Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/11 (V. V. iz Dervente)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3156/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3156/11, rješavajući apelaciju Vlade Vujičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Vujičića podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Mals 009457 11 Pž od 16. juna 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Mals 009457 09 od 21. aprila 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Vujičić iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 5. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 60 0 Mals 009457 11 Pž od 16. juna 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 60 0 Mals 009457 09 od 21. aprila 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Višeg suda, Okružnog suda i JP Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši sud je odgovor dostavio 3. februara 2014. godine, Okružni sud 10. februara 2014. godine, a tužilac 6. februara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je 27. jula 2009. godine Osnovnom sudu u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv STR „Vujičić“ Derventa (u daljnjem tekstu: izvršenik) kao dužnika, a po osnovu neplaćanja RTV takse u iznosu od 67,75 KM za period od avgusta do decembra 2008. godine, te za period od januara do maja 2009. godine.

6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 84 0 Ip 024253 09 od 12. avgusta 2009. godine usvojio predloženo izvršenje, te naložio izvršeniku da tužiocu namiri dugovani iznos na ime RTV takse, a na osnovu vjerodostojne isprave.

7. Osnovni sud je Rješenjem broj 84 0 Ip 024253 09 Ip od 12. oktobra 2009. godine usvojio apelantov prigovor, u cijelosti stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene radnje, te odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom.

8. Okružni sud je Presudom broj 60 0 Mals 0094557 09 Mals od 21. aprila 2011. godine obavezao apelanta, vlasnika STR „Vujičić“ (izvršenika), da tužiocu na ime duga za RTV taksu za period od avgusta do decembra 2008. godine, te za period od januara do maja 2009. godine isplati iznos od 67,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 100,00 KM.

9. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizilazi da je tužilac tokom pripremnog ročišta uredio prijedlog za izvršenje, u skladu s članom 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako da je kao tuženog označio apelanta, vlasnika izvršenika, te predložio da se usvoji tužbeni zahtjev, jer apelant nije izmirio dospjeli dug, niti je na zakonom propisani način osporio pretpostavku o postojanju RTV prijemnika za period na koji se dug odnosi. Apelant je tvrdio da nije u obavezi da plaća RTV taksu jer ne posjeduje TV prijemnik u trgovinskom objektu-kiosku, da uredno uz telefonski priključak plaća RTV taksu u domaćinstvu, da se i pred Osnovnim sudom u Modriči i Gradišci vode postupci radi naplate RTV takse iako je tužioca pismenim putem u vidu prigovora na rješenje o izvršenju obavijestio da nema TV prijemnik u svojim poslovnim objektima.

10. Iz obrazloženja presude proizilazi da apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, pa je ona održana u njegovom odsustvu, te da je dokazni postupak proveden čitanjem samo materijalnih dokaza koje je predložio tužilac i to izvoda iz poslovnih knjiga označenog broja i datuma izdavanja, a na osnovu čega je zaključeno da je tužilac u relevantnom periodu vršio fakturisanje RTV takse apelantu.

11. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da apelant nije dokazao da ne posjeduje TV prijemnik, zbog čega je tužbeni zahtjev u cjelini usvojen. S tim u vezi je ukazano na to da je članom 17 Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o RTVBiH) određeno da je svako domaćinstvo i pravno lice na teritoriji BiH koje posjeduje radio ili TV prijemnik dužno da plaća mjesečnu taksu. Članom 19 istog zakona propisana je pretpostavka o posjedovanju tako da se smatra da jedno lice u svakom domaćinstvu i svako registrovano pravno lice u BiH ima radio ili TV prijemnik. Dalje, ukazano je na to da apelant u toku postupka ovu pretpostavku, u smislu člana 19 stav 2 Zakona o RTVBiH nije osporio na način kako je to propisano, odnosno nije dokazao da je pismenom izjavom obavijestio tužioca o neposjedovanju RTV prijemnika i da je istovremeno dao pristanak ovlašćenom licu tužioca da izvrši neposrednu kontrolu tačnosti navoda iz izjave. Takođe, ukazano je i na to da iz izjave tužioca proizilazi da je povodom apelantove izjave koja je data u avgustu 2009. godine proveden opisani postupak, ali da on može da se odnosi samo na oslobađanje od plaćanja RTV takse za ubuduće, a ne i za sporni period koji je predmet konkretnog spora.

12. Najzad, Okružni sud je zaključio da apelant nije na zakonom propisan način dokazao da nije posjedovao RTV prijemnik u spornom periodu predočavanjem dokaza o dostavljanju pismene izjave tužiocu, u smislu člana 19 stav 3 Zakona o RTVBiH za taj period, a zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, pa je apelant obavezan da isplati označeni iznos duga koji je utvrđen na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga tužioca iz kog proizilazi da su apelantu u spornom periodu fakturisane RTV takse, a on tokom postupka nije dokazao da ih je i platio.

13. Viši sud je Presudom broj 60 0 Mals 009457 11 Pž od 16. juna 2011. godine apelantovu žalbu u cjelini odbio i potvrdio presudu Okružnog suda.

14. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u žalbi tvrdio da u toku 2009. godine sud nije mogao da donese rješenje o izvršenju na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga jer nije predstavljao izvršnu ispravu a čime je ovaj postupak iniciran, da je prvobitno bila označena samo trgovinska radnja kao tuženi, a nakon toga on, a da se, pri tom, nije tražila njegova saglasnost za ovo preinačenje, te da je osporena presuda donesena samo na osnovu izvoda iz tužiočevih poslovnih knjiga.

15. Dalje, Viši sud je ukazao na to da je tačan apelantov navod da Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ne određuje kao izvršnu ispravu izvod iz poslovnih knjiga, ali da ova povreda postupka, te daljnji nastavak postupka prema pravilima o parničnom postupku nema uticaja na zakonitost osporene presude, te su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu ocijenjeni neosnovanim.

16. Viši sud je istakao da samostalna zanatska radnja predstavlja način obavljanja posla preduzetnika. U skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, preduzetnik ima sva prava i obaveze pravnog subjekta. Slijedom toga, radnja nema niti poslovnu niti stranačku sposobnost, već to svojstvo ima preduzetnik koji obavlja preduzetničku djelatnost za koju je registrovan radi sticanja dobiti. Shodno navedenom, zaključeno je da se, kada se u tužbi naznači samostalna zanatska radnja, te nakon toga tužba uredi označavanjem kao stranke vlasnika samostalne radnje, ne radi o preinačenju tužbe, a zbog čega je neosnovanim ocijenjena apelantova tvrdnja da je došlo do subjektivnog preinačenja tužbe za koje je bila potrebna njegova saglasnost.

17. Dalje, Viši sud je istakao da je, shodno članu 7 ZPP, u vezi s članom 123. istog zakona, osnovni princip parničnog postupka raspravni princip, odnosno stranke su obavezne da predlože i provedu sve dokaze koje smatraju relevantnim za razrješenje spora, te kojim dokazuju činjenice na kojim zasnivaju svoje navode i zahtjeve. S tim u vezi je ukazano na to da apelant nije proveo niti jedan dokaz u prilog utvrđenju činjenice da u spornom periodu (avgust–decembar 2008. godine, te januar–maj 2009. godine) u svojoj radnji nije posjedovao radio ili TV prijemnik, kao i da apelant nije pristupio na glavnu raspravu i nije ni provodio dokaze u ovom postupku.

18. Viši sud je istakao da se, u skladu s članom 48 Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o RTRS), taksa plaća po principu oborive pretpostavke. Takođe, ukazano je i na član 49 istog zakona kojim je propisano da je obaveza svakog fizičkog i pravnog lica da prijave TV prijemnik kad ga nabave i da taksu plaćaju narednog dana od dana prijave. Slijedom navedenog, zaključeno je da ona fizička i pravna lica koja ne posjeduju telefon taksu plaćaju prijavljivanjem nabavke radija ili TV prijemnika. Oni koji posjeduju fiksni telefon, po principu pretpostavke, primaju račun za plaćanje takse, te imaju mogućnost da nakon prijema računa obavijeste tužioca da ne posjeduju aparate za koje su obavezni da plaćaju taksu. S obzirom na to da se apelant nije koristio svojim pravima, kako prije pokretanja postupka tako i u toku postupka, zaključeno je da svoj pasivni odnos ne može da stavlja na teret tužiocu i sudu. Takođe, ukazano je na to da apelant nije osporio račune za plaćanje takse koje je dobio, nije dostavio izjavu u skladu sa zakonom da ne posjeduje radio ili televizijski prijemnik i u sudskom postupku nije proveo dokaze kojim bi u sumnju doveo činjenice koje je tužilac dokazao, a to je da po principu pretpostavke, koju apelant nije osporio, posjeduje ove prijemnike za koje je dužan da plati taksu.

19. Viši sud je istakao da je činjenica da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog iznesen na pripremnom ročištu da izađe na lice mjesta i utvrdi da u radnji nema televizora ili radija bez uticaja na pravilnost prvostepene presude, pa je apelantov žalbeni navod u ovom dijelu ocijenjen neosnovanim.

20. Najzad, ukazano je na to da, u skladu s članom 433 ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti, a što je i konkretni slučaj, može da se osporava samo zbog povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog čega apelantovi žalbeni razlozi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nisu mogli da budu prihvaćeni.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da su osporenim presudama povrijeđene odredbe procesnog i materijalnog prava, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi, on ističe da je postupak pokrenut podnošenjem prijedloga o dozvoli izvršenja koji se zasnivao na izvodu iz tužiočevih poslovnih knjiga, a koji, u vrijeme podnošenja prijedloga, nije predstavljao vjerodostojnu ispravu. Zbog toga, prema njegovom mišljenju, prijedlog je trebalo da bude odbačen, a slijedom toga treba da budu ukinute i osporene presude koje su proistekle iz postupka pokrenutog na ovaj način. S tim u vezi, apelant tvrdi i da je pogrešan stav redovnih sudova da se ne radi o preinačenju tužbe, s obzirom na to da je tužilac u prijedlogu za izvršenje kao izvršenika označio samo STR. Dalje, apelant tvrdi da tužilac u toku postupka nije predložio niti jedan dokaz kojim sud utvrđuje činjenice u njegovu korist. Apelant smatra da građani ne moraju zanati za „princip pretpostavke“, da je pogrešan stav redovnih sudova da taj princip mora da obori tuženi, a da je tužiocu dovoljno da se samo pozove na njega, bez i jednog dokaza koji zakonski mora da pribavi. Apelant ukazuje i na to da je u osporenim presudama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi. Apelant navodi da je sud bio u obavezi da bar zatraži od tužioca da dostavi dokaz o razlozima zbog kojih ga nije tužio i za dug iz ranijih godina. Takođe, prema apelantovom mišljenju, bez značaja je član 19 Zakona o RTVBiH kada je sud odbio da izađe na lice mjesta, što predstavlja jedini relevantan dokaz da ne raspolaže uređajem za koji bi tuženom trebalo da plaća taksu. Takođe, apelant smatra da suđenje na osnovu samo jednog jedinog dokaza ne može da bude pravično i zakonito, a zbog čega se postavlja pitanje da li je drugostepeni sud sudio nepristrasno. S tim u vezi, apelant ukazuje na to da je drugostepeni sud na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje očigledno pristrasno i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant ističe da činjenica da ne plaća dio računa koji se odnosi na RTV obavezu a pri tom plaća dio računa koji se odnosi na potrošnju telefonskih impulsa jasno govori da na „svoj način“ prigovara tim računima.

b) Odgovor na apelaciju

22. Viši sud je ukazao na to da je o apelantovoj žalbi odlučivao na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, da je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, o čemu su u osporenoj odluci dati detaljni razlozi i obrazloženja.

23. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije, između ostalog, istakao da apelant kao ni njegov punomoćnik, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili na glavnu raspravu koja je zakazana i održana 30. marta 2011. godine. Zbog toga nije ni proveden dokaz saslušanja apelanta kao parnične stranke, koji je apelant predložio na pripremom ročištu. Takođe, istaknuto je da apelant ne može da se poziva na povredu prava na pravično suđenje zbog činjenice da je sud odbio da provede dokaz izlaskom na lice mjesta radi utvrđivanja činjenice da li apelant ima radio ili TV prijemnik, s obzirom na to da je zakonom propisano kako se ta činjenica dokazuje. Najzad, ukazano je na to da apelant nije osporavao da je uz račune za telefonski priključak primio i nalog za uplatu RTV takse, kao ni njenu visinu, već samo da nije imao RTV prijemnik i da zbog toga nije plaćao taksu.

24. Tuženi je ukazao na relevantne odredbe Zakona o RTVBiH, te zaključio da apelant nije na način propisan navedenim zakonom dokazao da u spornom periodu nije posjedovao RTV prijemnik. S tim u vezi je ukazano na to da pisana izjava o neposjedovanju RTV prijemnika može da proizvodi dejstvo samo od njenog podnošenja, te da ni Zakon o RTVBiH kao ni neki drugi propis ne regulišu da ima retroaktivno dejstvo. Takođe, s obzirom na to da je dostavljanje pisane izjave o neposjedovanju RTV prijemnika u vrijeme prijema računa jedino relevantno, prema mišljenju tuženog, bez značaja je to što je sud odbio da izlaskom na lice mjesta provjeri da apelant nema RTV prijemnik u radnji.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 78/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17. stav 1.

(Taksa za posjedovanje prijemnika) (1) Svako domaćinstvo i pravno lice na teritoriji Bosne i Hercegovine koji posjeduju radio ili televizijski prijemnik dužni su da plaćaju mjesečnu taksu za posjedovanje tog prijemnika (u daljnjem tekstu: RTV taksa) pod uslovima određenim ovim zakonom.

Član 18. stav 3.

(Način naplate) (3) Naplatu RTV takse mogu vršiti javni RTV servisi putem vlastitih službi ili taj posao na ugovornoj osnovi povjeriti drugim pravnim licima (javna preduzeća, agencije i sl.)

Član 19.

(Pretpostavka o posjedovanju) (1) Smatra se da jedno lice u svakom domaćinstvu i svako registrovano pravno lice u Bosni i Hercegovini imaju radio ili televizijski prijemnik.

(2) Pretpostavka iz stava (1) ovog člana može se osporiti pisanom izjavom nosioca domaćinstva, odnosno lica ovlašćenog za zastupanje pravnog lica. (3) Pismena izjava dostavlja se javnim RTV servisima i istovremeno podrazumijeva pristanak da ovlašćeni predstavnik javnih RTV servisa izvrši neposrednu kontrolu tačnosti navoda iz izjave. U slučaju nedozvoljavanja neposredne kontrole, pisana izjava ne proizvodi pravno djelovanje.

26. Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 31/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Preduzetnička djelatnost, u smislu ovog zakona, je obavljanje registrovanih privrednih djelatnosti od strane fizičkih lica koje se ostvaruju proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu radi sticanja dobiti, kao i svaki drugi oblik samostalne djelatnosti čije osnivanje i obavljanje nije uređeno posebnim zakonom.

(...)

Član 3.

Preduzetnik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi sticanja dobiti.

Član 4.

Za obavljanje preduzetničke djelatnosti preduzetnik osniva radnju. (...) Član 10.

Preduzetnik ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi privredni subjekti.

27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:

Vjerodostojna isprava Član 29. st. 2. i 3.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave Član 50. st. 4. i 5.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni. Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 107. stav 1.

Sud će odbiti sprovođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 125. stav 3.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Član 130. stav 1.

Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

Član 164.

Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 295.

Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvaće tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.

Član 336.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu podnesak vratiti radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

Član 433.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U presudi, odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana sud je dužan da navede razloge iz kojih se može izjaviti žalba.

VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja je Presuda Višeg suda broj 60 0 Mals 009457 11 Pž od 16. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum donošenja osporene presude i datum podnošenja apelacije Ustavnom sudu, tj. 5. avgust 2011. godine, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

36. U suštini, apelantovi navodi svode se na tvrdnju da su povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud, dakle, prema navedenome stavu, može da se izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

39. Apelant tvrdi da je postupak izvršenja pokrenut na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga koji u relevantnom periodu nije predstavljao izvršnu ispravu, te da je prijedlog za izvršenje trebalo odbaciti. S obzirom na to da su osporene presude proistekle iz postupka koji je pokrenut na ovakav način, apelant smatra da su i one nezakonite.

40. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu prijedloga za izvršenje na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga koji u relevantnom periodu nesporno nije bio vjerodostojna isprva u smislu ZIP-a. Ustavni sud podsjeća na to da se u tom slučaju, a shodno članu 50 stav 4 ZIP-a, prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak se nastavlja prema odredbama parničnog postupka. S obzirom na to da je Osnovni sud usvojio apelantov prigovor, u cijelosti stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene radnje, te odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, proizilazi da je nezakonitost na koju apelant ukazuje u apelaciji otklonjena već u postupku pred redovnim sudovima, pa ne može da se prihvati osnovanom njegova tvrdnja da je uticala na pravičnost daljnjeg postupka.

41. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o preinačenju tužbe jer je u prijedlogu za izvršenje bio pogrešno označen izvršenik. Kao što je već ukazano u ovoj odluci, učinak prigovora protiv rješenja o izvršenju jeste da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak se nastavlja prema odredba parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 66 ZPP u vezi s članom 295 istog zakona propisano da će sud kod prethodnog ispitivanja tužbe, kad utvrdi da je kao stranka označeno lice koje to ne može da bude, a taj nedostatak može da se otkloni, pozvati tužioca da taj nedostatak otkloni, te mu u skladu s članom 336 ZPP odrediti rok u kom to može da učini.

42. U konkretnom slučaju, nesporno je da je u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik bila označena samo STR, a koja se shodno relevantnim odredbama Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti ne može smatrati nosiocem prava i obaveza, jer je to preduzetnik, sopstvenik radnje koji obavlja samostalnu djelatnost. Kako proizilazi iz obrazloženja osporene presude Okružnoga suda, tužilac je pozvan da otkloni ovaj nedostatak, što je on i učinio tako da je kao tuženog označio apelanta, vlasnika STR. Shodno navedenom, a imajući u vidu citirane odredbe ZPP, Ustavni sud ni u ovom dijelu nije mogao da prihvati kao osnovane apelantove navode.

43. Apelant tvrdi da tužilac nije predložio niti jedan dokaz u prilog činjenicama na kojim je zasnivao svoj zahtjev, tj. da građani ne moraju znati za „princip pretpostavke“, te da je pogrešan stav redovnih sudova da je na njemu bio teret da ga i obori, odnosno da teret dokazivanja prebaci na njega. S tim u vezi, apelant tvrdi da je neopravdano odbijen prijedlog da sud utvrdi relevantnu činjenicu-posjedovanje RTV prijemnika izlaskom na lice mjesta, a što je, prema njegovom mišljenju, bio jedini relevantan dokaz. Takođe, apelant smatra da je sud bio u obavezi da zatraži od tužioca da dostavi dokaz o razlozima zbog kojih ga nije tužio i ranije već je odlučio da to učini samo za sporni period. Najzad, apelant tvrdi da suđenje na osnovu samo jednog dokaza ne može da bude pravično.

44. U konkretnom slučaju, predmet spora u postupku pred redovnim sudovima bila je taksa za RTV pretplatu. Shodno Zakonu o RTVBiH, smatra se da jedno lice u svakom domaćinstvu i svako registrovano pravno lice ima radio ili TV prijemnik za koje je dužno da plaća mjesečnu taksu. Istim zakonom je određeno da ova pretpostavka može da se ospori pismenom izjavom nosioca domaćinstva, odnosno ovlašćenog lica, koja ujedno predstavlja i pristanak da ovlašćeni predstavnik izvrši neposrednu kontrolu tačnosti izjave. Najzad, taj Zakon je objavljen u službenom glasilu i tako učinjen dostupnim svima, te na jasan i nedvosmislen način reguliše obvezu plaćanja takse.

45. Shodno navedenom, posjedovanje RTV prijemnika, a iz čega proizilazi i obaveza plaćanja takse, u smislu člana 125. ZPP, činjenica je čije postojanje zakon pretpostavlja i koja ne treba da se dokazuje, ali može da se dokazuje da ova činjenica ne postoji.

46. U konkretnom slučaju, apelant je tvrdio da ne posjeduje RTV prijemnik, pa je, shodno citiranim odredbama, njegova obaveza bila da to i dokaže. Na drugoj strani, tužilac je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na zakonskoj pretpostavci da apelant posjeduje RTV prijemnik i da tu pretpostavku ne treba da dokazuje. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o RTVBiH i ZPP, ne mogu da se prihvate kao osnovane apelantove tvrdnje da je teret dokazivanja bio nepravedno prebačen na njega, te da tužilac nije predložio niti jedan dokaz u prilog svojim tvrdnjama. Ustavni sud zapaža da je Zakonom o RTVBiH jasno propisano na koji način može da se obori pretpostavka o posjedovanju RTV prijemnika. U konkretnom slučaju, što apelant i ne osporava, on je pismenu izjavu, nakon čega je uslijedio izlazak na lice mjesta ovlašćenoga predstavnika javnog servisa, podnio tek nakon što je iniciran postupak koji je rezultirao osporenim odlukama. Međutim, učinak izjave i obavljene kontrole ovlašćenog lica javnog servisa mogu da se tiču samo njegove obaveze za ubuduće, s obzirom na to da se posjedovanje RTV prijemnika sve do tada, u skladu sa zakonom, pretpostavljalo. Zbog toga, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak suda da je u konkretnoj pravnoj stvari bez značaja izlazak na lice mjesta i da odbijanje provođenja ovog dokaza ne predstavlja kršenje procesnih pravila, s obzirom na to da, u skladu s članom 107 ZPP, sud ima ovlašćenje da odbije provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak. S obzirom na to da je Zakon o RTVBiH javno objavljen i dostupan svima na način da svoje ponašanje mogu da usklade i predvide posljedice u slučaju da propuste da to i učine, neosnovana je apelantova tvrdnja da građani ne moraju znati za „princip pretpostavke“. Takođe, imajući u vidu da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, bez značaja su tužiočevi eventualni razlozi zbog čega apelanta ranije nije tužio u pogledu izmirenja iste obaveze i za periode koji su prethodili utuženom periodu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je obim apelantove obaveze prema tužiocu utvrđen na osnovu materijalnog dokaza – izvoda iz poslovnih knjiga, da je ovaj dokaz proveden na glavnoj raspravi na koju apelant, a ni njegov punomoćnik, iako uredno pozvani, nisu pristupili. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da, u skladu s članom 164 ZPP, sud može da odluči da sasluša samo jednu stranku, ako se druga stranka, između ostalog, ne odazove pozivu suda. U tom smislu, a suprotno apelantovim tvrdnjama, apelant se sam lišio mogućnosti da tužiočev predočeni dokaz o visini njegove obaveze ospori i da provodi svoje dokaze, pa je neosnovana njegova tvrdnja da „suđenje“ na osnovu samo jednog dokaza ne može da se smatra pravičnim. Zbog toga, ne mogu da budu prihvaćene ni njegove tvrdnje da je u obrazloženjima osporenih odluka izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza.

47. Dalje, apelant tvrdi i da drugostepeni sud nije postupao nepristrasno. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da je ovaj sud na pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo na diskriminatorski način prema njemu.

48. Ustavni sud podsjeća na to da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, sem ukoliko se to ne ospori ubjedljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih može razumno da se sumnja da sud nije bio nepristrasan.

49. Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizilazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću, Ustavni sud primjećuje da je članom 221 ZPP propisano da drugostepeni sud prvostepenu presudu ispituje u onom dijelu u kom se osporava žalbom u granicama razloga u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Takođe, članom 433 istog zakona je određeno da prvostepena odluka donesena u sporu male vrijednosti može da se osporava samo zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

50. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je u postupku povodom žalbe odlučivao protiv prvostepene odluke donesene u sporu male vrijednosti, a koja ne može da se osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Drugostepeni sud je na jasan i nedvosmislen način, koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili diskriminatorske primjene prava, obrazložio razloge zbog kojih je apelantove žalbene navode, u dijelu u kom ih je, u skladu sa zakonom mogao ispitivati, ocijenio neosnovanim. Najzad, u obrazloženju osporene drugostepene odluke jasno je ukazano na to da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa da, u skladu s članom 433 ZPP sud ne može da ispituje navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a na što je apelant, u skladu s navedenim članom, bio upoznat i u pouci o pravnom lijeku u osporenoj prvostepenoj presudi. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

52. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava takođe zasniva na navodima o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pristrasnosti suda, kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na činjenično stanje utvrđeno na osnovu provedenih dokaza primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti i diskriminacione primjene, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi postupali na način kojim se dovodi u pitanje njihova nepristrasnost.

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu i pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

55. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3156/11 (V. V. iz Dervente) | Sudska praksa | Aktio