Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4388/11 („CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Posjed
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4388/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4388/11, rješavajući apelaciju „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/15), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „CROATIA- HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 901141 09 Pz od 13. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. MOSTAR (u daljnjem tekstu: apelant) kog zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je, 11. novembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901141 09 Pz od 13. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Union Banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 29. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 11. februara 2014. godine, Kantonalni sud 19. februara 2014. godine, a Općinski sud 10. marta 2014. godine. Tužilac, kom je apelacija dostavljena na odgovor, 30. januara 2014. godine, do donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je presudom broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. februara 2009. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog sud broj 58 0 Ps 901141 09 Pz od 13. maja 2010. godine, pored ostalog, obavezao apelanta da tužiocu preda u posjed, slobodan od lica i stvari, poslovni prostor bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u roku od 30 dana.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je apelant, pored ostalog, isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Općinski sud je na temelju ugovora o prenosu nepokretnosti u društvenoj svojini, od 5. jula 1988. godine, zaključenog između RO „Hercegovina auto“ OOUR „Trgovine“ Mostar i „Jugobanke – Osnovne banke Sarajevo, pravnog prednika tužioca, utvrdio da je RO „Hercegovina auto“ OOUR „Trgovine“ Mostar prenijela na tužioca pravo raspolaganja na predmetnom poslovnog prostoru. Nadalje, na temelju iskaza saslušanih svjedoka, Z.M., Ž.N. i A.B. nesporno je utvrđeno da je predmetni poslovni prostor, po kupoprodaji i plaćanju cijene, koristio prednik tužioca do izbijanja ratnih sukoba 1992. godine, obavljajući u istom poslove računovodstava i knjigovodstva.
7. Nadalje, na temelju rješenja Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 5. marta 1990. godine utvrđeno je da je izvršen upis pod nazivom Jugobanka d.d. Sarajevo, sjedište ul. Dubrovačka broj 6, Sarajevo, registarski matični broj subjekta upisa I-1841, sa Glavnom filijalom, filijalama, ekspoziturama, agencije i istureni šalteri, a iz priloga 5A navedenog rješenja, da je pred istim sudom i u isto rješenje upisana pravna osoba Osnovna banka Jugobanka Sarajevo sa ograničenom supsidijarnom odgovornošću sa filijalama i to: Jugobanka Filijala Mostar ul. Braće Fejić br. 33, a prema tadašnjem upisu rješenjem od 9. juna 1987. godine za registarski matični broj subjekta upisa I-991. Na temelju rješenja Višeg suda u Sarajevu od 14. decembra 1992. godine utvrđeno je da je da je izvršen upis banke UNION BANKE d.d. sa sjedištem ul. Dubrovačka broj 6, Sarajevo, te da je UNION BANKA d.d. pod nazivom Jugobanka –Jubb Banke d.d. Sarajevo registroavana i poslovala prema rješenju od 5. marta 1990. godine i na osnovu Odluke Narodne banke od 13. decembra 1989. godine. Iz priloga broj 5 navedenog rješenja Kantonalnog suda Sarajevo od 19. decembra 1997. godine utvrđeno je da je izvršen upis promjena obima odgovornosti, te da je UNION BANKA pravni slijednik Jubb banke d.d. Sarajevo. Na temelju rješenja Višeg suda u Sarajevu od 14. decembra 1992. godine sa registarskim matičnim brojem subjekta upisa broj I-1841 utvrđeno je da je izvršena promjena naziva Jugobanka d.d. Sarajevo u UNION BANKA d.d. sa p.o. Sarajevo. Na temelju rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu od 3. septembra 2001. godine utvrđeno je da je izvršeno usklađivanje sa Zakonom o privatizaciji banaka i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka pod nazivom UNION BANKA DD Sarajevo sa sjedištem u ul. Dubrovačka broj 8. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je tužilac pravni slijednik Jugobanke Osnovna banka Sarajevo d.d., te tako i aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Po ocjeni Općinskog suda, iz navedene dokumentacije proizilazi da je i prije rata došlo do promjene naziva banke Jugobanka d.d. Sarajevo u UNION BANKA d.d. Sarajevo, te da je prema upisu u sudski registar sa matičnim registarskim brojem subjekta upisa I-1841 od 14. decembra 1992. godine tužilac upisan u sudski registar Višeg suda u Sarajevu sa promjenom naziva, što je potvrđeno i pismenim aktom Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. avgusta 2002. koji jasno potvrđuje kontinuitet i pravno sljedništvo tužioca koji je upisan u skladu sa Zakonom o privatizaciji banaka i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, ukazujući na čl. 102. i 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) osnovanim ocijenio tvrdnje tužioca iz odgovora na apelantovu žalbu, da je apelant u toku prvostepenog postupka paušalno isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tj. bez dokaza i činjenica kojim bi ga potkrijepio, te da je tek u žalbi iznio konkretne razloge zbog kojih tužilac ne bi bio pravni sljedbenik kupca predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, ocijenjen je osnovanim i navod tužioca da ni u žalbi apelant nije priložio dokaze za svoje tvrdnje, već da se samo pozvao na dokumentaciju koju tužilac nije dostavio za spis. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom apelanta da je sud obavezan da pribavlja dokaze po službenoj dužnosti ukazano je da je to suprotno navedenim odredbama ZPP, kao i da se radi o izvodima iz registra koji je javan i svako ga može razgledati, prepisati i zahtijevati da mu se izda ovjeren izvod (član 2. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar, ranije član 3. Zakona o postupku upisa u sudski registar). S tim u vezi ukazano je da prema članu 7. ZPP napušteno načelo materijalne istine i da je ovom odredbom propisano raspravno načelo koje podrazumijeva „koliko činjenica toliko i prava“, pa je sud oslobođen obaveze da po službenoj dužnosti pribavlja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je Jugobanka Osnovna banka Sarajevo bila u sastavu Jugobanke Beograd, koja je osnovana od tadašnje Narodne Banke Jugoslavije, ukazano je da iz iskaza svjedoka D.N. od 21. marta 2003. godine koji je pročitan na glavnoj raspravi 11. februara 2009. godine proizilazi da je Jugobanka osnovana 1956. godine u Sarajevu i da je samo prve dvije godine bila Filijala Jugobanke Beograd, nakon čega se osamostalila, te da je od 1989. godine poslovala kao Jugobanka Jubbanka i imala samostalan račun. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je tužilac prezentovao odgovarajući dokaz a da je apelant, u sporu koji je trajao osam godina, bez sumnje mogao blagovremeno da prezentira dokaze suprotne iskazu svjedoka D.N. odnosno da je imao mogućnosti da ih dopuni i samim tim ospori, te da sud nije bio dužan da to radi po službenoj dužnosti.
9. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da, budući da je tužilac dokazao da je pravni slijednik Jugobanke Osnovne banke Sarajevo, kupca predmetnog poslovnog prostora, pravilan je zaključak nižestepenih sudova u pogledu prigovara nedostatka aktivne legitimacije na koji je apelant ukazao i u reviziji. U vezi s tim je ukazano da je UNION BANKA pravni slijednik Jugobanke d.d. Sarajevo koja je bila samostalan pravni subjekt a ne organizaciona jedinica Jugobanke Beograd, kako je tvrdio apelant, pa da je bez osnova pozivanje na Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji R BiH i drugih država. U prilog ovog zaključka Vrhovni sud se u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja iz nižestepenih presuda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, opširno analizirajući provedene dokaze – rješenja o upisu u sudski registar, ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je tužilac pravni slijednik Jugobanke Osnovne Banke Sarajevo koja je zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, na temelju čega je njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbijen kao neosnovan. Nadalje, apelant tvrdi da je Jugobanka Osnovna banka Sarajevo organizaciono bila u sastavu Jugobanke Beograd osnovane od bivše Narodne banke Jugoslavije, zbog čega je predmetni poslovni prostor predmet sukcesije država koje su nastale raspadom SFRJ pa da je i zbog toga njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije bio osnovan. Najzad, apelant tvrdi da je sud bio dužan da utvrdi postojanje materijalnog odnosa tj. da utvrdi sve relevantne činjenice bitne za utvrđivanje aktivne legitimacije tužioca jer stvarna legitimacija zavisi od materijalnog prava, te da se pravno sljedništvo ne može dokazivati iskazima svjedoka već uvidom u javne registre privrednih subjekata.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da pri donošenju odluke tog suda nisu povrijeđena prava čija se zaštita traži pred Ustavnim sudom.
12. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke.
13. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da tokom postupka pred tim sudom nije povrijeđeno niti jedno pravo apelanta niti je primjena zakona bila proizvoljna.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogučnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 207.
(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažuci nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 11. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslvoe u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)
22. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je tužilac pravni slijednik kupca predmetnog poslovnog prostora, zbog čega su kao neosnovan odbili njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, apelant smatra da je sud bio dužan po službenoj dužnosti pribaviti dokaze kako bi utvrdio odlučnu činjenicu tj. da li je tužilac pravni slijednik kupca predmetnog poslovnog prostora, te da se ova činjenici nije mogla utvrđivati na temelju iskaza svjedoka već na osnovu uvida u registar kao javnu knjigu.
23. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li su pobijana rješenja utemeljena na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih propisa.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi, što nije dovedeno u pitanje ni navodima iz apelacije, da apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom u prilog prigovara o nedostatku aktivne legitimacije nije isticao činjenice i dokaze na kojim je ovu tvrdnju temeljio, kako je i određeno članom 102. ZPP. U tom smislu, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja da je tužilac trebao dokazivati da ima aktivnu legitimaciju. Isto tako, suprotno apelantovim tvrdnjama, ova obaveza nije postojala ni na strani suda, jer bi to, kako je i ukazano u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda, bilo protivno raspravnom načelu iz člana 7. stav 1. ZPP. Također, apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, ne navodi da mu je na bilo koji način bilo onemogućeno ili uskraćeno da ostvari uvid u relevantne sudske registre, pa tvrdnja koju je iznosio u toku postupka, kao i u apelaciji, da tužilac nije predočio sudu svu dokumentaciju, ne može biti prihvaćena kao osnovana. Osim toga, kako proizilazi iz obrazloženja osporene drugostepene presude, što se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje, apelant ni uz žalbu nije predočio dokaz u prilog svojih tvrdnji o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, iako se radilo o dokazima koje je, s obzirom na pravni interes koji je imao, mogao ostvariti uvidom u sudski registar koji je javna knjiga. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da se pravno sljedništvo ne može utvrđivati na osnovu iskaza svjedoka već samo uvidom u sudski registar, Ustavni sud primjećuje da ZPP kao dokazno sredstvo propisuje i svjedoka, kao i da ZPP ne propisuje pravilo da se određene činjenice mogu dokazivati samo određenim dokazom.
26. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je neosnovanim ocijenjen njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a iz svega predočenog Ustavnog sudu, kao i apelantovih navoda, ne proizilazi da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predlaže i provodi dokaze na kojim je ovu svoju tvrdnju temeljio odnosno da je sud neosnovano odbio da takve dokaze provede ili da ih je propustio cijeniti ili pogrešno ocijenio.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovane.
Ostali navodi Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni i za koje je zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu apelanta.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da je apelantu bila uskraćena mogućnost da predlaže i provodi dokaze na kojima je temeljio svoje prigovore, odnosno da je sud neosnovano odbio da takve dokaze provede ili da ih je propustio cijeniti ili ih je pogrešno ocijenio, niti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
29. Nema kršenja ni prava na imovinu kada se navodi o kršenju tog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, za koje je Ustavni sud već utvrdio da su neosnovani.
30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić