Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3365/11 (ZZ „Brka“ Brčko)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3365/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3365/11, rješavajući apelaciju ZZ „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Brka“ Brčko podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 Ip 000798 11 Pž od 1. juna 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj Ip- 26/2000 od 22. jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. ZZ „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brke, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 Ip 000798 11 Pž od 1. juna 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-26/2000 od 22. jula 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: učesnik), i ZZ „Ratar“ Brka u stečaju (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 22. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2014. godine, a učesnik kojeg zastupa Pravobranilaštvo 29. jula 2014. godine. Osnovni sud i izvršenik nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj Ip-26/2000 od 22. jula 2010. godine po službenoj dužnosti je obustavljeno izvršenje pokrenuto na apelantov prijedlog protiv izvršenika i učesnika, te su ukinute sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je i ranijim rješenjem (istog prvostepenog suda) iz 2008. godine po službenoj dužnosti bilo obustavljeno izvršenje protiv izvršenika i učesnika, koje je rješenjem Apelacionog suda ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, uz odgovarajuće upute. U ponovnom postupku je na temelju člana 2. stav 1. tačka 7. Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP) određen procesni položaj učesnika i zaključeno da je u pitanju lice koje u konkretnom postupku nije stranka, ali ima pravni interes da učestvuje u postupku. Također je, u skladu sa zakonskim odredbama ZIP-a, apelant pozvan da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja. Apelant je ostao pri označenom predmetu izvršenja kojeg u naravi čine nekretnine čije su bliže oznake navedene u prijedlogu za izvršenje, te je predložio da sud postupi u skladu s članom 65. stav 5. ZIP-a ili pak članom 35. stav 5. u vezi sa stavom 4. ZIP-a i utvrdi izvršenikovu imovinu. Izvršenik je putem stečajnog upravnika apelantu priznao potraživanje i istakao da je njegovo priznanje osporeno navodima učesnika prema kojim imovina koja je predmet izvršenja nije imovina izvršenika već učesnika. Učesnik je, imajući u vidu da apelant nije predložio novo sredstvo i predmet izvršenja, istakao da su se stekli uvjeti za obustavu konkretnog izvršnog postupka na temelju odredbe iz člana 57. ZIP-a, jer nekretnine iz prijedloga nisu izvršenikova svojina. Imajući u vidu sve navode stranaka u postupku, Osnovni sud je hronološki opisao tok konkretnog izvršnog postupka i to od donošenja Rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje broj Ip-26/00 od 5. aprila 2000. godine, donošenja zaključka o javnoj prodaji nekretnina i nerealizaciji prodaje, do procesnog rješenja iz januara 2001. godine kojim je određeno da će se nova prodaja zakazati na apelantov prijedlog. Od tog perioda pa do 2007. godine doneseno je nekoliko procesnih rješenja na temelju kojih su ročišta prekidana i odgađana jer je kod izvršenika pokrenut stečajni postupak, a zatim je učesnik podneskom od 26. juna 2007. godine predložio sudu da se postupak javne prodaje nekretnina obustavi, budući da izvršenik, prema njegovim tvrdnjama, nije vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja. Zbog toga je apelant pozvan da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja. Apelant je podneskom iz oktobra 2009. godine obavijestio sud da ne postoje zakonske smetnje da se izvršenje provede upravo na predloženim nekretninama. U vezi s tim spornim pitanjem (da li se na predloženim nekretninama može ili ne može provesti izvršenje), Osnovni sud je proveo dokazni postupak uvidom u materijalnu dokumentaciju i utvrdio da je pravosnažnom presudom Apelacionog suda iz juna 2005. godine odbijen izvršenikov zahtjev (ZZ „Ratar“) da se utvrdi da je na temelju ugovora o kupoprodaji od 5. maja 1963. godine postao vlasnik nekretnina koje su predmet konkretnog izvršnog postupka (bliže oznake nekretnina navedene u obrazloženju rješenja). S druge strane, članom 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu 7. augusta 2004. godine je propisano da će se po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine ili bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko distrikta BiH na svim nekretninama na kojima je do stupanja na pravnu snagu zakona kao svojina bila upisana općenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemljišnog fonda agrarne reforme ili bilo koji drugi oblik svojine izuzev privatne svojine. Imajući u vidu da je na nekretnini koja je predmet konkretnog izvršnog postupka u korist učesnika upisano pravo svojine sa dijelom 1/1 (Dn broj 3836/09) i da u trenutku započinjanja izvršnog postupka nekretnina uopće nije bila u svojini izvršenika, te da stoga nije mogla biti predmet izvršenja, Osnovni sud je zaključio da ne postoji osnov za primjenu člana 65. stav 4. ZIP-a na koju je apelant ukazao, a prema kojoj promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. U vezi s tom spornom činjenicom, Osnovni sud je naveo da iz zapisnika o utvrđivanju prava na nekretninama iz juna 2006. godine proizlazi da su i apelant i izvršenik upućeni na parnicu radi dokazivanja svojine na nekretninama (parcelama) koje su predmet izvršenja, odnosno radi dokazivanja založnog prava na tim parcelama i da je u tom postupku donesena pravosnažna Presuda Apelacionog suda broj Gž-182/05 od 28. juna 2005. godine, kojom je odbijen izvršenikov prijedlog za utvrđenje prava svojine na nekretninama koje su predmet konkretnog izvršnog postupka i apelantov prijedlog za upis hipoteke na tim nekretninama u zemljišnu knjigu. Osnovni sud je na temelju navedenog izveo zaključak da su i apelantu i izvršeniku osporena prava za koja su smatrali da ih imaju na nekretninama koje su predmet konkretnog izvršnog postupka i da je iz tih razloga izvršenje na navedenim nekretninama nemoguće provesti, pa je izvršni postupak obustavljen u smislu odredbe člana 57. st. 2. i 3. ZIP-a.

6. Apelacioni sud je Rješenjem broj 97 0 Ip 000798 11 Pž od 1. juna 2011. godine odbio apelantov prigovor protiv rješenja Osnovnog suda od 22. jula 2010. godine, ocjenjujući da je odluka prvostepenog suda pravilna. U vezi s apelantovim prigovorom da pravo na izjavljivanje prigovora imaju samo stranke u postupku a ne učesnici, Apelacioni sud je istakao da iz odredbe člana 45. st. 1. i 2. ZIP-a proizlazi da pravo na prigovor imaju samo tražilac izvršenja i izvršenik ali da ni trećim licima nije uskraćena legitimacija da se u postupku pojave kao učesnici i to u slučaju ako se u postupku odlučuje o nekom njihovom pravu ili za to imaju pravni interes. Samim tim, sudovi imaju obavezu da uzmu u obzir navode trećih lica, odnosno učesnika koji su od utjecaja na određivanje ili provođenje izvršenja, s tim što se njihove radnje ne tretiraju kao prigovor već imaju obavještavajući karakter. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da sud ne može zanemariti podnesak trećeg lica ili učesnika ukoliko se njime ukaže na postojanje okolnosti koje sprečavaju izvršenje, već upravo suprotno, postoji obaveza suda da radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava ispita da li postoje navedene okolnosti. U konkretnom slučaju, učesnik je upoznao sud s činjenicom da izvršenik nije vlasnik nekretnine i o tome dostavio dokaze koji na nesumnjiv način ukazuju na to da je predmetna nekretnina u svojini učesnika, pa kako izvršenje nije provedeno niti je apelant po pozivu suda predložio izvršenje na drugom predmetu ili sredstvu, pravilno je postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje. U pogledu neosnovanosti apelantovog prigovora da je na predmetnim nekretninama imao založno pravo, Apelacioni sud je istakao da se hipoteka, kao založno pravo na nekretnini, stiče upisom u zemljišnu knjigu, a apelant nije izvršio uknjižbu založnog prava pa time nije ni stekao založno pravo na nekretnini. Dalje, obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora da je do promjene svojine došlo tokom izvršnog postupka i da se stoga predloženo izvršenje treba provesti, Apelacioni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je predmetna nekretnina (poljoprivredno zemljište) od 1963. godine bila upisana kao društvena svojina i da je postala svojina učesnika temeljem odredbi iz čl. 2. i 3. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko distrikta, iz čega proizlazi zaključak da predmetna nekretnina nikada nije bila u izvršenikovoj svojini. Imajući u vidu da se u konkretnoj situaciji ne radi o promjeni prava svojine već o upisu prava svojine po službenoj dužnosti na nekretnini koja je do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bila upisana kao društvena svojina, te da izvršenik nije vlasnik nekretnine na kojoj je predloženo izvršenje, proizlazi zaključak da se predloženo izvršenje ne može provesti i da je pravilno prvostepeno rješenje kojim je postupak obustavljen i ukinute provedene izvršne radnje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjima navedenih prava, apelant je u opširnoj apelaciji hronološki iznio tok donošenja rješenja povodom njegovog prijedloga za izvršenje, počevši od februara 2000. godine pa do donošenja osporenog rješenja Apelacionog suda iz juna 2011. godine. S tim u vezi, apelant je ukazao na to da su se sudovi deset godina bavili procesnim pitanjima jer je nad izvršenikom, nakon usvajanja prijedloga za izvršenje, otvoren stečajni postupak, a zatim je u postupak stupio učesnik koji nije bio stranka u postupku s prijedlogom da se postupak obustavi, koji, prema apelantovom mišljenju, nije imao legitimaciju za takav prijedlog. Prijedlogu učesnika sudovi su udovoljili, što je, kako dalje navodi, potpuno pogrešno zato što se naknadno donesenim propisima i njihovom primjenom umanjilo i osujetilo njegovo već stečeno pravo, u konkretnoj situaciji pravo da naplati svoje potraživanje na temelju upisane hipoteke. Suštinski, apelant ukazuje na način vođenja izvršnog postupka ukazujući na njegovu prekomjernu dužinu, zbog koje je njegovo pravo, donošenjem novih zakona, potpuno uskraćeno, u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

8. Apelacioni sud je naveo da su u apelaciji ponovljeni potpuno identični razlozi koji su ranije istaknuti u prigovoru protiv prvostepenog rješenja, povodom kojih je taj sud u svom rješenju dao potpune i jasne odgovore vezane za položaj učesnika, zasnivanje založnog prava i razloge iz kojih je proizašao zaključak da izvršenik nikada nije bio vlasnik nekretnine koja je bila predmet konkretnog izvršnog postupka. Što se tiče navoda u vezi s dužinom postupka, Apelacioni sud je istakao da su oni paušalni jer je taj sud donosio odluke u zakonskom roku, s jasnim i potpunim obrazloženjem.

9. Učesnik je putem Pravobranilaštva naveo da apelacija sadrži hronološki red svih procesnih radnji, ali ne i povredu prava koja moraju djelovati vjerovatno. Naime, svi navodi se tiču isključivo načina na koji su sudovi vodili izvršni postupak, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a u odlukama koje se osporavaju navedeni su jasni i precizni razlozi za odluku o obustavi postupka. Apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da su na bilo koji način povrijeđena ustavna prava, pa je predloženo da se apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

10. U Zakonu o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/00, 1/01, 5/02, 8/03, 190/07 i 2/08) relevantne odredbe glase: Član 2.

Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju ova značenja [...] 7.izraz "učesnik" označava lice koje u postupku izvršenja ili obezbjeđenja nije stranka, a u postupku učestvuje zbog toga što se u njemu odlučuje o nekom njegovom pravu ili zbog toga što za to ima pravni interes, [...] Prijedlog za izvršenje Član 35.

[...] (4)Tražilac izvršenja može zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini izvršenika od pravnih lica, te fondova i upravnih i drugih organa koja raspolažu takvim podacima i na osnovu tih podataka dopuniti prijedlog za izvršenje.

(5)Tražilac izvršenja može u toku izvršnog postupka zahtijevati od suda da pribavi podatke iz prethodnog stava da bi proširio prijedlog za izvršenje.

Obustava izvršenja Član 57.

(1)Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude ukinuta.

(2)Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(3)Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stava sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8 stava 4 ovog zakona u roku od osam dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

[...] Dokaz o svojini izvršenika Član 63.

(1)Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

(2)Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1 ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako tražilac izvršenja podnese ispravu koja je odgovarajuća za upis izvršenikova prava.

VI.Dopustivost

11. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 97 0 Ip 000798 11 Pž od 1. juna 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

15. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

16. Apelant suštinski apelacijom ukazuje na način vođenja izvršnog postupka dovodeći u vezu njegovo prekomjerno trajanje s obustavom postupka i uskraćivanjem njegovog prava da svoje potraživanje naplati, zatim na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

17. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li su osporena rješenja utemeljena na proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih propisa.

19. U vezi s navodima apelacije kojima se ukazuje na način vođenja izvršnog postupka i njegovu prekomjernu dužinu, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira dva pitanja i to pitanje učesnikove legitimacije u konkretnom postupku i pitanje u vezi s promjenom prava vlasništva u zemljišnim knjigama zbog propisa koji su doneseni tokom trajanja izvršnog postupka, zbog kojih je učesnik stekao pravo a izvršenik ga izgubio. U vezi s učesnikovom legitimacijom, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o ovom prigovoru, jasno naveo da samo tražilac izvršenja i izvršenik, dakle stranke, imaju pravo na prigovor, ali da ni trećim licima nije uskraćena mogućnost da se pojave u postupku ukoliko za to imaju pravni interes ili se u tom postupku odlučuje o nekom njihovom pravu (član 45. st. 1. i 2). Što se tiče drugog pitanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazlažući neosnovanost apelantovih tvrdnji jasno naveli da su tokom trajanja izvršnog postupka (2005. i 2006. godine) izvršenik i apelant upućeni na parnicu radi dokazivanja vlasništva na parcelama koje su predmet izvršnog postupka, odnosno radi dokazivanja založnog prava (hipoteke) na istim tim nekretninama. Nakon okončanja parnice, pravosnažno je na temelju presude Apelacionog suda (Gž-185/05) odbijen izvršenikov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine na predmetnim nekretninama (koje su obuhvaćene izvršenjem), a Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda broj 096-0-DN-06-000098 od 21. jula 2007. godine odbijen je apelantov prijedlog za upis hipoteke na tim istim nekretninama. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da u trenutku započinjanja izvršnog postupka, dakle 2000. godine, nekretnine na koje se odnosi izvršni postupak nisu bile izvršenikova svojina i kao takve nisu mogle biti predmet izvršenja, niti je apelant stekao založno pravo na tim nekretninama (hipoteku) budući da to pravo nije uknjiženo u zemljišnim knjigama, iz čega proizlazi da eventualna izmjena zakonskih odredaba na koju ukazuje apelant nije bila od utjecaja za stav sudova da se postupak izvršenja prodajom izvršenikovih nekretnina obustavi po službenoj dužnosti.

20. U vezi s navedenim, Ustavni sud, nasuprot navodima apelacije, smatra da su osporena rješenja utemeljena na činjeničnom stanju proizašlom iz dokaza na temelju kojih je utvrđeno da nekretnine koje su bile predmet prodaje u postupku izvršenja nisu mogle biti predmet izvršenja zbog nedostataka kako na strani izvršenika tako i na strani apelanta, uz obrazloženja u kojima su navedeni jasni i potpuni razlozi, zbog čega Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovoj primjeni.

21. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle na primjenu procesnog i materijalnog prava, a te navode je Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka o obustavi postupka po službenoj dužnosti, primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, a Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovoj primjeni.

24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3365/11 (ZZ „Brka“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio