Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4572/11 (H. S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4572/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4572/11, rješavajući apelaciju Hivze Smailagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/15), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hivze Smailagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043504 10 Rev od 12. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 043504 10 Gž od 26. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 043504 06 P od 7.

decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hivzo Samilagić iz Švedske (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 043504 10 Rev od 12. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 043504 10 Gž od 26. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 043504 06 P od 7. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te L. J. i B. J. (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 20. augusta 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. septembra 2013. godine, Okružni sud 10. septembra 2013. godine, Osnovni sud 30. augusta 2013. godine i tužioci 26. augusta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 043504 06 P od 7. decembra 2009. godine, pored ostalog, djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužilaca i apelanta obavezao da im na ime naknade nužnih i korisnih troškova, tj. ulaganja sredstava u sanaciju kuće, bliže označene u izreci presude, isplati iznos od 20.429,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 18. jula 2001. godine pa do isplate.

6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je čitanjem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da je pribavljen u vanparničnom postupku u predmetu ovog suda broj R-683/01 radi obezbjeđenja dokaza o sredstvima koja su uložili tužioci u kuću, apelantovo vlasništvo, tako da ukupna vrijednost uloženih sredstva za pojedinačno pobrojane radove iznosi 20.429,00 KM. Ukazano je da su nalaz i mišljenje sačinjeni po rješenju ovog suda i uviđaju na licu mjesta obavljenom 6. jula 2001. godine, u prisustvu tužioca kao predlagača, suda, te u odsustvu apelanta. Zatim je ukazano da je ovaj vještak saslušan na ročištu za glavnu raspravu, da je u svom iskazu označio pojedinačno izvedene radove koji se imaju smatrati nužnim, a koji korisnim, pojasnio razloge zbog kojih je njihovo poduzimanje bilo nužno odnosno korisno, te označio njihovu vrijednost. Dalje je ukazano da apelantov punomoćnik nije imao pitanja za vještaka, ali da ga je osporio u cijelosti jer nije sačinjen u apelantovom prisustvu, odnosno da apelant nije bio ni obavješten o uviđaju kojom prilikom su sačinjeni nalaz i mišljenje, a zbog kojih razloga ga smatra neosnovanim. Apelant je dalje, saslušan u svojstvu stranke, ukazao da je, pored ostalog, kuća bila u dobrom stanju, da tužioci nisu učinili znatna ulaganja, te najzad da im je nudio odštetu od 2.000 do 3.000 KM u vidu obeštećenja. Iz obrazloženja presude proizlazi da su u cjelini prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke zbog toga što su urađeni stručno, jasno i precizno, u skladu s pravilima struke i pravilima etike stalnih sudskih vještaka. Ukazano je da je ovaj dokaz izveden uz prethodnu suglasnost punomoćnika obje parnične stranke, te da su primjedbe apelantovog punomoćnika bile uopštene i paušalne. S tim u vezi je ukazano i da apelantov punomoćnik nije imao bilo kakve prijedloge, odnosno da je mogao uspješno osporiti nalaz i mišljenje vještaka da je npr. predložio drugo vještačenje, da se nije saglasio s izvođenjem ovog dokaza, tj. čitanjem nalaza i mišljenja, da apelantov punomoćnik nije postavio niti jedno pitanje vještaku, te najzad da je u završnoj riječi priznao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na troškove priključka telefona. Najzad, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka koji je izvršio procjenu izvršenih radova, te utvrdio njihovu vrijednost, a naročito da su izvedeni radovi bili nužni i korisni, to je shodno članu 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiočev tužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojen.

7. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 043504 10 Gž od 26. marta 2010. godine, pored ostalog, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi ulaganja u utvrđenom iznosu na ime nužnih i korisnih troškova, tj. ulaganja sredstava u sanaciju kuće.

8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da apelant nije dokazao svoje navode da su tužioci u kuću uložili 2.000 do 3.000 KM, kao i da u toku postupka nije osporavao da su izvršili određene radove. S tim u vezi je ukazano da je dužnost parničnih stranaka da iznesu sve činjenice na kojim temelje svoje prijedloge i da izvedu sve dokaze kojim se utvrđuju te činjenice (član 7. stav

1. ZPP). Zatim, ukazano je da prema članu 102. ZPP svaka stranka treba u svom izlaganju da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze za njihovo utvrđenje, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke, a prema članu 123. tog zakona, propisana je dužnost stranaka da dokažu činjenice na kojim zasniva svoje zahtjeve. Slijedom navedenog neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda zahvaćena povredama odredaba postupka iz stava 2. navedenog člana. U vezi s tim je ukazano da u slučaju kada sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP, tj. svaka strana je dužna da dokaže svoje navode a sud će cijeniti svaki od izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te primjenom slobodnog sudijskog uvjerenja odlučiti o osnovanosti zahtjeva. S obzirom da apelant na pripremnom ročištu nije imao prijedlog za izvođenje dokaza na sporne okolnosti, da se nije protivio izvođenju dokaza koje su predložili tužioci, te da ničim nije dokazao da predmetni radovi ne spadaju u nužne i korisne troškove, apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na povredama odredba postupka ocjenjeni su kao neosnovani. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da nalaz i mišljenje vještaka nisu cijenjeni u vezi s drugim provedenim dokazima, te s apelantovim iskazom. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz vještaka kada je svoju odluku zasnovao na ovom dokazu. Apelantovi navodi da mu nije dana mogućnost da se na licu mjesta izjasni o tome da li su i koji radovi izvršeni ocjenjeni su neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da je apelantu upravo iz tih razloga pružena mogućnost da u ponovnom postupku predlaže i izvodi dokaze, zbog čega je ranija presuda u ovoj pravnoj stvari i ukinuta rješenjem ovog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 043504 10 Rev od 12. oktobra 2011. godine, pored ostalog, odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju u dijelu kojim je presudom Okružnog suda potvrđena presuda Osnovnog suda i apelant obavezan da tužiocu nadoknadi ulaganja u utvrđenom iznosu na ime nužnih i korisnih troškova, tj. ulaganja sredstava u sanaciju kuće.

10. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena apelantova tvrdnja da su nižestepene presude zasnovane na povredi odredaba postupka o ocjeni dokaza i teretu dokazivanja (čl. 7., 8., 123. i 126. ZPP). U vezi s tim je ukazano da su tužioci provedenim dokazima dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Zatim, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantove primjedbe na nalaz vještaka koje je isticao u toku postupka kao i u reviziji odnose se na način i okolnost pod kojim je nalaz pribavljen (vanparnični postupak), a u pogledu činjenica koje su u nalazu navedene prigovarao je obimu izvedenih radova i njihovoj vrijednosti. Međutim, osim tvrdnji koje je s tim u vezi iznosio, ničim ih nije dokazao. Najzad, zaključeno je i da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili provedene dokaze među kojim i apelantov iskaz koji, s obzirom na dokaznu snagu u odnosu na nalaz vještaka, koji je potvrdio da se na licu mjesta uvjerio da su radovi izvedeni i da su vidljivi, ne doprinosi drugačijem ishodu postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je pogrešan pravni stav redovnih sudova prema kojem teret dokazivanja „spornih“ troškova pada u osnovi na njega, a kod nesporne činjenice da su troškovi učinjeni, a da on ničim nije dokazao svoje navode da tužilac nije izvršio ulaganja u utvrđenom iznosu. S tim u vezi ističe da se osporene presude zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka koji je pribavljen u vanparničnom postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu Osnovnog suda broj R-683/01, da on u ovom postupku nije učestvovao, pa da je u stvari bio izložen nezakonitom suđenju bez ikakvih argumenata u dva sudska postupka. Dalje, apelant tvrdi da su nalaz i mišljenje vještaka izmišljeni, jer su sačinjeni prema kazivanju tužioca koji, pri tom, nije predočio niti jedan materijalni dokaz, tj. račune o nabavci materijala koji je navodno ugrađen. Po njegovom mišljenju, tužioci a ne on je bio dužan da dokazuje šta je uradio, te smatra da su sudovi neopravdano teret dokazivanja prebacili na njega. Najzad, apelant tvrdi da su sudovi nalaz i mišljenje vještaka prihvatili kao dogmu koju ne treba obrazlagati, da pri tom nisu cijenili ponašanje tužilaca u vanparničnom postupku, te da je izostala ocjena iskaza tužilaca i njegovog iskaza u parničnom postupku, te pravilna interpretacija tereta dokazivanja. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno materijalno pravo jer sudovi nisu dali valjane razloge za odluke koje su donijeli. U vezi s tim ukazuje da se relevantno činjenično stanje moglo utvrditi jedino uviđajem na licu mjesta, uz prisustvo i jedne i druge strane, odnosno da sudovi nisu ništa utvrdili jer su se oslonili na nalaz i mišljenje vještaka. Ovo je, po njegovom mišljenju, rezultiralo povredom čl. 211. i 240. st. 1. i 2. ZPP-a.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se apealntovi navodi u bitnom svode na prigovore u pogledu provedenog vještačenja. U vezi s tim je ukazano da je identičan prigovor istican i u postupku po reviziji, te je ukazano na razloge i obrazloženja iz osporene presude zbog kojih on nije prihvaćen. Ukazano je da pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o ovom navodu iz kojih proizlazi da je apelantu omogućeno da na raspravi pred prvostepenim sudom raspravlja o nalazu vještaka sačinjenom u vanparničnom postupku, pa s obzirom da osim paušalnih i neargumentovanih prigovora iste ničim nije dokazao, nije bilo nikakve potrebe provoditi druge dokaze na sporne okolnosti, kao ni razloga za neprihvatanje tog dokaza, čiju dokaznu snagu su (s obzirom na stanje spisa i provedene dokaze) nižestepeni sudovi pravilno ocijenili.

13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporenu prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u žalbi, da nije našao da su učinjene povrede postupka, te je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nije izvršena povreda apelantovih prava te zaključio da je apelacija neosnovana.

15. Tužilac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku koji je trajao pred redovnim sudovima deset godina i u kojem je održano 12 ročišta, što po starom što po novom zakonu, niti jednoj od stranaka nije bila uskraćena mogućnost da predlažu i provode dokaze za svoje tvrdnje, te da osporavaju navode i tvrdnje suprotne strane. Zatim, ukazano je da to i jeste suština parničnog postupka, pa da ponašanje apelanta i njegovog punomoćnika tokom postupka pred redovnim sudovima ne mogu predstavljati povredu ustavom garantovih prava.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(…) Član 9.

Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 043504 10 Rev od 12. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 30. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)

24. U suštini, apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te povredu odredaba parničnog postupka. S tim u vezi apelant ističe da su sudovi pogrešno tumačili pravila o teretu dokazivanja i prebacili ga na njega, da su presude zasnovane na nalazu i mišljenju vještaka, koji je prihvaćen kao dogma odnosno da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te da su se relevantne činjenice mogle utvrditi jedino na temelju uviđaja koji bi bio obavljen u prisustvu obje strane.

25. Ustavni sud ukazuje da je odgovornost stranaka u građanskim stvarima da „pokažu marljivost u preduzimanju proceduralnih koraka koji su relevantni za njih...“ (vidi Evropski sud, Antyushina protiv Rusije, presuda od 23. septembra 2010. godine, st. 54. i 55), te da iskaže posebnu marljivost u odbrani svojih interesa (vidi Evropski sud, Sutyazhnik protiv Rusije (dec.), aplikacija broj 8269/02, 2. mart 2006. godine).

26. Ustavni sud primjećuje da je apelant obavezan da nadoknadi nužne i korisne troškove na ime ulaganja u kuću koja je njegovo vlasništvo. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoje odluke u ovom dijelu zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka pribavljenom u vanparničnom postupku sudskog obezbjeđenja dokaza, a po prijedlogu tužilaca. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su nalaz i mišljenje vještaka sačinjeni na temelju uviđaja kojem su prisustvovali vještak, tužilac i sud a bez prisustva apelanta. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je vještak saslušan na glavnoj raspravi, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ga ispituje i da osporava njegov nalaz, ali da apelant, osim što je nalaz i mišljenje ovog vještaka u cijelosti osporio jer nije bio obavješten o uviđaju niti je imao saznanja o njemu, nije imao niti jedno pitanje za njega. Također, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, apelant se nije protivio odnosno saglasio se sa provođenjem ovog dokaza na pripremnom ročištu, odnosno ni na pripremnom ročištu kao ni na glavnoj raspravi nije predlagao i provodio niti jedan dokaz kojim bi nalaz i mišljenje ovog vještaka osporio ili doveo u pitanje. Kako proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene presude, prvobitna presuda u ovom predmetu je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak upravo zbog toga da bi se apelantu omogućilo da u ponovnom postupku predlaže i izvodi dokaze. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije predočio i proveo niti jedan dokaz u prilog svojih tvrdnji da ulaganja tužilaca u njegovu kuću na ime radova koje je i sam priznao da su preuzeli iznose 2.000 do 3.000 KM, odnosno da tužioci nisu uradili ništa više kako tvrdi u apelaciji. Ustavni sud primjećuje da sve navedeno apelant u apelaciji ničim nije doveo u sumnju niti na bilo koji način osporio.

27. Dovodeći u vezu okolnosti konkretnog slučaja s naprijed navedenim principima Evropskog suda, te članom 9. ZPP-a prema kojem su stranke obavezne da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom, a u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi doveli u pitanje razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je apelant propustio da pokaže marljivost u preduzimanju proceduralnih koraka koji su bili relevantni za njega, odnosno da iskaže marljivost u odbrani svojih interesa tako što će predlagati i provoditi dokaze u prilog svojih tvrdnji odnosno osporavanja tvrdnji suprotne strane. Naime, samo činjenica da nije prisustvovao uviđaju na kojem su sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da o tome nije bio obavješten, u okolnostima konkretnog slučaja bez značaja je, s obzirom da se apelant i sam saglasio s provođenjem ovog dokaza, da mu nije bila uskraćena mogućnost da vještaka ispita pred sudom a što on nije i učinio, te najzad da nije proveo niti jedan dokaz kojim bi njegov nalaz i mišljenje doveo u sumnju. Pri tom, apelant je, saslušan u svojstvu svjedoka, priznao da su tužioci preuzeli određene građevinske radove te da im je nudio „odštetu“ od 2.000 do 3.000 KM, a činjenica je da ove tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili načelo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a.

28. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da u postupku pred redovnim sudovima nisu bile osigurane garancije prava na pravično suđenje, ali da je apelant propustio da pokaže marljivost u preduzimanju proceduralnih koraka koji su bili relevantni za njega odnosno da iskaže potrebnu marljivost u zaštiti svojih interesa.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4572/11 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio