Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3532/11 („Bonel“ AD Banja Luka)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3532/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3532/11, rješavajući apelaciju AD „Bonel“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AD „Bonel“ Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000051 09 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000051 09 Gž od 2. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 000051 06 P od 3. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Bonel“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000051 09 Rev od 21. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000051 09 Gž od 2. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000051 06 P od 3. decembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Saše Marića (u daljnjem tekstu: tužitelj), učesnika u postupku, zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. augusta 2014. godine, Okružni sud 11. juna 2014. godine i tužitelj 9. juna 2014. godine. Osnovni sud je 6. juna 2014. godine dostavio obavještenje iz kog proizlazi da zbog elementarnih nepogoda koje su zadesile grad i prestanka rada suda nije bilo mogućnosti da se dostavi odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je u junu 2006. godine tužbom protiv apelanta pokrenuo parnični postupak i zatražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete po osnovu izmakle koristi za period od 1. septembra 1999. godine do 5. decembra 2005. godine isplati iznos od 310.000,00 KM. Tužbeni zahtjev je utemeljio na kupoprodajnom ugovoru po osnovu kojeg je stekao vlasništvo nad poslovnim prostorom koji je u vrijeme kupovine koristio apelant. Budući da apelant nije postupio prema tužiteljevom zahtjevu za predaju u posjed poslovnog prostora, tužitelj je kao vlasnik pokrenuo sudski postupak za utvrđenje i predaju u posjed, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine. Tom presudom je utvrđeno da je tužitelj savjestan kupac od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora, odnosno od 21. aprila 1999. godine.
6. Osnovni sud je Presudom broj 85 0 P 000051 06 P od 3. decembra 2008. godine djelomično usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev obavezavši apelanta da tužitelju na ime naknade štete po osnovu izmakle koristi za period od 1. septembra 1999. godine do 5. decembra 2005. godine isplati iznos od 102.577,50 KM, s kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu u svojstvu protivtužitelja na ime ulaganja u poslovni prostor isplati iznos od 1.278,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja protivtužbe pa do isplate. Odbijen je dio protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelant bio u posjedu poslovnog prostora sve do 5. decembra 2005. godine kada je, na osnovu Presude Vrhovnog suda broj Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine, posjed poslovnog prostora predao tužitelju. Navedena presuda Vrhovnog suda je proizašla kao rezultat postupka koje su vodile iste parnične stranke povodom utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed. Spornim se ukazalo pitanje apelantove savjesnosti posjeda poslovnog prostora do trenutka predaje u posjed tužitelju i s tim u vezi pravo na isplatu materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti kao i njene visine. Također se kao sporno postavilo pitanje tužiteljeve aktivne legitimacije. S tim u vezi, Osnovni sud je u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije utvrdio da je tužitelj u predmetu istog suda (Osnovnog suda) broj Ps 32/03, između ostalog, kao vlasnik tražio predaju u posjed, u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pa je apelantov prigovor da tužitelj nema aktivnu legitimaciju potpuno neosnovan, pogotovo imajući u vidu da je tužitelju kao vanknjižnom vlasniku u vrijeme odlučivanja poslovni prostor već bio predat u posjed. U pogledu pravnog osnova tužbenog zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene koristi (zakupnine), Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, prije svega čitanjem kupoprodajnog Ugovora broj Ov-791/99 od 9. juna 1999. godine, utvrdio da je tužitelj kupio poslovni prostor od preduzeća „Borovo“ i nakon toga od apelanta zatražio predaju u posjed 15. augusta 1999. godina, od kada trpi štetu u vidu izmakle koristi. Navedeni tužbeni zahtjev je utemeljen na odredbama čl. 155. i 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a pri ocjeni visine izmakle koristi uzet je u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. Na okolnost da je postojala mogućnost izdavanja poslovnog prostora pod zakup saslušani su svjedoci koji su bili zainteresirani da prostor uzmu pod zakup ali su zbog sudskog spora odustali od svojih namjera. Osim toga, da je tužiteljeva namjera bila da poslovni prostor izdaje pod zakup potvrđeno je izjavom svjedoka N. P. iz koje proizlazi da je nakon predaje u posjed prostor izdat „Wink sportu“ DOO. Na okolnost visine štete koju je tužilac trpio zbog izgubljenih zakupnina vještak finansijske struke je proveo dokaz vještačenjem, nakon čega je tužitelju dosuđena naknada štete po osnovu izgubljene dobiti prema visini zakupnine koja je važila u navedenom periodu u skladu s podacima „Dobojinvesta“ AD Doboj i odluke Opštine Doboj, kako je i utvrđeno u nalazu vještaka finansijske struke, a preko dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev je odbijen. U pogledu protivtužbenog zahtjeva kojeg je istakao apelant, a tiče se ulaganja u poslovni prostor u iznosu od 4.379,00 KM, također je vještak finansijske struke proveo vještačenje, te je vještak na temelju dostavljene dokumentacije utvrdio da ulaganja u poslovni prostor iznose 1.278,20 KM. Apelant nije prigovarao ovom nalazu i mišljenju.
7. Presudom Okružnog suda broj 895 0 P 000051 09 Gž od 2. jula 2009. godine apelantova žalba je odbijena, a tužiteljeva žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju umjesto iznosa od 102.577,50 KM isplati iznos od 259.391,611 KM. U obrazloženju presude je navedeno da apelantova žalba neosnovano insistira na činjenici savjesnosti i zakonitosti korištenja poslovnog prostora do kraja 2005. godine, odnosno do Presude Vrhovnog suda broj Rev-182/04, jer je u konkretnom postupku za naknadu štete zbog izmakle koristi nesporno utvrđeno da je tužitelj nakon kupovine poslovnog prostora od apelanta pismeno tražio da mu navedeni prostor preda u posjed, i to u augustu 1999. godine, od kada je apelant nesavjestan posjednik. U vezi sa visinom tužbenog zahtjeva, Okružni sud je mišljenja da je tužilac nakon kupovine poslovnog prostora taj prostor mogao izdavati pod zakup, a u tome je onemogućen zbog apelantovog odbijanja da mu poslovni prostor preda u posjed, te od tada (pismenog zahtjeva) trpi štetu koja se ogleda u izmakloj koristi od neostvarenih zakupnina. U pogledu tužiteljeve žalbe, Okružni sud je ocijenio da je ona osnovana u dijelu u kojem mu je dosuđena naknada prema najnižem iznosu zakupnine i da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, navedeno je da je vještak finansijske struke, radi utvrđenja visine štete, u svom nalazu dao tri varijante, a da je prvostepeni sud, s obzirom na to da parnične stranke nisu prigovarale datom nalazu i mišljenju, prihvatio varijantu u kojoj je obračunata najmanja visina zakupnine umjesto da je prihvaćena varijanta u kojoj su ocijenjene sve okolnosti od kojih zavisi visina zakupnine, pa između ostalog lokacija i kvalitet poslovnog prostora i to prema tržišnoj vrijednosti zakupnine, zbog čega je tužiteljeva žalba u tom dijelu prihvaćena i prvostepena presuda u odnosu na visinu dosuđene štete preinačena.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 000051 09 Rev od 21. juna 2011. godine drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je tužitelju odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Vrhovni sud je ocijenio da drugostepena presuda nije pravilna u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda jer se, shodno odredbi člana 189. stav 3. ZOO-a, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom (apelantovom) radnjom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj bio u obavezi dokazati da je u periodu od 1. septembra 1999. godine do 5. decembra 2005. godine po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati tačno određenu dobit na ime zakupnine za poslovni prostor, a čije je ostvarenje spriječeno apelantovim radnjama. Imajući u vidu da je tužitelj poslovni prostor izdao pod zakup tek 2006. godine, ugovorena zakupnina iz tog perioda ne može biti mjerodavna za ocjenu visine izmakle dobiti koju tužitelj potražuje u spornom periodu, a kako je vještak visinu izmakle dobiti utvrdio prema raspoloživim podacima „Dobojinvesta“ za poslovni prostor u vlasništvu Opštine Doboj, proizlazi da je tužitelj za sporni period na ime zakupnine mogao ostvariti korist u vidu zakupnine u iznosu od 102.577,50 KM. Stoga je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da je tužitelju valjalo dosuditi iznos prema tržišnoj vrijednosti zakupnine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je apelantovom revizijom neosnovano ukazano na to da je bio savjestan posjednik poslovnog prostora do donošenja Odluke Vrhovnog suda broj Rev-182/04, jer je odredbom člana 39. stav 7. ZOSPO-a propisano da savjestan držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, a u postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj 15. augusta 1999. godine pozvao apelanta da mu preda u posjed poslovni prostor koji je prethodno kupio i na njemu stekao vlasništvo.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu presudama redovnih sudova na sve tri instance povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je hronologiju donošenja sudskih odluka u prethodnom postupku koji se vodio povodom pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora temeljem kojih je utvrđena pravna valjanost ugovora o kupoprodaji, ali kojima i dalje nije zadovoljan, zbog čega je aplikaciju podnio Evropskom sudu za zaštitu ljudskih prava, o kojoj nije donesena odluka. Presude koje su proizašle iz tog postupka, za koje smatra da su nezakonite, bile su osnov da tužitelj pokrene novi postupak za naknadu štete po osnovu izmakle koristi – zakupnine, iz kog su proizašle presude koje osporava ovom apelacijom i za koje također smatra da su pogrešne i nezakonite. S tim u vezi, ukazao je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nedostatak jasnog obrazloženja u pogledu tužiteljeve aktivne legitimacije za vođenje postupka naknade štete u vidu izmakle koristi, čime su povrijeđene odredbe Ustava i Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazao.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko iznio nesporna činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda u pogledu dosuđene naknade, koji je potvrđen u revizionom postupku, a apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost presude tog suda.
11. Okružni sud smatra da nema povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
12. Osnovni sud je dopisom od 6. juna 2014. godine zatražio produženje roka za dostavu odgovora na apelaciju zbog elementarne nepogode koja je zadesila taj sud, ali ni u naknadnom roku od 30 dana odgovor na apelaciju nije dat.
13. Tužitelj je istakao da apelacija ni u jednom dijelu ne dovodi u sumnju nižestepene odluke, već, naprotiv, indirektno priznaje tužbeni zahtjev na način što ističe da je tužiteljeva tužba logičan slijed prethodnog postupka iz kog su proizašle odluke kojima je potvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora, kojima apelant nije zadovoljan. Tužitelj ističe da se apelacijom pokušava navesti na ponovno odlučivanje o pravu vlasništva, iako je na temelju konačne odluke Vrhovnog suda odlučeno da je on (tužitelj) vlasnik poslovnog prostora, čime je, kako su i sudovi jasno naveli, riješena njegova aktivna legitimacija za vođenje postupka o naknadi štete.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 39.
[...] Savjestan držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 000051 09 Rev od 21. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući na to da su mu tim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
22. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje apelant dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije.
23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da iz obrazloženja osporenih presuda proizlaze nesporne činjenice prema kojima je tužitelj u aprilu 1999. godine kupio poslovni prostor koji je bio u apelantovom posjedu, da se povodom valjanosti kupoprodajnog ugovora vodio sudski postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora, nakon čega je apelant u decembru 2005. godine tužitelju predao u posjed poslovni prostor. Konkretan postupak iz kog su proizašle osporene presude koje su predmet ove apelacije tiču se naknade štete po osnovu izmakle koristi za isti poslovni prostor i to u periodu u kom je apelant držao u posjedu tužiteljev poslovni prostor, u kom je apelant istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog činjenice da je tužitelj svoje pravo utemeljio na presudi a ne zemljišnoknjižnom izvatku kao dokazu da je vlasnik poslovnog prostora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora, istakao da se na temelju odredbe člana 33. ZOSPO-a pravo vlasništva na nekretnini stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način, da u konkretnom postupku predmet tužbenog zahtjeva nije utvrđenje prava vlasništva niti predaja u posjed, već naknada štete zbog izgubljene koristi, a kako se nesporno povodom utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed vodio sudski postupak u kom je tužitelj to svoje pravo ostvario kao vlasnik nekretnine (poslovnog prostora), neosnovan je apelantov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije. Takav stav prvostepenog suda je potvrđen u žalbenom i revizionom postupku.
26. Dovodeći u vezu navode apelacije koji se tiču činjeničnog stanja i nedostatka obrazloženja povodom istaknutog prigovora aktivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju svojih odluka na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, kao i stav redovnih sudova koji je zasnovan na relevantnim odredbama ZOSPO-a iz kojih jasno proizlazi tužiteljeva aktivna legitimacija za podnošenje tužbe radi naknade štete.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant je ukazao na to da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka iz kog proizlaze tužiteljeva aktivna legitimacija i osnov njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić