da nije ispunio uslove za njihovu isplatu, smatrajući očiglednim da je cilj tog suda bio da umanji troškove postupka, zbog toga što je njihov zastupnik s drugog područja rada. Apelanti su takođe zatražili i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosu od 3.600,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cjelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda. Smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju apelacijom, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Pravobranilaštvo smatra da su navodi apelanata kojim osporavaju drugostepenu presudu u dijelu dosuđenih troškova parničnog postupka neosnovani, cijeneći da je taj sud u cjelosti postupio u skladu s odredbama Tarife o naknadama za rad advokata, u smislu da je pravilno postupio kada je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu, i apelantima na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos od 7.715,75 KM, umjesto iznosa dosuđenog presudom prvostepenog suda.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 58/05, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

15. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 4.

Za upotrebu vlastitog automobila advokatu pripada naknada u visini od 30% cijene BM-95/98 za svaki pređeni kilometar puta.

Član 10 Advokat ima pravo i na dnevnicu u visini od 100 bodova na dnevnicu ako zbog izvršavanja poslova ostane na putu ili u mjestu u kome mu nije sjedište kancelarije duže od 12. sati.

16. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 103/05, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za odlučivanje po svim zahtjevima je 30. juna 2006. godine.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelant je primio 4. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe smatraju da ni konačna odluka u njihovom predmetu nije donesena u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava

24. Apelanti osporavaju presudu Okružnog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, kojim je preinačena presuda prvostepenog suda, tako da je apelantima na ime troškova postupka dosuđen iznos od 7.715,75 KM, umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 8.392,75 KM. Apelanti naime smatraju da je taj sud odluku o troškovima postupka donio proizvoljnim tumačenjem Tarife o naknadi za rad advokata, konkretno čl. 9 stav 4 i čl. 10, dakle u dijelu dosuđenih troškova advokatu apelanata na ime goriva za korišćenje vlastitog automobila radi prisustva raspravi i troškova na ime dnevnice, smatrajući očiglednim da je cilj tog suda bio da umanji troškove postupka, zbog toga što je njihov zastupnik s drugog područja rada.

25. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispiuju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

26. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je prvostepeni sud pogrešnim tumačenjem člana 9 stav 4 Tarife o naknadi za rad advokata, zaključio da advokatu apelanata pripada naknada troškova na ime goriva za korišćenje vlastitog automobila radi prisustva raspravi održanoj 23. decembra 2010. godine u iznosu od 624,00 KM, jasno i argumentovano obrazlažući svoje stav, pozivajući se na citiranu odredbu, prema kojoj istom pripada iznos od 347,20 KM, s obzirom da iz priloženih dokaza proizilazi da je tom prilikom gorivo platio po cijeni od 2,09 KM po jednom litru, a što predstavlja 30% cijene litre goriva za svaki pređeni kilometar puta. Ustavni sud takođe smatra da je Okružni sud jasno obrazložio svoj stav u pogledu preinačenja prvostepene presude u dijelu dosuđenih troškova apelantima na ime dnevnica advokatu, koji su mu odlukom prvostepenog suda dosuđeni u iznosu od 400 KM, (dvije dnevnice), ukazujući da je članom 10 Tarife o naknadi za rad advokata jasno propisano da advokat ima pravo na dnevnicu od 100 bodova ako ostane na putu zbog izvršavanja poslova ili u mjestu u kome mu nije sjedište kancelarije duže od 12 časova. Međutim, kako advokat apelanata sudu nije dostavio dokaz da je ispunio uslove propisane citiranom odredbom, to je Okružni sud zaključio da je ovaj zahtjev apelanata neosnovan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Okružni sud apelantima dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 7.715,75 KM, umjesto iznosa dosuđenog odlukom prvostepenog suda u iznosu do 8.392,75 KM. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoje tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenju prava na pravično suđenje, odnosno koji bi ukazali da Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, nije ispoštovao neku od garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani b)Pravo na suđenje u razumnom roku

29. Apelanti takođe navode da im je zbog dužine trajanja postupka, koji su otpočeli podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 6. aprila 1999. godine do njegovog okončanja donošenjem presude Okružnog suda 29. avgusta 2011. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) Relativni principi

30. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Ustavni sud takođe podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

32. S obzirom na to da su apelanti postupak pokrenuli 16. aprila 1999. godine podnošenjem tužbenog zahtjeva protiv tuženog Osnovnom sudu radi naknade štete, koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 008681 11 Gž od 29. avgusta 2011. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine postupka 12 godina i četiri mjeseca.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja su se praktično svodila na tumačenje odredaba ZOO i Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.

34. Ustavni sud podsjeća da će odluku u pogledu razumnog roka donijeti isključivo na osnovu dokumenata priloženih uz apelaciju, budući da Osnovni sud na traženje Ustavnog suda nije dostavio ni odgovor na apelaciju ni traženi sudski spis.

35. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud po tužbenom zahtjevu apelanata od 6. aprila 1999. godine prvi put odlučio u roku od jedne godine i četiri mjeseca (27. juna 2000. godine), što nesporno predstavlja razuman rok za postupanje tog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je tuženi izjavio žalbu protiv navedene odluke prvostepenog suda, Osnovni sud postupajući u skladu s odredbom člana 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, 15. aprila 2003. godine postupak prekinuo i predmet apelanata ustupio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Kako iz priložene dokumentacije proizilazi parnične stranke nisu postigle sporazum o vansudskom poravnanju, zbog čega je Pravobranilaštvo zaključkom od 15. novembra 2009 godine postupak obustavio i predmet apelanata ponovo dostavio Osnovnom sudu na nadležno postupanje, iako je rok za postupanje tog organa shodno članu 6 navedenog zakona po svim podnesenim zahtjevima bio 30. juni 2006. godine. Iz navedenog slijedi da se period od šest godina i sedam mjeseci, koliko je pred Pravobranilaštvom trajao postupak vansudskog poravnanja, po ocjeni Ustavnog suda ne može staviti na teret Osnovnom sudu zbog objektivnih okolnosti, tj. nemogućenosti suda da utiče na navedeni postupak pred Pravobranilaštvom, u smislu da se on ubrza ili okonča, odnosno da eventualno od tog organa traži povraćaj predmetnog spisa radi ponovnog odlučivanja, jer takva mogućnost nije propisana odredbama citiranog zakona. Dalje, slijedi, da je Osnovni sud nakon što mu je spis vraćen donio rješenje o nastavku postupka, a apelantima je naložio da urede tužbu koju su apelanti sudu dostavili 20. januara 2010. godine, nakon čega je taj sud prvostepenu odluku donio u roku od jedne godine (24. januara 2011. godine), dok je Okružni sud po žalbi tuženog izjavljenoj protiv odluke prvostepenog suda odlučio u roku od jedne godine i osam mjeseci (29. avgusta 2011. godine), što Ustavni sud takođe smatra „razumnim rokom“ za postupanje sudova.

36. Međutim, bez obzira na činjenicu što je u odnosu na ukupnu dužinu trajanja postupka od 12 godina i četiri mjeseca, postupak pred redovnim sudovima trajao oko četiri godine, što po ocjeni Ustavnog suda može da se smatra razumnim rokom, pri tome imajući u vidu da je samo prvostepeni sud u dva navrata odlučivao po tužbi apelanata, a da je postupak vansudskog poravnanja trajao više od polovine dužine ovog postupka (šest godina i sedam mjeseci), Ustavni sud prevashodno cijeneći interes apelanata, koji svojim postupanjem ničim nisu doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo, smatra da ukupna dužina trajanja ovog postupka ne predstavlja razuman rok za rješavanje takvog predmeta.

38. Dakle, Ustavni sud smatra da period od 12 godina i četiri mjeseca, ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74 stav (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno da dodijeli novčanu naknadu odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

40. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantima dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njihovog prava na pravično suđenje u razumnom roku.

Ostali navodi

41. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao 12 godina i četiri mjeseca.

43. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kad je Okružni sud za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4676/11 (V. Č. i N. Č.) | Sudska praksa | Aktio