Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/11 (R. K.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3307/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3307/11, rješavajući apelaciju Rajka Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rajka Kovačevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Prnjavoru u predmetu broj P-8/96, koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001158 09 Rev od 16. juna 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 001158 09 Rev od 16. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 001158 96 P od 21. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rajko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 16. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 001158 09 Rev od 16. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001158 96 P od 21. maja 2008. godine. Apelant je 8. septembra 2011. godine dopunio apelaciju kojom je ukazao na neopravdanu dužinu trajanja postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i Vida Kovačevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. juna 2014. godine, Okružni sud 10. juna 2014. godine i Osnovni sud 23. juna 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je u martu 1996. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog zbog sticanja bez osnova. Tuženi je u istom postupku istakao protivtužbeni zahtjev protiv apelanta radi isplate dijela kupoprodajne cijene.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-8/96 od 27. novembra 1996. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da mu tuženi po osnovu neosnovanog obogaćenja i sticanja bez osnova isplati iznos od 14.000,00 DM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude s kamatama i troškovima postupka. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i apelant obavezan da mu na ime neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene isplati iznos od 1.000,00 DM u dinarskoj protivvrijednosti s kamatom od 15. januara 1994. godine.
7. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u aprilu 1997. godine i o njoj je Okružni sud odlučio Rješenjem broj Gž-465/97 od 16. februara 1998. godine na način što je žalba usvojena i prvostepena presuda ukinuta, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-74/98 od 29. oktobra 2003. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 14.000,00 KM s kamatama i troškovima postupka, počevši od podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i apelant obavezan da tuženom isplati iznos od 1.000,00 KM na ime neisplaćene kupoprodajne cijene, počevši od 15. januara 1994. godine pa do konačne isplate. Iz obrazloženja presude proizilaze nesporne činjenice prema kojima je apelant u januaru 1994. godine s tuženim zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji inventara u poslovnom prostoru MTP „Promet“ Prnjavor i da je apelant taj poslovni prostor koristio na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa MTP „Promet“ Prnjavor. Spornim se ukazalo pitanje osnova apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu 14.000,00 KM stečenog bez osnova i protivtužbenog zahtjeva za isplatu 1.000,00 KM kao dijela neisplaćene kupoprodajne cijene. S tim u vezi, sproveden je obiman dokazni postupak, tj. sprovedeni su dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju, saslušanjem velikog broja svjedoka, saslušanjem apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka. Analizirajući sve sprovedene dokaze pojedinačno, međusobno i ukupno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi apelantu ustupio poslovni prostor koji je uredio sopstvenim sredstvima i dijelom svojim inventarom za cijenu od 15.000,00 KM, za što mu je apelant odmah isplatio 14.000,00 KM uz obavezu da iznos od 1.000,00 KM isplati naknadno. Budući da obavljanje djelatnosti u navedenom prostoru nije išlo planiranim tokom, apelant tuženom nije isplatio ostatak dogovorene cijene već je pokrenuo postupak zbog neosnovanog obogaćenja, koji u postupku nije dokazao. S druge strane, nesporno je utvrđeno da je protivtužbeni zahtjev osnovan jer apelant tuženom nije isplatio ostatak duga u iznosu od 1.000,00 KM, zbog čega je kao takav usvojen.
9. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2516/03 od 10. aprila 2006. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda od 29. oktobra 2003. godine ukinuta a predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je ocijenio da je žalbom osnovano ukazano na nedostatke tokom prvostepenog postupka zbog stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) od 1. avgusta 2003. godine i obaveze prvostepenog suda da upravo zbog toga opozove svoje rješenje o određivanju glavne rasprave i omogućavanje davanja pismenog odgovora na tužbu, kao i predlaganja dokaza na pripremnom ročištu u korist tvrdnji iz tužbe i protivtužbe. S obzirom na to da navedeni nedostatak nije bilo moguće otkloniti otvaranjem rasprave pred drugostepenim sudom, žalba je uvažena i prvostepena presuda ukinuta na osnovu člana 227 stav 1 tačka 2 ZPP.
10. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 78 0 P 001158 96 P od 21. maja 2008. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu sticanja bez osnova, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu duga. U obrazloženju ove presude je navedeno da su ispoštovane preporuke na koje je prethodno ukazao Okružni sud i budući da je parnica započeta prije stupanja na snagu ZPP iz 2003. godine, a u vrijeme njegovog stupanja na snagu bila u fazi ročišta za glavnu raspravu, tuženi je pozvan da dostavi obavezan odgovor na tužbu u skladu s odredbama čl. 70˗74 ZPP. Sem toga, apelant je prije dostavljanja tužbe na odgovor, pismenim podneskom od 21. avgusta 2006. godine, tužbeni zahtjev konačno precizirao i uskladio ga s odredbama važećeg ZPP iz 2003. godine. Zatim je na pripremnom ročištu od 6. marta 2008. godine tuženi istakao protivtužbeni zahtjev zahtijevajući da mu apelant isplati iznos od 1.000,00 KM na ime ugovorene kupoprodajne cijene. Osnovni sud je, prije svega, utvrdio nesporne činjenice između apelanta i tuženog a tiču se zaključenja usmenog ugovora o kupoprodaji i isplate kupoprodajne cijene u iznosu od 14.000,00 KM od ugovorenih 15.000,00 KM. Spornim se ukazalo pitanje da li je predmet ugovora bila prodaja inventara ili prava koje je tuženi imao u poslovnom prostoru, da li su postojali uslovi za raskid ugovora i da li je apelant imao pravo na povraćaj isplaćenog iznosa od 14.000,00 KM, odnosno da li navedeni iznos tuženi neosnovano drži. Sem toga, spornim se ukazalo pitanje nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, Osnovni sud je izveo obiman dokazni postupak, između ostalog čitanjem isprava, saslušanjem svjedoka (sedam) i saslušanjem apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o prodaji prava (a ne inventara), pri čemu su se saglasili o bitnim sastojcima ugovora. Naime, utvrđeno je da je tuženi svoje pravo na poslovnom prostoru stekao kao radnik TP „Promet“, a zatim to svoje pravo prodao apelantu, na način što je na osnovu dobijene saglasnosti firme u kojoj je bio zaposlen TP „Promet“ izvršio adaptaciju i rekonstrukciju jednog dijela samoposluge radi korišćenja, u trajanju od pet godina, za zakupninu u iznosu od 250,00 KM umjesto realne cijene od 500,00 KM, jer je taj prostor adaptirao sopstvenim sredstvima. Stoga su, prema ocjeni suda, neosnovani apelantovi navodi da je od tuženog kupio inventar jer u postupku na tu okolnost nije ponudio niti jedan dokaz u smislu tačnog utvrđenja o kom i kakvom inventaru se radi, već su samo iznesene paušalne tvrdnje da je kupio inventar za obavljanje djelatnosti. Međutim, ti navodi su suprotni svim izvedenim dokazima (iskazima saslušanih svjedoka) i apelantovom djelimičnom priznanju. S tim u vezi, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da predmet usmenog ugovora koji je zaključio sa tuženim nije njegovo petogodišnje pravo korišćenja adaptiranog i uređenog prostora i da na ime zakupnine plaća TP „Prometu“ 250,00 KM umjesto realnih 500,00 KM, jer iz ugovora o zajedničkom ulaganju kog je apelant zaključio sa TP „Prometom“ 21. januara 1994. godine ne proizilazi da je navedeno preduzeće u poslovni prostor uložilo svoja sredstva. S tim u vezi, sud je mišljenja da apelant nije dokazao da kupljeno pravo ne postoji ili da postoje pravne smetnje za njegovo ostvarenje, odnosno da se tuženi iznosom od 14.000,00 KM neosnovano obogatio, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Budući da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant tuženom na ime kupoprodajne cijene nije isplatio iznos od 1.000,00 KM, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog.
11. Okružni sud je, odlučujući povodom apelantove žalbe, donio Presudu broj 011-0- GŽ-08-001178 od 11. septembra 2008. godine, kojom je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda od 21. maja 2008. godine preinačena u cjelini na način što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 14.000,00 KM s kamatom i troškovima postupka (precizirano u izreci presude), a protivtužbeni zahtjev tuženog je u cjelini odbijen kao neosnovan. Nakon ponovnog navođenja svih činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku, a koje su proizašle iz obimnog dokaznog postupka, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i da se nisu stekli uslovi za primjenu pravila sticanja bez osnova, u smislu odredbe člana 210 stav 1 ZOO-a. Okružni sud je ocijenio da primjena instituta sticanja bez osnova u konkretnoj situaciji nije pravilna i da pravni osnov koji je apelant istakao, u smislu odredbe člana 53 stav 3 ZPP, ne obavezuje prvostepeni sud. Sa stanovišta Okružnog suda, u konkretnoj situaciji se radi o primjeni pravila o naknadi štete, u smislu odredbe iz čl. od 124 do 132 ZOO-a, a odnosi se na raskidanje ugovora i zahtjev za naknadu štete. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, apelant i tuženi su u januaru 1994. godine zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji inventara u poslovnom prostoru čiji je vlasnik TP „Promet“, koji je tuženi nesporno adaptirao i osposobio za rad. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, zaključeni usmeni ugovor ima pravne nedostatke zbog kojih se prema zakonu smatra raskinutim. S tim u vezi je izneseno pravno stanovište prema kom apelant ima pravo na naknadu štete od tuženog, budući da je od tuženog kupio nešto što nije njegova svojina.
12. Apelant je nakon donošenja drugostepene presude, u periodu od oktobra 2008. godine do marta 2009. godine, zahtijevao određivanje privremene mjere prema tuženom zabranom otuđenja i opterećenja nepokretnosti, kojim povodom su donesena tri rješenja. Naime, Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 P 001158 96 P od 24. oktobra 2008. godine odbio apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere protiv tuženog, jer apelant, prema ocjeni suda, nije učinio vjerovatnim da je privremena mjera osnovana i hitna. Rješenjem Okružnog suda od 23. januara 2009. godine ukinuto je prvostepeno rješenje od 24. oktobra 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 78 0 P 001158 96 P od 23. marta 2009. godine, kojim je odbijen apelantov prijedlog za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja i zabrane otuđenja na nepokretnostima tuženog.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda, donio Presudu broj 78 0 P 001158 09 Rev od 16. juna 2011. godine, kojom je revizija uvažena i drugostepena presuda od 11. septembra 2008. godine preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda od 21. maja 2008. godine potvrđena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda prema kom je predmet usmenog ugovora koji je apelant zaključio s tuženim njegovo petogodišnje pravo korišćenja adaptiranog i uređenog poslovnog prostora, kao i činjenicu da na ime zakupnine TP „Prometu“ plaća 250,00 KM umjesto realnih 500,00 KM. Zatim je izneseno stanovište iz drugostepene presude prema kom konkretni spor treba da se riješi primjenom pravila o naknadi štete, koji, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo odredbu iz člana 210 ZOO-a, kojom je propisano da sticanje bez osnova postoji kada dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnov u pravnom poslu ili u zakonu. U konkretnoj situaciji, apelant je tvrdio da je isplaćeni iznos od 14.000,00 KM tuženom dio njegove imovine koji je u imovinu tuženog prešao bez pravnog osnova. S tim u vezi, zaključeno je da se revizijom osnovano ukazuje na postojanje pravnog osnova, jer iz nespornih činjenica proizilazi da je tuženi, uz saglasnost TP „Prometa“ kao vlasnika, izvršio značajna i detaljno opisana ulaganja i taj poslovni prostor priveo svrsi, te da je zbog tih ulaganja TP „Promet“ sa apelantom ugovorio upola nižu zakupninu (250,00 KM umjesto 500,00 KM) na period od pet godina, što za taj period iznosi umanjenje zakupnine (kirije) za 15.000,00 KM (60 mjeseci po 250,00 KM). Taj iznos je po nesporno ugovorenoj cijeni tuženi trebao da dobije od apelanta. Sem toga, ugovorom o zajedničkom ulaganju koji je apelant zaključio sa TP „Prometom“ ugovoreno je da vlasnik prije isteka perioda od pet godina može da dođe u posjed svog poslovnog prostora tek nakon isplate 16.000,00 KM apelantu. Iz navedenog, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizilazi da je tuženi svoje potraživanje koje ima prema TP „Prometu“ kao vlasniku poslovnog prostora ugovorom prenio na apelanta. To dalje znači da se imovina tuženog koji je izvršio ulaganja u poslovni prostor i za to dobio naknadu od apelanta, koji je stupio na njegovo mjesto kao povjerilac u odnosu na TP „Promet“, nije povećala, pa tuženi u konkretnom sporu nije pasivno legitimisan. Pri tom je Vrhovni sud posebno naglasio da je apelant poslovni prostor nakon raskida ugovora sa TP „Prometom“ vratio vlasniku, dakle TP „Prometu“. Sem toga, pravilan je stav prvostepenog suda da se kod apelanta nisu stekli uslovi za raskid ugovora s tuženim jer ga u korišćenju poslovnog prostora niko nije ometao, pa je ostao u obavezi da tuženom isplati ostatak ugovorene cijene u iznosu od 1.000,00 KM, kako je prvostepenom presudom i odlučeno. S tim u vezi, nije ispravan stav drugostepenog suda prema kom je ugovor koji su zaključili apelant i tuženi raskinut prema samom zakonu, jer odredba člana 510 stav 1 ZOO-a propisuje sankcije samo u slučaju oduzimanja stvari od kupca ili nepostupanja povodom zahtjeva kupca. U konkretnom slučaju, od apelanta stvar nije oduzeta već ju je on sam vratio vlasniku, niti ga je bilo ko ometao u uživanju prava koja su na njega ugovorom prenesena, pa je stoga drugostepena presuda preinačena primjenom odredbe člana 250 ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki opisao tok postupka, te ukazao na to da je od svih sedam odluka koje su donesene u konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda „najmanje“ zasnovana na zakonu jer je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je dovelo do grubog kršenja prava na pravično suđenje. S tim u vezi, apelant ističe da je presuda, između ostalog, zasnovana na ugovoru o zajedničkom ulaganju koji je nesporno zaključio sa TP „Prometom“ u januaru 1994. godine, ali koji je, prema njegovom mišljenju, fiktivan ugovor, pa je u vezi s takvim karakterom ugovora proizvoljan zaključak Vrhovnog suda shodno kom iz ugovora proizilaze određena prava i obaveze ugovornih strana. S tim u vezi je istakao da se iz presude Vrhovnog suda ne vide razlozi zbog kojih je revizija prihvaćena, budući da je tuženom isplatio novčani iznos za koji „nije dobio ništa“. Smatra da su navedenom presudom povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazao i predložio da se osporena presuda ukine i održi na snazi drugostepena presuda od 11. septembra 2008. godine, kojom je njegov tužbeni zahtjev usvojen.
15. U dopuni apelacije od 8. septembra 2011. godine apelant je ukazao na nerješavanje predmeta u razumnom roku, odnosno povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S tim u vezi, istakao je da je postupak na tri sudske instance trajao 15 godina, pri čemu on ničim nije doprinio neopravdanoj dužini trajanja postupka. Nasuprot tome, kod prvostepenog suda je 11 puta pismenim podnescima urgirao zakazivanje rasprave, pa je zatražio da mu se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku naknadi nematerijalna šteta.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da su navodi iz apelacije paušalni jer su u osporenoj presudi tog suda dati odgovori na sva reviziona pitanja i materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je stoga apelacija neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da pred tim sudom nisu učinjene povrede na koje je apelacijom ukazano, pogotovo u pogledu dužine trajanja postupka jer je prvo rješenje kojim je prvostepena presuda ukinuta doneseno u roku od tri mjeseca a drugostepena presuda za manje od tri mjeseca.
18. Osnovni sud smatra da u postupku pred tim sudom, kao i donesenim presudama, nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, budući da je apelantu omogućeno da iznese sve relevantne dokaze, a u obrazloženju presude je na jasan i nedvosmislen način obrazložena ocjena svih izvedenih dokaza i relevantnih pravnih činjenica koje su utvrđene iz dokaza, uz materijalne propise na osnovu kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi:
Član 210.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
[...]
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
[...] Član 456. st. 1. i 3.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.
Ako po stupanju na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0P 001158 09 Rev od 16. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant ukazuje na to da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nedostatka razloga na kojima je zasnovana i zbog nerješavanja predmeta u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Analiza dužine trajanja postupka
29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1996. godine.
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom u martu 1996. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 16. juna 2011. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao ukupno 15 godina i tri mjeseca, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na sticanju bez osnova, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
34. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupak povodom apelantove tužbe započeo u martu 1996. godine i da je u periodu od 15 godina i tri mjeseca doneseno sedam odluka – tri prvostepene presude, jedna drugostepena presuda i dva rješenja i trećestepena presuda kojom je postupak okončan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je predmet dva puta vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojima stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
35. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je, računajući od momenta podnošenja tužbe (mart 1996. godine), prvostepeni sud svoju prvu presudu donio 27. novembra 1996. godine, drugu 29. oktobra 2003. godine i treću 21. maja 2008. godine, te da je period donošenja presuda, izuzimajući vrijeme odlučivanja pred drugostepenim sudom, trajao približno osam godina. Postupak donošenja odluka pred drugostepenim sudom trajao je približno četiri godine i šest mjeseci i trećestepeni postupak dvije godine i šest mjeseci. Iz navedenog proizilazi da je u konkretnom slučaju za nedonošenje odluke u razumnom roku najveća odgovornost Osnovnog suda, pri čemu ni odgovornost Okružnog suda i Vrhovnog suda nije zanemariva.
36. S druge strane, iz stanja spisa ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na to da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, već je, naprotiv, pismenim urgencijama zahtijevao zakazivanje rasprave i okončanje postupka.
37. Imajući u vidu da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje na to da, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i posljedice postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima dovoljna i odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
B) Proizvoljna primjena relevantnog prava
40. U vezi s navodima iz apelacije kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
42. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud, prihvatanjem činjeničnog utvrđenja iz prvostepene presude, koje je između ostalog zasnovano na ugovoru sa TP „Prometom“ kao vlasnikom poslovnog prostora, a koji, prema njegovom mišljenju, ima karakter fiktivnog, pogrešno primijenio materijalno pravo ne navodeći jasne razloge zbog kojih je revizija prihvaćena i prvostepena presuda potvrđena.
43. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom zatražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos koji je, prema apelantovim tvrdnjama, stekao bez pravnog osnova i da se u konkretnom slučaju spornim ukazalo upravo pitanje postojanja ili nepostojanja takvog pravnog osnova. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud nakon obimno sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant nije dokazao pravni osnov na kom je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, odnosno da u postupku nije dokazao da je njegova imovina u imovinu tuženog prešla bez pravnog osnova. Osnovni sud je, imajući u vidu ove sporne okolnosti, utvrdio da je apelant s tuženim zaključio kupoprodajni ugovor i da predmet ugovora nije bila prodaja inventara, kako je tvrdio apelant, već prodaja petogodišnjeg prava korišćenja adaptiranog i uređenog poslovnog prostora kog je adaptirao i uredio tuženi, a čiji je vlasnik TP „Promet“. Sem toga, utvrđeno je da se sa sadržinom ugovora zaključenog između apelanta i tuženog saglasio vlasnik poslovnog prostora (TP „Promet“), koji je s apelantovom firmom zaključio ugovor o poslovnoj saradnji iz kog za ugovorne strane proizilaze određena prava i obaveze. Stoga se imovina tuženog koji je u poslovni prostor vršio ulaganja i od apelanta dobio novčanu naknadu, a apelant zauzvrat stupio na njegovo mjesto u odnosu na TP „Promet“, nije povećala, pa je zaključeno da je prijelaz apelantove imovine u imovinu tuženog učinjen na osnovu valjanog pravnog posla, te da apelant nije dokazao nepostojanje tog pravnog osnova, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev kao takav i odbijen.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantov zahtjev neosnovan, te da stav redovnih sudova koji je zasnovan na relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može da se smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelant je ukazao na to da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za isplatu novčanog iznosa po osnovu sticanja bez osnova na tri sudske instance trajao 15 godina i tri mjeseca, a za to, u konkretnom slučaju, ne postoji razumno opravdanje na osnovu kog bi se opravdalo ovako dugo trajanje postupka.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na proizvoljnu primjenu relevantnog prava kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasno i detaljno obrazloženje, uz relevantne odredbe ZOO-a i ZPP, koje nije proizvoljno i u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
49. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić