Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3436/11 (B. M.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Javni interes
  • Stanarsko pravo
  • Proporcionalnost
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3436/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3436/11, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija B. M.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu, u slučaju ispunjenja uslova, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 000634 09 Uvp od 21. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000634 06 U od 30. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1146/06 od 15. februara 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-996/99 od 16. decembra 2005. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave, te Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 19. juna i 29. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. juna 2014. godine, a Kantonalni sud i Ministarstvo 27. juna 2014. godine. Uprava i Služba dostavile su svoje odgovore 9. jula i 6. avgusta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 40-141/79 od 29. januara 1979. godine zaključenim sa Direkcijom za upravljanje i gazdovanje Vojno-stambenim fondom, Odjeljenje Sarajevo, bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi Sarajevu, ul. Envera Šehovića broj 44/7 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu (od 5. aprila 1999. godine) za povraćaj u posjed predmetnog stana, nakon sprovedenog ponovnog postupka, Služba je donijela Rješenje broj 23/6-372-996/99 od 16. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1164/06 od 15. februara 2006. godine, kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine, kao civilno lice ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. Takođe je navedeno da iz akta Ministarstva RS broj 8-03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine, koji je dostavljen Federalnom ministarstvu odbrane, proizilazi da je apelantu odbijen zahtjev za dodjelu u zakup stana u Beogradu i donesen zaključak o priznatom pravu na zakup jednoiposobnog stana u Požarevcu. Budući da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi van teritorije BiH i da je riješio svoje stambeno pitanje, to se on, kako je istakla Služba, u skladu s članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne smatra izbjeglicom niti mu pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000634 06 U od 30. aprila 2009. godine odbio apelantovu tužbu u upravnom sporu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Službe i Ministarstva iz upravnog postupke, te razloge koje su upravni organi naveli za svoje odluke. Sem toga, Kantonalni sud je istakao da, budući da je apelant bio civilno lice na službi u oružanim snagama druge države, nije ni bilo potrebno ispitivati da li je apelant stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, u smislu odredbi člana 2 stav 3.a Zakona o prestanku primjene. Kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant nije dokazima potkrijepio svoj navod da spisak koji je dostavljen uz akt Ministarstva odbrane Republike Srpske predstavlja samo rang-listu, te da apelantu nije dodijeljen stan u zakup.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 000634 09 Uvp od 21. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla da utiču na rješenje pravne stvari, zbog čega je apelantov zahtjev neosnovan. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, u konkretnom slučaju apelant, u smislu odredbe člana 3.a stav 1 Zakona o prestanku primjene, ne može da se smatra izbjeglim licem jer je ostao u službi civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 10. maja 1992. godine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, to mu stoga, u smislu odredbi člana 3 st. 1 i 2 navedenog zakona, ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, a što je pravilno ocijenio i prvostepeni sud u svojoj odluci.

9. Dalje je Vrhovni sud istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje u pogledu ispunjavanja uslova za priznavanje svojstva izbjeglog i raseljenog lica (nije uzet u obzir njegov rad nakon izlaska iz Sarajeva, tj. svojstvo civilnog lica), jer je u smislu izmijenjene odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene (koja je bila na snazi u vrijeme rješavanja o apelantovom zahtjevu), takvo svojstvo osporeno i nosiocu stanarskog prava, koji je, nakon propisanog datuma, ostao u službi civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a što nije ni bilo sporno u ovoj upravnoj stvari. Sem toga, kako je dalje istakao Vrhovni sud, ni apelantovi navodi da predmetni stan nije mogao biti proglašen napuštenim nisu pravno relevantni za rješavanje upravne stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju postupka, te istakao da u toku svih postupaka nije utvrđeno pravo činjenično stanje, a s tim u vezi nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Prije svega, navodi da je predmetni stan napustio 1992. godine, kao i njegova kći, ali da je u stanu ostao njegov sin sve do 16. avgusta 1994. godine, kada stan nije napustio dobrovoljno. Navodi da je njegova kći kao član domaćinstva 18. marta 1999. godine podnijela zahtjev za povraćaj stana, ali da ni jedan od organa nije ispoštovao zakonom propisane rokove za donošenje odluka. S tim u vezi, ističe da se njegov zahtjev blagovremeno riješio na njega ne bi mogla da se primijeni odredba Zakona o prestanku primjene, koja isto tretira civilna i aktivna vojna lica. Ističe da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nego civilno lice, da je radio kao vozač i bio državljanin RBiH, te da nije stekao novi stan. Ukazao je i na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i to predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba, u daljnjem tekstu: presuda Đokić protiv BiH). Sem toga, u čitavom postupku niko nije razmatrao činjenicu koja je dokazana, tj. da je njegov stan prisilno napušten zato što su bili srpske nacionalnosti, jer je njegov sin stan napustio zato što je strahovao za svoju bezbjednost i život. Ističe da se prilikom rješavanja njegovih zahtjeva postupalo drugačije zbog toga što je, kako navodi, služio u vojsci Jugoslavije i zbog njegove etničke pripadnosti. Presudom protiv koje ulaže apelaciju, kao i prethodnim odlukama, diskriminisan je u ostvarenju prava na povraćaj u svoj dom protivno odredbi člana II/4 Ustava BiH, a u vezi s članom II/5 Ustava BiH. Ističe da njegov stan predstavlja ekonomsku vrijednost u smislu imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i utvrdi kršenje navedenih prava, te da se donese odluka kojom će mu se omogućiti povraćaj u posjed predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je istakao da njegovom presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, a o čemu je dao razloge u obrazloženju svoje presude.

12. Kantonalni sud je istakao da je odluku donio uz primjenu odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u samoj presudi, te da su navodi apelacije neosnovani.

13. Ministarstvo je istaklo da su sve odluke pravilne i na zakonu zasnovane, te je predložilo da se apelacija odbije.

14. Uprava je navela da je njena odluka donesena na osnovu stanja u spisu i u skladu sa zakonom.

15. Služba je u svom odgovoru navela da je apelantu dodijeljen stan pod zakup u Požarevcu i ista stambena jedinica je iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, o čemu je u prilogu odgovora dostavila akt Ministarstva odbrane Republike Srpske broj 8- 03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine s prilogom – status rješavanja stambenog pitanja u MO i Vojsci SCG lica koja su podnijela zahtjev za povraćaj stana u Federaciji BiH, u kom je pod rednim brojem 744 naveden apelant s matičnim brojem, te da je status zahtjeva zaključak o priznatom pravu za jednoiposoban stan u Požarevcu, i uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije broj 205-296 od 7. februara 2003. godine da apelant ima prijavljeno prebivalište u Požarevcu. Ukazano je na odredbe člana od 18a. do 22. Zakona o stanovanju Republike Srbije, kojim je regulisano da se prilikom otkupa stana u Republici Srbiji otkupna cijena stana umanjuje, između ostalog, i za stambeni doprinos. Može se izvesti jedinstven zaključak da pravo dodjele stana i otkupa stana lica koja su bila i jesu u službi u JNA nose sa sobom i koriste u novom mjestu službovanja i prema njima ostvaruju prava, a posebno ako se uzme u obzir da se radilo o izdvojenoj kategoriji stanova i kategoriji lica koja su bila u povlašćenom položaju u odnosu na građane SRBiH u to vrijeme, a i sada. Istaknuto je da su prilikom napuštanja stana u BiH i nakon što su prekomandovani u Republiku Srbiju oficiri bivše JNA sva svoja prava iz radnog odnosa i prava na stan odnijeli sa sobom, gdje su i unapređivani, dobijali plate i stanove. Samim tim, kako je istaknuto u odgovoru, Republika Srbija je preuzela brigu za svoje pripadnike i davala im je platu, zdravstvenu njegu, liječenje, penzije i stanove. U odgovoru je ukazano i na to da je prema Pravilniku o dodjeli stanova u Ministarstvu odbrane i Vojsci Republike Srbije, objavljenom u „Službenom vojnom listu“ broj 38/05 od 21. oktobra 2005. godine, regulisano da se stanovi, stambeni krediti, stanovi pod zakup, zemljište za individualnu stambenu izgradnju, kao vid stambenog zbrinjavanja, dodjeljuju zaposlenim u Ministarstvu odbrane i Vojsci Republike Srbije, a sve radi rješavanja stambenog pitanja aktivnih, penzionisanih vojnih lica i zaposlenih u Ministarstvu odbrane. Naglašeno je da se apelant prije kvalifikovanja za dodjelu stana u Republici Srbiji prethodno morao odreći predmetnog stana u Sarajevu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 9 0 U 000634 09 Uvp od 21. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2011. godine, a apelaciju je podnio 27. avgusta 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

21. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

22. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, mada ne eksplicitno, ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na dužinu trajanja postupka, kao i na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na osporavanje zakonitosti odluka kojima je apelantu kao nosiocu stanarskog prava uskraćeno pravo na povraćaj tzv. vojnog stana, koji mu je dodijeljen prije izbijanja ratnih dejstava i za koji je 29. januara 1979. godine zaključio Ugovor o korišćenju stana broj 40-141/79, dakle, na kom je imao status nosioca stanarskog prava, ali nije zaključio pravno obavezujući ugovor o njegovom otkupu.

26. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povraćaj tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).

27. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je u citiranoj odluci (Mago i dr. protiv BiH), Evropski sud istakao da (tačka 59) nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1) Zakona o stanovanju iz 1992). Nakon toga, aktivni i penzionisani pripadnici oružanih snaga i aktivni i penzionisani zaposlenici Ministarstva odbrane imali su umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinansirala država, pod uslovom da ni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 1994, 1995, 2002. i 2005. i Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994. i 2010). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalifikovali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi čl. 6-7 i 87 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; čl. 7-8 i 74 Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i čl. 6-7 i 85 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995). Takođe (tačka 60) je navedeno da član 39(2) Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nosiocu prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uslovima kao nosilac stanarskog prava, tj. njima su dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori, kao i da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59 u gornjem tekstu).

28. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da predmetna apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud podsjeća na to da je u toj odluci Ustavni sud, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzovana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao na to da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno da razmatra navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata.

29. Dovodeći činjenice apelantovog slučaja u vezu sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud uočava da je pred organima uprave navedeno da je apelantu odbijen zahtjev za dodjelu u zakup stana u Beogradu i donesen zaključak o priznatom pravu na zakup jednoiposobnog stana u Požarevcu, a da je Kantonalni sud istakao da kod utvrđene činjenice da je apelant bio civilno lice na službi u oružanim snagama druge države nije ni bilo potrebno ispitivati da li je apelant stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Sem toga, Kantonalni sud je istakao i da apelant nije dokazima potkrijepio svoj navod da spisak koji je dostavljen uz akt Ministarstva odbrane Republike Srpske predstavlja samo rang-listu, te da apelantu nije dodijeljen stan u zakup. Poslije toga, u postupku pred Vrhovnim sudom, ta činjenica odnosno činjenica da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu uopšte nije pominjana kao pravno relevantna za odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ističe da nije stekao drugi stan. Uzimajući u obzir sve navedeno, a pogotovo protivrječnost koja proizilazi iz osporenih odluka i apelantovih navoda, te navoda iz odgovora Službe, vezanih za sticanje novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu, Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno da sprovede postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica. Stoga je Ustavni sud odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji koji je sufinansiran od vojnih organa vlasti, u kom slučaju ne bi bilo kršenja člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi (tačke 104 i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu citiranih standarda, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima ili nema pravo da mu se obezbijede prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

30. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra i navode o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te navode o povredi prava na nediskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uslovi za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

32. Na osnovu člana 61 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3436/11 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio