Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4021/11 (Z. R. iz Sarajeva)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Naknada
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4021/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4021/11, rješavajući apelaciju Zorana Ranđelovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Ranđelovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Ranđelović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Pala, podnio je 18. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 p 047322 10 Rev od 7. jula 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, te Vlade Federacije BiH koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 11. februara 2014. godine, a tuženi 7. februara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti i uknjižbe.
6. Općinski sud u Sarajevu je Presudom broj 65 0 P 047322 08 od 3. juna 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047322 09 Gž od 10. februara 2010. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnine - stana, bliže označenog u izreci presude, zaključen 25. marta 1992. godine između apelanta i države SFRJ – SSNO – Vojne građevinske direkcije Sarajevo (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji stana), kao prednika tužene Federacije BiH, Vlada FBiH, Služba za zajedničke poslove (u daljnjem tekstu: tuženi), pravno valjan pa da je tuženi dužan trpjeti da se apelant uknjiži u Knjigu položenih ugovora kao vlasnik sa 1/1 dijela.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 p 047322 10 Rev od 7. jula 2011. godine djelimično uvažio apelantovu reviziju i obje nižestepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji stana, usvojen. U preostalom dijelu (odbijajući dio zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva) revizija je odbijena kao neosnovana.
8. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant 25. marta 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji sa SSNO - Vojna građevinska direkcija Sarajevo, koji je za predmet imao bliže označeni stan, te da je uplatama od 10. februara 1992. godine i 10. aprila 1992. godine isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene, troškove procjene Komisije za otkup stana, troškove ovjere ovog ugovora, da je ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te da je sa SSNO Vojnom građevinskom direkcijom zaključio ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza za održavanje zajedničkih prostorija.
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu i u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ovaj kupoprodajni ugovor pravno valjan.
10. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uknjižbu apelanta kao vlasnika spornog stana. U vezi s tim je ukazano da, u skladu s članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da bi apelant mogao da se upiše kao vlasnik stana, potrebno je da se kumulativno ispune dva uslova, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO i da taj stan koristi zakonito. Zatim, ukazano je da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ali da nije i njegov zakoniti posjednik, s obzirom da je njegov zahtjev za povrat stana pravosnažno odbijen rješenjem nadležne službe opštine, zbog toga što je apelant nastavio aktivnu vojnu službu u Vojsci Srbije. Shodno navedenom, na osnovu člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kom je tražio da se uknjiži kao vlasnik spornog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da su mu presudom Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, da je u cjelini isplatio kupoprodajnu cijenu, te da nije uspio da se uknjiži zbog izbijanja ratnih dejstava. Također, apelant je istakao da ne posjeduje stan u vlasništvu u državi Srbiji kao i da nije nosilac stambenog kredita. Najzad, apelant smatra da mu, u skladu s praksom Evropskog suda u predmetu Đokić protiv BiH, pripada pravo na pravičnu naknadu ili pravo da se uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je osporena presuda donijeta u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tuženi je istakao da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da apelantu stan nije vraćen u posjed, kao i da je ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van BiH nakon 14. decembra 1995. godine. Zatim, ukazano je da su presude redovnih sudova pravilne i zakonite. Istaknuto je da apelant može ostvarivati pravo na naknadu za stan ali da u svom tužbenom zahtjevu pred redovnim sudovima takav zahtjev nije isticao, kao i da mu ovo pravo pripada ukoliko nije riješio stambeno pitanje van teritorije BiH.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu
15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36&06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom periodu i relevantnom dijelu je gasio:
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 p 047322 10 Rev od 7. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant tvrdi da su mu presudom Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen, povrijeđena prava iz člana II/3.e, f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na njegovu nemogućnost da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj U 15/11, pa da su relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je bila propisana naknada prestale da važe narednog dana od dana objavljivanja Rješenja Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku BiH“ (dostupno na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine).
22. Dovodeći navedeno u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenoj odluci, prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. „vojnog stana“ koji je apelant kao nositelj stanarskog prava zaključio s prednikom tužene, te shodno tome uknjižbi apelanta kao vlasnika na takvom stanu.
26. Ustavni sud u tom kontekstu, u vezi s postavljenim apelantovim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke U 15/11.
27. U navedenoj odluci AP 1205/08 Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine te zaključio „nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tačka 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.a Zakona o prodaji stanova) te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao kako smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje spornog stana u posjed (tačka 47).
28. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je preveliki teret na apelante (tačka 51).
29. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim stavovima iz Odluke AP 1205/08 Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da apelant, također, ima pravno valjan ugovor na temelju kojeg se ne može uknjižiti, te da ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije isticao zahtjev za naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke AP 1205/08 taj stan predstavlja apelantovu imovinu; da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (u smislu da ima pravno obvezujući ugovor ali da nema pravo na uknjižbu) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
30. U tom kontekstu Ustavni sud ponovo naglašava da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i
4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, i kojim je bila regulirana apelantova situacija (stav 3. - ima pravno obavezujući ugovor, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH a nije stekao novo stanarsko pravo), shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, iako je predmetna odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz Odluke Ustavnog suda AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo povrede apelantovog prava na imovinu.
31. S obzirom na navedeno Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
32. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, odnosno uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanta, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić