Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2477/11 (A. M. iz Stijene)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 196
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2477/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2477/11, rješavajući apelaciju Ahmeta Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ahmeta Mahmutagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Cazinu u predmetu broj P-106/03, koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15.
marta 2011. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Ahmetu Mahmutagiću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeta Mahmutagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-10-000 027 od 31.
maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-106/03 od 19. novembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ahmet Mahmutagić iz Stijene (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-10-000 027 od 31. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-106/03 od 19. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Zuhre Halkić, Zejne Memić, Hamide Memić i Nezira Mahmutagića, kao suprotnih strana u postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljice ili tužiteljica Halkić, Zejna Memić, Hamida Memić i tužilac), zatraženo je 16. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-106/03.
3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 23. juna 2014. godine, Općinski sud je 19. juna 2014. godine dostavio svoj odgovor i spis, dok su sve tri tužiteljice dostavile odgovore na apelaciju u dva navrata, i to 20. i 24. juna 2014. godine. Drugotužilac je dostavio odgovor 12. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Mehmed Mahmutagić (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i drugotužilac su 31. jula 1987. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta (prvotužiočevog sina i drugotužiočevog brata) posredstvom advokata Muhameda Kulenovića, kojom su tražili da sud utvrdi da su tužioci i apelant „suvlasnici svako po 1/3 dijela kuće u izgradnji dovedene pod krov koja leži na k.č. broj 1829 k.o. Stijene po novom katastru (u daljnjem tekstu: sporna kuća), što je apelant dužan trpjeti“. U podnesku od 16. maja 1990. godine tužbeni zahtjev je preciziran na način da su tužioci tražili da sud utvrdi da su stranke „suvlasnici svako sa po 1/3 dijela kuće izgrađene i nedovršene ali pod krovom koja se leži na k.č. broj 1829 u k.o. Stijena [sporne kuće] i kuće koja je dovršena, a leži na k.č. broj 466 iste k.o. po novom operatu, što je apelant dužan trpjeti“. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P:520/87.
6. Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u predmetni spis, da se u spisu nalazi punomoć od 30. jula 1987. godine koju su potpisali prvotužilac i drugotužilac a kojom opunomoćuju Muhameda Kulenovića, advokata oz Cazina, da podnese tužbu protiv „sina, odnosno brata Ahmeta Mahmutagića [ ] radi utvrđenja suvlasničkog dijela na kući“, te da ih zastupa u toj parnici.
7. Općinski sud je na ročištu održanom 24. novembra 1988. godine, kojem su pristupili advokat Muhamed Kulenović, drugotužitelj, apelant i njegov opunomoćenik, konstatirao da je prvotužilac preminuo, ali i da je njegov sin, drugotužilac, u međuvremenu, bez njegovog ovlaštenja otkazao punomoć advokatu Muhamedu Kulenoviću, pa da će stoga ovaj advokat i dalje zastupati prvotužioca. Osim toga, u zapisniku je konstatirano da je drugotužilac izjavio da će i njega dalje zastupati ovaj advokat. Ustavni sud konstatira da iz zapisnika sa ročišta proizlazi da je apelant osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, ali da nije imao primjedbi u pogledu zastupanja umrlog prvotužitelja. Nakon toga, sljedeće ročište je održano 10. aprila 1990. godine na kojem je određeno da će se uviđaj na licu mjesta održati 9. maja 1990. godine. Zakazani uviđaj je i održan u prisustvu stranaka i vještaka geometra, kojom prilikom je izvršena identifikacija spornog objekta, te je evidentirano da je sagrađen „na parceli k.č. broj 1829 upisan u p.l. broj 591 k.o. Stijene“, te da se u katastarskom operatu vodi kao posjed drugotužioca“. Navedeno je da se ne može utvrditi tačan broj k.č. po starom operatu, jer „nije izvršeno cijepanje“. U zapisniku je konstatirano da stranke nemaju primjedaba na nalaz i mišljenju vještaka. Sljedeća ročišta su održana 11. septembra, 2. i 23. oktobra 1990. godine. Ustavni sud konstatira da iz uvida u zapisnik sa ročišta od 11. septembra 1990. godine proizlazi da je apelant istakao prigovor „da opunomoćenik prvotužitelja nije imao ovlaštenje da proširi tužbeni zahtjev a budući da je prvotužitelj preminuo“, te je tražio da se prošireni zahtjev odbaci kao nedozvoljen, nakon čega je opunomoćenik taj dio proširenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika povukao. Slijedom toga, u zapisniku je konstatirano da su opunomoćenici tužitelja precizirali tužbeni zahtjev i da on glasi: „I - Utvrđuje se da su po osnovu zajedničke gradnje sada tužitelji i tuženici postali suvlasnici i to svaki od njih sa po 1/3 dijela kuće još nedovršene, dovedene pod krov, koja leži na k.č.broj1829 k.o. Stijena po novom katastarskom operatu (sporne kuće), te je tuženik dužan tužiteljima predati u posjed i na raspolaganje njima pripadajuće dijelove kuće.“ Dalje: „II - Utvrđuje se da je drugotužitelj po istom osnovu suvlasnik kuće izgrađene na k.č. broj 466 k.o. Stijena, po novom katastarskom operatu, sa udjelom od 1/3, što je apelant dužan trpjeti.“ Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u predmetni spis, da se u spisu nalazi punomoć od 23. maja 1990. godine koju je potpisao drugotužilac a kojom opunomoćuje Mirsada Seferagića, advokata iz Cazina, „za zastupanje u predmetu broj P:520/87“.
8. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz uvida u predmetni spis proizlazi da je nakon 23. oktobra 1990. godine Općinski sud sljedeće ročište održao 2. septembra 2002. godine kojem apelant nije pristupio, ali je u zapisniku evidentirano da je prvotužilac preminuo. Slijedom toga, nakon prijema izvoda iz matične knjige umrlih u kojem je evidentirano da je prvotužilac preminuo 18. jula 1988. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj P:70/97 od 20. septembra 2002. godine kojim se prekida postupak u označenoj pravnoj stvari. Odlučujući o žalbi drugotužioca u kojoj je navedeno da je prvotužilac imao dva opunomoćenika – advokata, te u kojoj je drugotužitelj naveo „da je u međuvremenu advokat Muhamed Kulenović preminuo“, Kantonalni sud je 23. decembra 2002. godine donio Rješenje broj Gž.1026/02 kojim se žalba uvažava, pobijano rješenje ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon vraćanja spisa na ponovni postupak, Općinski sud je, postupajući po uputi Kantonalnog suda, saslušao advokata Mirsada Seferagića, koji je izjavio da se predmetna punomoć ticala drugog postupka, te da u predmetnom postupku nije zastupao umrlog. Potom je Općinski sud ponovno vanraspravno donio Rješenje broj P-3/03 od 3. marta 2003. godine kojim je ponovno odlučio da se predmetni postupak prekida.
9. Drugotužilac je, potom, 28. marta 2003. godine od Općinskog suda zatražio nastavak postupka, te je u podnesku naveo da su nasljednici prvog nasljednog reda iza umrlog prvotužioca: on, apelant, Zuhra Halkić, Zejna Memić i Hamida Memić.
10. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom spisu nalaze upiti institucije Ombudsmena BiH – Ured u Bihaću od 17. marta, 5. i 27. septembra, 16. oktobra i 6. novembra 2006. godine, upućeni Općinskom sudu u kojima se, po žalbi drugotužioca, traže povratne informacije o radu suda u predmetnom spisu.
11. Općinski sud je potom donio Rješenje broj P-106/03 od 20. februara 2008. godine kojim je odbacio kao nedopušten prijedlog drugotužioca od 28. marta 2003. godine radi nastavljanja postupka. U obrazloženju je navedeno da nasljednici nisu izjavili da preuzimaju parnicu, a da tuženi takav prijedlog nije stavio, te da drugotužilac nije protivna strana u postupku zbog čega ne može podnijeti takav prijedlog. Međutim, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi drugotužioca, Rješenjem broj 001-0-Gž-08-000 494 od 14. aprila 2008. godine ukinuo predmetno rješenje i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak
12. Općinski sud je potom 13. oktobra 2008. godine održao ročište kojem je pristupio i apelantov opunomoćenik, te je tom prilikom donio Rješenje broj P-106/03 od 13. oktobra 2008. godine kojim se postupak nastavlja, pa su pozvani nasljednici umrlog prvotužioca (tužiteljice – sestre drugotužitelja i apelanta) da preuzmu postupak iza umrlog prvotužitelja, kao njegovi pravni sljednici. U rješenju je dana pouka o pravnom lijeku. Apelantov opunomoćenik je navedeno rješenje primio 19. decembra 2008. godine.
13. Nakon toga, Općinski sud je održao pripremno ročište 12. marta 2009. godine kojem su pristupili, između ostalih, i tužiteljice, „kao nasljednici prvobitnog tužitelja“, drugotužitelj i njegov opunomoćenik, advokat Mirsad Seferagić, te apelant u pratnji opunomoćenika, advokata Jadranke Lojić. Tom prilikom apelant nije prigovarao stranačkoj sposobnosti tužiteljica. Ročišta za glavnu raspravu su održana 15. aprila, 3, 4. i 30. juna, te 3. jula 2009. godine na kojem je glavna rasprava zaključena. Ustavni sud konstatira da iz uvida u zapisnike sa navedenih ročišta za glavnu raspravu proizlazi da je sud konstatirao da su pristupile tužiteljice, zatim, tužitelj Nezir Mahmutagić i njegov opunomoćenik, te apelant i njegov opunomoćenik. Osim toga, Ustavni sud konstatira da tužiteljice nisu mijenjale postavljeni tužbeni zahtjev.
14. Nakon zaključenja glavne rasprave, Općinski sud je donio Presudu broj P-106/03 od 9. novembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-10-000 027 od 31. maja 2010. godine, u kojoj su kao tužitelji označeni tužiteljice, kao nasljednice umrlog prvotužioca, te drugotužilac, kojeg zastupa opunomoćenik, advokat Mirsad Seferagić, protiv tuženog - apelanta kojom je (prvi stav izreke presude) utvrđeno da su „sada umrli prvotužilac, drugotužilac i apelant suvlasnici kuće izgrađene i nedovršene, ali pod krovom, koja leži na k.č. broj1829 k.o. Stijena po novom katastarskom operatu (sporne kuće), svaki sa dijelom 1/3“. Istom presudom (drugi stav izreke) odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da su „sada umrli prvotužilac, drugotužilac i apelant suvlasnici kuće izgrađene na k.č. broj 466 k.o. Stijena po novom katastarskom operatu, svaki sa udjelom po 1/3, što je apelant dužan trpjeti“. Također (treći stav izreke presude), odbijen je prijedlog tužilaca za određivanje mjere osiguranja zabranom prodaje i otuđenja sporne kuće.
15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljice, koje su kao nasljednice prvobitnog tužioca preuzele postupak, smatraju da je obje kuće gradio apelant i da je on vlasnik kuća, odnosno da drugotužilac nema suvlasnički dio u spornoj kući. Dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza stranaka i svjedoka, a posebno drugotužioca, utvrdio da su on i apelant živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ocem - prvobitnim tužiocem u staroj kući na Gredini u kojem je otac bio „starješina domaćinstva“. Navedeno je da su tokom 1972. godine kupljena dva dunuma zemlje sa starom kućom u Podgredini, a drugotužilac se sa porodicom u tu kuću preselio 1974. ili 1975. godine, dok je apelant ostao živjeti u domaćinstvu sa roditeljima na Gredini. Dalje je utvrđeno da je gradnja sporne kuće na ovoj kupljenoj zemlji započeta 1981. godine i da se tokom 1983. godine stalo sa gradnjom jer su se drugotužilac i apelant posvađali.
16. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka (H.P., T.M. i H.B.), koje su dali još 1990. godine, te iskaza N.P., za koje svjedoke je naglasio da nisu neposredno zainteresirani za uspjeh bilo koje stranke u sporu, utvrdio da je prvotužilac za života svima govorio da se sporna kuća u Podgredini gradi zajednički, tj. za njega, drugotužitelja i apelanta, s time da je dogovor da u prizemlju stanuju prvotužilac, na spratu apelant, a u potkrovlju sin drugotužitelja. Tu okolnost, kako je dalje istakao Općinski sud, potvrdili su i svjedoci Z.R., H.B., F.M. i drugotužilac. S tim u vezi, Općinski sud je istakao, budući da su iskazi svjedoka koji su zainteresirani za ishod spora u saglasnosti sa iskazima svjedoka nezainteresiranih za ishod spora, da je zaključio da je postojao sporazum oca stranaka - prvotužioca, drugotužioca i apelanta da se sporna kuća gradi zajednički. U prilog ovakvom utvrđenju, kako je istakao Općinski sud, ide i pismena izjava prvotužitelja, koju je dao 21. juna 1988. godine u Mjesnoj zajednici Stijena, da je sporna kuća imovina stjecana u zajednici i o tome kako da se podijeli ta imovina. Također, kako je dalje istakao Općinski sud, u prilog tome ide i iskaz svjedoka A. I. da je 1981, 1982. ili 1983. godine (to je vrijeme gradnje kuće) posredstvom drugotužioca od prvotužioca kupio stoku, te da je novac od prodaje bio namijenjen za izgradnju sporne kuće, kao i iskaza svjedoka da je supruga drugotužioca kuhala hranu radnicima sve dok nije došlo do svađe u porodici. Uz to, svjedok H.M. je potvrdio da su kamen za temelje kuće prevozili apelant i sin drugotužioca. Slijedom iznesenog, kako je Općinski sud dalje istakao, neprihvatljive su tvrdnje tužiteljica koje su preuzele postupak iza umrlog prvotužioca i apelanta da je sam gradio kuću isključivo vlastitim sredstvima. Općinski sud je dalje istakao da je, s obzirom na to da je postojao sporazum o zajedničkoj gradnji, očekivano i logično da su i drugotužilac i apelant kao zaposleni podigli kredite radi ulaganja u gradnju, kao i da je radi gradnje prodavana stoka sa imanja.
17. Također, Općinski sud je istakao da je nesporno da se drugotužilac sa suprugom i mlađom djecom odselio u kupljenu kuću u Podgredini i da poslije toga nije stanovao u zajedničkom domaćinstvu, ali je, prema stavu Općinskog suda, i dalje postojao odnos saživota, jer su troje njegove starije djece ostala živjeti na imanju kod djeda, pa je logično da su drugotužilac i njegova supruga odlazili redovno kod oca stranaka i radili na imanju. Dalje, Općinski sud je istakao da okolnost da građevinska dozvola glasi na apelantovo ime i da je apelant uknjižen kao vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena kuća sama po sebi ne znači da je isključivi vlasnik sporne kuće, jer iz utvrđenih okolnosti i ponašanja stranaka prilikom gradnje proizlazi da je postojao sporazum da se kuća gradi kao zajednička. Pri zajedničkoj gradnji uobičajeno je da dokumentacija za kuću glasi na ime jednog od lica koja zajednički grade ,da to lice istupa prema trećima kao graditelj, pa je tako logično, kad je otac bio već stariji, a drugotužilac imao vlastitu kuću, kako je zaključio Općinski sud, da apelant pribavlja potrebnu dokumentaciju, angažira i plaća radnike i građevinski materijal, kako je to potvrdilo šest saslušanih svjedoka. Općinski sud je, također, naveo da je nesporno da je zemljište na kojem je izgrađena kuća kupljeno u vrijeme trajanja porodične zajednice stranaka i da je između oca stranaka - prvobitnog tužioca, drugotužioca i apelanta postojao usmeni sporazum da se kuća gradi zajednički i stječe zajednički sa jednakim udjelima, pa su stranke, shodno odredbi člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ranijeg člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekle pravo vlasništva na tom objektu. Slijedom toga, kako je zaključio Općinski sud, postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je udio prvotužioca, drugotužioca i apelanta sa po 1/3 dijela u spornoj kući je osnovan. Pri tome je Općinski sud istakao da visina doprinosa pojedinih suvlasnika nije relevantna za stjecanje suvlasničkog udjela, jer je postojao sporazum o zajedničkoj gradnji s jednakim udjelima, a u slučaju većeg doprinosa nekog od suvlasnika, postoji osnov za obligacionopravni zahtjev.
18. Dalje, u pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je nesporno da je apelant tokom 1983. godine na garaži dozidao etažu - stan, postavio krov i da tu stanuje. S tim u vezi je naglašeno da u postupku nije dokazano da je taj objekt građen radom u porodičnoj zajednici ili da je garaža, kao dvorišni objekt, na kojoj je sagrađen, bila pripadak stare očeve kuće, pa je stoga taj dio tužbenog zahtjeva Općinski sud odbio.
19. Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 001-0-GŽ-10-000 027 od 31. maja 2010. godine naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te da je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Naime, Kantonalni sud je ponovio činjenice koje je utvrdio Općinski sud, te je istakao da one nisu dovedene u sumnju apelantovim žalbenim razlozima. Navedeno je da se zaključak suda da je postojao sporazum između drugotužioca, apelanta i njihovog oca da se sporna kuća gradi zajednički za njih trojicu sa jednakim dijelovima, s tim da će u kući stanovati sin drugotužioca, te da je tako i učinjeno - sporna kuća izgrađena je pod krov, ali nije dovršena, temelji se na ocjeni svih izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud ocijenio u pobijanoj presudi i o tome dao razloge, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
20. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u pobijanoj presudi ocijenio apelantove navode i dokaze na okolnost da je angažirao više osoba na izvođenju radova na spornoj kući, isplaćivao radnike, ulagao novčana sredstva i podizao kredite za gradnju sporne kuće, te da je pravilno zaključio da time apelant nije dokazao da je kuću on gradio isključivo za sebe svojim sredstvima. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nisu prihvatljivi ni žalbeni razlozi da je logično i da je bilo osnovano očekivati da dokumentacija za gradnju kuće glasi na svu trojicu, da tri investitora traže projekt za tri etaže i sa posebnim ulazima, a kako to nije bilo, onda sve to upućuje da se radi o jednom investitoru - apelantu, jer ove činjenice nisu mogle utjecati na drugačiji zaključak suda u pogledu postojanja sporazuma o gradnji sporne kuće.
21. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud ocijenio i činjenicu što se drugotužilac sa suprugom i mlađom djecom odselio u kupljenu kuću u Podgredini i zaključio da ta činjenica ne može biti od značaja za zaključivanje o postojanju navedenog sporazuma o gradnji sporne kuće. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da je, po njegovom stavu, Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u tački 1. izreke pobijane presude. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su tužbu u konkretnom predmetu prvobitno podnijeli prvotužilac i drugotužilac, te da je prvotužilac umro 18. jula 1988. godine, a u postupak su se uključile tužiteljice kao njegove kćerke, tužbeni zahtjev nije mijenjan u odnosu na prvobitno postavljeni, pa činjenica da je prvotužilac umro, koji je u momentu smrti imao opunomoćenika, utječe samo na to da li će se postupak prekinuti, a ne utječe na promjenu presude.
22. Navedeno je da je u toku postupka provedeno vještačenje vještaka geodetske struke koji se je izjasnio o nekretnini na kojoj je izgrađena sporna kuća - k.č.broj 1829 k.o. Stijena po novom katastarskom operatu, kojem nalazu stranke nisu pregovarale, pa su neosnovani žalbeni razlozi kojima se upućuje na neprovodivost presude u tom dijelu u zemljišnoj knjizi, a sporna kuća izgrađena na ovoj parceli je ucrtana i na skici lica mjesta i opisana na licu mjesta, te da u spisu postoje i fotografije kuće, tako da se ona kao objekt može identificirati.
23. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15. marta 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, i po njegovom stavu, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosio na spornu kuću. Navedeno je da je, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud, rješavajući žalbe stranaka, ocijenio sve odlučne žalbene prigovore i pri tome izveo pravilan zaključak da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka i da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom dali uporište za osnovanost tužbenog zahtjeva u dosuđujućem dijelu.
24. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari parnica pokrenuta po tužbi tužilaca (Mehmeda i Nezira) protiv apelanta, a okolnost da je prvotužilac Mehmed u toku postupka preminuo nije bila od utjecaja na prekid postupka, budući da je imao opunomoćenika, advokata (član 378. u vezi sa članom 311. ZPP). Naime, kako je istakao Vrhovni sud, ne može se prekidati postupak kada stranka koja je umrla u toku parnice već ima opunomoćenika, pa je u uvodu pobijane presude nepravilno primijenjena odredba iz člana 191. stav 2 ZPP kada su kao tužiteljice označene njegove kćeri. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, ta okolnost nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude, budući da je izrekom presude utvrđeno pravo suvlasništva u dijelu 1/3 sada umrlog prvotužitelja, pa su stoga neosnovani prigovori upućeni na stranačku sposobnost i prigovori na apelantovo pravo kao nasljednika, jer je u dosuđujućem suvlasničkom dijelu prvotužitelja pripadajuće i apelantovo zakonsko nasljedno pravo kao sina, u smislu odredaba člana 10. stav 2. Zakona o nasljeđivanju.
25. Suprotno apelantovim navodima, kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, presuda Kantonalnog suda je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbama čl. 23, 25. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Konačno, i Vrhovni sud je naveo da okolnost da se građevinska dokumentacija, kao i dozvole vezane za gradnju sporne kuće vode na apelantu sama po sebi ne predstavlja dokaz da je sporna kuća u apelantovom vlasništvu, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o građenju u porodičnoj zajednici (oca i sinova), da je među njima postojao sporazum o zajedničkoj gradnji za njih trojicu na jednake dijelove, kao i dogovor u kojem dijelu kuće će ko od stranaka stanovati, a što je posebno potvrđeno i izjavom prvotužioca od 21. juna 1988. godine. Stoga je, i prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava, kroz obrazloženje svoje presude, dao jasne i detaljne razloge za svoju odluku koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije, te člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da mu nije omogućeno ni pravo na efikasan pravni lijek, jer „sudovi (država) nisu postupili na pravičan i efikasan način i donijeli takve odluke u korist zaštite apelantovih prava“. Suština apelantovih navoda se ogleda u tome da smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su u predmetnom postupku pogrešno primijenili pozitivnopravne propise. Naime, apelant ističe da mu je osporenim odlukama „oduzeto 2/3 kuće/doma, koja je neuseljena, za koju je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama“, te za koju posjeduje urednu dokumentaciju. Navodi da u drugostepenoj presudi nije naveden niti jedan materijalni propis, pa je izostao stav drugostepenog suda o primjeni materijalnog prava. Ističe da je u presudi izostala pravilna identifikacija sporne kuće, te da je stoga ova presuda neprovodiva kroz „javne registre“. Dalje, ističe da je nakon smrti prvotužitelja (18. jula 1988. godine) Općinski sud priznao stranačku sposobnost njegovim zakonskim nasljednicima kćerkama - tužiteljicama, koje su preuzele postupak, te, kako prvostepena presuda navodi, u iskazima izjavile da „smatraju da je obje kuće izgradio apelant i da je on vlasnik kuća, odnosno da drugotužitelj nema suvlasnički dio u spornim kućama“. Ističe da je i on zakonski nasljednik, te da je imao pravo biti tužitelj. Navodi da su zakonski nasljednici „izričito obavijestili sud i podnijeli otkaz punomoći advokatu Mirsadu Seferagiću na predmet broj P-72/97, između istih stranaka u predmetu poništaja ugovora (kako je konstatirao sud u tom predmetu na zapisnik od 23. novembra 2009. godine), da je punomoć istom advokatu otkazana pismenim podneskom koji je sud zaprimio 4. novembra 2009. godine“, a tu činjenicu je zanemario opunomoćenik - advokat, prvostepeni, drugostepeni i revizijski sud. Prigovara stavu Vrhovnog suda da smrt prvotužitelja „nije bila od utjecaja na prekid postupka budući da je on imao opunomoćenika u ličnosti advokata„, kao i stavu da se označavanjem prvotužiočevih kćeri kao tužiteljica u uvodu pobijane presude ne radi o povredi parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP, jer nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Apelant smatra da je očito da Vrhovni sud ne želi odgovoriti na pitanje stranačke sposobnosti. Umjesto toga, kako apelant tvrdi, ovaj nedostatak u pogledu procesne i stranačke sposobnosti (da opunomoćenik i advokat umrlog prvotužitelja i dalje zastupa iako su postupak preuzeli zakonski nasljednici i uskratili mu punomoć za bilo kakvo daljnje zastupanje, i nisu mu izdali u svoje ime novu punomoć, opravdava time da je „u dosuđenom suvlasničkom dijelu umrlog Mehmeda pripadajuće (je) i njegovo zakonsko nasljedno pravo kao sina“. Ističe da su redovni sudovi bili pristrasni, jer su prihvatili da prvotuženog zastupa advokat, mada su one otkazale punomoć u navedenom predmetu. Sve je to, kako apelant tvrdi, očita objektivna pristranost suda u korist stranke tužitelja, apelantovih protivnika. Dalje, apelant ističe da je on isključivi vlasnik sporne kuće, te da ta kuća u suštini predstavlja zajedničku bračnu stečevinu njega i njegove žene, prema odredbama Porodičnog zakona, jer je kuća građena u vrijeme zajedničkog braka, koji i danas traje. Konačno, apelant navodi da je predmetni sudski postupak neopravdano dugo trajao, čak 23 godine, te u vezi s tim traži naknadu troškova koje je imao povodom predmetnog postupka (troškovi sastava žalbe 526,50 KM i troškovi za izradu revizije 1.263,60 KM), kao i satisfakciju za ovako dugo trajanje postupka, „tako da mu za svaku godinu preko četiri godine“ dodijeli po 1.000,00 KM sa kamatama u visini zakonske zatezne kamate od nastanka obaveze do isplate (ukupno glavnice 19.000,00 KM) koju treba da solidarno isplate Federacija BiH i Unsko-sanski kanton.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i da njegova presuda nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava, te stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
29. Općinski sud je naveo da je tokom rata nije mogao postupati po predmetima, uključujući i konkretni predmet. Dalje, Općinski sud je istakao da je „nakon rata i konsolidacije sudova predmet bio u kontinuiranom radu“ i okončan 9. novembra 2009. godine. Istaknuto je da je dužini predmetnog postupka doprinio i prekid postupka zbog smrti prvotužioca.
30. Drugotužilac je naveo da zbog bolesti „nije u stanju odgovoriti“ na zahtjev Ustavnog suda, te da smatra da će Ustavni sud postupiti „razborito“.
31. Tužiteljice su u potpuno identičnim odgovorima od 20. juna 2014. godine, između ostalog, istakle da „svi navodi u apelaciji mogu biti predmet raspravljanja“. Istakle su da su obrazloženja osporenih presuda nejasna i zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navele su da sud nije ocijenio sve dokaze u skladu sa odredbama ZPP. Predložile su da se apelacija usvoji. Dalje, u također identičnim odgovorima od 24. juna, predložile su da se „apelacija ocijeni dopustivom i usvoji tako da se presude pobijane apelacijom proglase nevažećim a apelant, zbog neosnovano dugog postupanja suda, materijalno obešteti u skladu sa praksom suda“.
V. Relevantni propisi
32. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 25.
Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.
Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.
Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.
U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94) relevantna odredba glasi :
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 196. stav 1.
Postupak se prekida (1) Ako stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost a nema punomoćnika u toj parnici;
35. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 311.
(1) Ako je punomoćniku dato ovlaštenje da može obavljati sve radnje u postupku, a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik, umre [], punomoćnik je ovlašten i nadalje poduzimati radnje u postupku, ali nasljednik, odnosno novi zakonski zastupnik, može opozvati punomoć.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
39. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava
44. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su slijedom toga pogrešno primijenili materijalno pravo i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvotužitelj 30. jula 1987. godine ovlastio Muhameda Kulenovića, advokata iz Cazina, da ga zastupa u predmetnom postupku, te da je (prvotužitelj) 18. jula 1988. godine, tokom trajanja predmetnog postupka, preminuo. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon smrti prvotužitelja predmetni postupak nastavljen i da je ovlašteni opunomoćenik, tokom 1990. godine, nastavio da ga zastupa, što, kako to proizlazi iz zapisnika sa održanih ročišta, niko nije ni osporavao. Osim toga, iz predmetnog spisa proizlazi da je drugotužitelj 23. maja 1990. godine dao punomoć Mirsadu Seferagiću, advokatu iz Cazina, „za zastupanje u predmetu broj P:520/87“. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu nakon 1990. godine nema podnesaka advokata Muhameda Kulenovića, ali da iz žalbe koju je Kantonalnom sudu podnio drugotužitelj 3. oktobra 2002. godine proizlazi da je, u međuvremenu, taj advokat preminuo. Pri tome Ustavni sud zapaža da u predmetnom spisu nema podataka o toj činjenici, niti o tome da li je nadležna advokatska komora poduzela, nakon eventualnog donošenja rješenja o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti, zbog smrti advokata, sve neophodne mjere radi zaštite interesa stranke koju je zastupao taj advokat. Međutim, budući da se navedeni advokat, u postupku koji je sud vodio nakon 2002. godine, nije pojavljivao, te da ta činjenica nije sporna uzimajući u obzir apelacione navode, Ustavni sud neće ispitivati taj dio postupka.
46. S druge starne, budući da apelant u apelaciji ističe da je nakon smrti prvotužitelja (18. jula 1988. godine) Općinski sud priznao stranačku sposobnost njegovim zakonskim nasljednicima kćerkama - tužiteljicama, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon održanog ročišta, povodom prijedloga drugotužitelja (u svojstvu nasljednika prvotužitelja), 13. oktobra 2008. godine, kojem je bio prisutan i apelantov opunomoćenik, donio Rješenje broj P- 106/03 od 13. oktobra 2008. godine kojim se postupak nastavlja, te da su pozvani nasljednici umrlog prvotužioca (tužiteljice – sestre drugotužitelja i apelanta) da preuzmu postupak iza umrlog prvotužitelja, kao njegovi pravni sljednici. Apelant se protiv navedenog rješenja nije žalio, mada je navedenom ročištu prisustvovao njegov opunomoćenik, te je to rješenje i uredno primio. Osim toga, iz predmetnog spisa proizlazi da apelant ni u daljnjem toku postupka pred prvostepenim sudom nije osporavao tužiteljicama njihovu procesnu ulogu, mada je bio prisutan na svim ročištima. Također, Ustavni sud zapaža da iz predmetnog spisa proizlazi, nasuprot apelacionim navodima, da tužiteljice nije zastupao advokat Mirsad Seferagić, nego da su one na ročišta dolazile same, bez opunomoćenika, a da je advokat Seferagić zastupao samo drugotužitelja, što je i konstatirano u uvodima sve tri presude redovnih sudova.
47. Također, Ustavni sud konstatira da tužiteljice nisu mijenjale postavljeni tužbeni zahtjev nakon što su preuzele postupak, mada su, kako prvostepena presuda navodi, u iskazima izjavile da „smatraju da je obje kuće izgradio apelant i da je on vlasnik kuća, odnosno da drugotužitelj nema suvlasnički dio na spornim kućama“.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da se dio tužbenog zahtjeva koji su redovni sudovi usvojili i koji je predmet osporavanja ovom apelacijom odnosio na utvrđenje da su prvotužitelj, drugotužitelj i apelant na temelju zajedničkog dogovora počeli graditi spornu kuću, koja „nije dovršena“, te da su stoga postali suvlasnici sa po 1/3 dijela na njoj. U vezi s ovako postavljenim tužbenim zahtjevom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon provedenog postupka, u skladu sa odredbama člana 8. ZPP, na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke živjele u zajedničkom domaćinstvu, te da je u vrijeme započinjanja gradnje sporne kuće među strankama postojao usmeni dogovor o njenoj gradnji. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na gradnju sporne kuće detaljno interpretirao iskaze saslušanih svjedoka, te da je, dovodeći u vezu iskaze svjedoka koji nisu zainteresirani za ishod spora bilo koje od stranaka u predmetnom postupku sa iskazima „zainteresiranih“ svjedoka, došao do zaključka da je dio tužbenog zahtjeva koji se ticao sporne kuće u cijelosti osnovan. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant ističe da su „tužiteljice“ izjavile da je sporna kuća njegova, te da je i on imao pravo da bude tužitelj. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant na pripremnom ročištu takvu okolnost nije isticao, te da i su njegovi navodi da sud nije vodio račina o stranačkoj sposobnosti, a s druge strane da prigovara što sud nije uzeo u obzir njihove izjave, u suprotnosti jedna s drugim. U takvim okolnostima, s obzirom na usvojeni tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je prvotužitelj suvlasnik predmetne nekretnine sa dijelom od 1/3, evidentno je da apelant kao jedan od zakonskih nasljednika prvotužitelja eventualna prava po tom osnovu može ostvarivati u ostavinskom postupku, kako je to eksplicitno i naveo Vrhovni sud u svojoj presudi.
49. Dalje, u pogledu apelantovih navoda kojima osporava pravilnost presude u pogledu dijela koji se odnosi na identifikaciju sporne kuće i njenu „neprovodivost“ kroz javne registre, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan da odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva na način na koji ga je postavio tužilac u svakom konkretnom predmetu, izuzev ukoliko se radi o raspolaganju protivnom pravnim propisima. Stoga, budući da je identifikacija sporne kuće u tužbenom zahtjevu izvršena na osnovu podataka koje je dao vještak geometar na uviđaju koji je proveden u prisustvu apelanta i da ni apelant tada nije imao primjedaba, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud nije naveo materijalni propis na osnovu kojeg je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji se tiče sporne kuće osnovan, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud ponovio činjenice koje je utvrdio Općinski sud, te je istakao da je i po njegovom stavu pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dakle, budući da je Općinski sud istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je između oca stranaka - prvobitnog tužioca, drugotužioca i apelanta postojao usmeni sporazum da se kuća gradi zajednički i stječe zajednički sa jednakim udjelima, pa su stranke, shodno odredbi člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ranijeg člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekle pravo vlasništva na tom objektu, te da je, dakle, postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je udio prvotužioca, drugotužioca i apelanta po 1/3 dijela u spornoj kući zasnovan na tim odredbama, koje je, istina bez navođenja, Kantonalni sud potvrdio. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj presudi, kojom je okončan predmetni postupak, eksplicitno naveo odredbe na kojim je utemeljio odlučenje o osnovanosti usvojenog tužbenog zahtjeva, odnosno neosnovanosti apelantove revizije, te stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Ustavni sud naročito zapaža da iz uvoda osporenih odluka ne proizlazi da je prvotužitelja, nakon što je postupak nastavljen 2002. godine, zastupao advokat, te su i ovi apelantovi navodi neosnovani, kao i navodi da Vrhovni sud nije odgovorio na pitanje stranačke sposobnosti tužiteljica, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja osporene presude, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Dakle, sagledavši postupak u cjelini, te obrazloženja koja su sudovi ponudili za svoje odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance za svoje odluke dali jasna i logična obrazloženja iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da su kontradiktorna ni nejasna, te da ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, odnosno da je postojala proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
51. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je sud bio „objektivno pristrasan“, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 357. tač. 1, 2, 3. i 4. ZPP taksativno propisani slučajevi u kojima sudija ne može suditi, jer postoje objektivne okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. Naime, Ustavni sud ističe da se objektivna pristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Dovodeći u vezu navedeni stav sa konkretnim predmetom i apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i uvida u predmetni spis proizlazi da nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da postoji ijedan od razloga propisanih odredbom člana
357. ZPP za izuzeće bilo kojeg od sudija koji su postupali u predmetnom slučaju.
52. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda da je sporna kuća imovina i njegove supruge, Ustavni sud ukazuje da je predmet ovog postupka razmatranje apelantovih navoda o eventualnom kršenju njegovih prava u postupku usmjerenom na utvrđenje da su tužitelji (apelantov otac i brat) i apelant suvlasnici sporne kuće, zbog čega se apelacioni navodi u ovom dijelu pokazuju u cijelosti neosnovanim. Ovo stoga što je isključiva dispozicija tužitelja kakav će tužbeni zahtjev podnijeti, a apelant je imao pravo da kao tuženi osporava postavljeni tužbeni zahtjev svojim navodima i dokazima. U predmetnom postupku apelant je to i činio tvrdeći da je upravo on sagradio spornu kuću. Međutim, redovni sudovi su ocjenom svih provedenih dokaza zaključili da su ovi apelantovi navodi neosnovani, te su u tom dijelu udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.
53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pri čemu apelantu nije bilo povrijeđeno pravo na nepristran sud.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
54. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
55. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 31. jula 1987. godine i da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 70 0 P 000457 10 Rev od 15. marta 2011. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 23 godine i osam mjeseci. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 31. jula 1987. godine, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (ibid., tačka 37). Dakle, Ustavni sud će, iako je postupak ukupno trajao 23 godine i osam mjeseci, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 15 godina i četiri mjeseca.
56. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem je apelant bio u poziciji tuženog u kojem se utvrđivalo pravo suvlasništva na spornoj kući, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
57. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu radnju nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda poduzeo tek 2. septembra 2002. godine, dakle, nakon više od šest godina, te da je u dva navrata donosio rješenja o prekidu postupka (Rješenje broj P:70/97 od 20. septembra 2002. godine i Rješenje broj P-3/03 od 3. marta 2003. godine) koja je Kantonalni sud ukidao i vraćao na ponovni postupak. Nakon toga, kako proizlazi iz predmetnog spisa, Općinski sud nije poduzimao nijednu radnju sve do 20. februara 2008. godine, dakle, u periodu od oko pet godina, kada je odlučio o prijedlogu drugotužioca za nastavak postupka donošenjem Rješenja broj P-106/03 od 20. februara 2008. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (Rješenjem broj 001-0-Gž-08-000 494 od 14. aprila 2008. godine) ukinuo i to rješenje, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj P-106/03 od 13. oktobra 2008. godine da se postupak nastavlja. Nakon toga, kako to proizlazi iz predmetnog spisa, Općinski sud je u relativno kratkom vremenu od oko godinu dana odlučio o tužbenom zahtjevu donošenjem presude (9. novembra 2009. godine). Pri tome Ustavni sud zapaža da su potom Kantonalni sud i Vrhovni sud u kratkom roku odlučili o žalbi ( 31. maja 2010. godine) i reviziji (15. marta 2011. godine) apelanta. Međutim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome Ustavni sud, uzimajući u obzir potpunu neaktivnost Općinskog suda u dva navrata, kao i činjenicu da je tek nakon 14 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, donio odluku u apelantovom predmetu, smatra da dužina predmetnog parničnog postupka, koji je ukupno trajao 23 godine i osam mjeseci, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što se može pripisati isključivo ponašanju Općinskog suda, koji nije na djelotvoran način upravljao postupkom kako je to propisano relevantnim odredbama ZPP, budući da je postupak pred tim sudom trajao više od 22 godine.
58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
59. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
60. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Uzimajući u obzir da je period ispitivanja koji je, ratione temporis, u nadležnosti Ustavnog suda nešto duži od 15 godina, te uspostavljenu praksu u vezi sa iznosima naknade, Ustavni sud smatra da Vlada Unsko-sanskog kantona apelantu treba platiti iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 2.250,00 KM (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 20/06).
61. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva da mu se odrede troškovi nastali povodom predmetnog redovnog postupka, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove redovnog postupka iz čega proizlazi da troškove u vezi sa redovnim postupkom snose isključivo apelanti, u skladu sa odlukama redovnih sudova. Pravo na imovinu i dom
62. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
63. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
64. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode a Vrhovni sud revizione navode i da su ti sudovi dali razloge zašto apelantovi navodi u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli odluke kojima apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni.
65. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije u slučaju kada je parnični postupak, bez obzira na njegovu složenost, okončan tek nakon 23 godine i osam mjeseci od čega od dana podnošenja tužbe, odnosno 15 godina i četiri mjeseca od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a neopravdano trajanje postupka se može pripisati isključivo ponašanju Općinskog suda u Cazinu koji nije upravljao postupkom kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku.
67. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanje, te u vezi s tim pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku.
68. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da je apelant imao i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali na način na koji je apelant želio ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka.
69. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić