Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4772/11 (D. T.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Povrat stana
- Legitiman cilj
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 3a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4772/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4772/11, rješavajući apelaciju Dalibora Terešaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), te člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević. sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dalibora Terešaka Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu, u slučaju ispunjenja uslova, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dalibor Terešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pančeva, Republika Srbija, podnio je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003940 10 U od 8. jula 2011. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II-09-03-25- 162/04 od 10. februara 2010. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj UPI-06-25-819/05 od 11. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela, te Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 25. juna i 29. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odjel i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 17. i 24. jula 2014. godine, a Ministarstvo nije dostavilo Ustavnom sudu odgovor na apelaciju. Služba je dostavila svoj odgovor na apelaciju 6. avgusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi Mostaru, ul. Dr Ante Starčevića broj 48 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za povraćaj stana, Odjel je donio Rješenje broj UPI- 06-25-819/05 od 11. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP II-09-03-25-162/04 od 10. februara 2010. godine, kojim je apelantov zahtjev za povraćaj stana odbijen (stav 1) te kojim je riješeno da „se apelantu ne priznaje stanarsko pravo na stanu iz tačke 1“ ( stav II). U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da je apelant, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa je u skladu s članom 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučio kao u izreci rješenja.
7. Protiv Rješenja Ministarstva broj UP II-09-03-25-162/04 od 10. februara 2010. godine apelant je pokrenuo upravni spor povodom kojeg je Kantonalni sud donio Presudu broj 07 0 U 003940 10 U od 8. jula 2011. godine. Tom presudom Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je ponovio da iz spisa predmeta proizilazi da je u upravnom postupku, provedenim dokazima, utvrđeno da je apelant 16. septembra 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj u posjed spornog stan. Zatim je utvrđeno da je apelant, kao aktivno vojno lice Vojske Jugoslavije unaprijeđen u čin majora Naredbom Saveznog ministra za odbranu broj 6-181 od 16. oktobra 1992. godine, koja je objavljena u „Službenom listu Vojske Jugoslavije“ broj 23 od 2. novembra 1992. godine. Po ocjeni suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih akata, potpuno i pravilno je utvrđeno činjenično stanje koje je odlučujuće za rješenje ove upravne stvari, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi o pravu na povraćaj tog stana neosnovani zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane. Navedeno je da je odredbom člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene propisano da izuzetno od odredbi člana 3 st. 1 i 2 ovog zakona, nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povraćaj stana u Federaciji BiH, ako je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara statutu u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
8. Kantonalni sud je dalje istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da je upravnim aktima odlučeno o njegovom zahtjevu za povraćaj stana u posjed protivno članu 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavu BiH, kao i navodi o pogrešnom tumačenju Aneksa G Sporazuma o sukcesiji, s obzirom da je apelant zahtjev za povraćaj stana podnio u 1999. godini na osnovu Zakona o prestanku primjene. Međutim, i iz odredaba Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (člana 6) proizilazi da apelant pravo na povraćaj stana može da ostvari primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene, a ne primjenom Sporazuma o pitanjima sukcesije koji se ne odnosi na pitanje stanarskih prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Takođe, prema stavu Kantonalnog suda, apelant pogrešno smatra da njegovo pravo kao nosioca stanarskog prava nije vezano za pravo sunosioca stanarskog prava - njegovog bračnog druga kao i članova njegovog domaćinstva. Naime, i supruga i ostali članovi porodičnog domaćinstva svoje pravo izvode iz prava predratnog nosioca stanarskog prava, tj. apelanta, pa budući da apelant kao nosilac stanarskog prava ne ispunjava uslove iz člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene, takvo pravo ne može da pripadne ni članovima porodičnog domaćinstva odnosno bračnom drugu, pa i slučaju razvoda braka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju postupka te ukazao na, po njegovom mišljenju, relevantne međunarodne dokumente koji bi „morali da budu primijenjeni kod donošenja odluke o njegovom pravu na povraćaj stana u posjed“, uključujući i Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, Ugovor o pitanjima sukcesije, Principe UN o stambenom zbrinjavanju i povraćaju imovine raseljenim i izbjeglim licima i Rezoluciju 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope od 28. januara 2010. godine o rješavanju pitanja izbjeglica i raseljenih lica. Pored toga, ukazao je i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), i to predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04 objavljena na www.mhrr.gov.ba – u daljnjem tekstu presuda Đokić protiv BiH). Naglasio je da je pogrešan stav Kantonalnog suda o primjeni Zakona o prestanku primjene, te da je pogrešan i stav da Aneks G Sporazuma o sukcesiji „pod stečenim pravima ne podrazumijeva stanarska prava“. Pored toga, istakao je da u tumačenju njegovog prava u redovnom postupku nije vođeno računa o njegovom bračnom partneru, te da je donesenim odlukama povrijeđeno ne samo njegovo pravo nego da su nezakonito uskraćena i prava njegovom bračnom drugu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je istakao da ostaje u svemu kod svoje presude i datog obrazloženja. Smatra da osporenom odlukom, u ovom slučaju, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, jer je sud pravilno primijenio pozitivno-pravne propise o čemu je dao detaljno obrazloženje, a pri tome nije povrijeđeno ni pravo na dom i imovinu, predviđeno Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
11. Odjel je istakao da je njegova odluka donesena na osnovu stanja u spisu i u skladu s pozitivnim propisima.
12. Služba je istakla da je apelacija neosnovana, te da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene u osporenoj presudi od 8. jula 2011. godine. Zatim, Služba je navela da je apelantu „dodijeljen stan iz novoformiranog vojnostambenog fonda vojske i Ministarstva odbrane R Srbije, u Beogradu, ulica Mirijevski venac br. 2 B, stan br. 27, koji je kasnije i otkupio“, te je u prilogu odgovora dostavila Akt Ministarstva odbrane Republike Srbije - Komisije za razmjenu podataka o vojnim stanovima s FBiH broj 2339-18198 od 13. oktobra 2011. godine. Zatim, Služba je istakla da se apelant, da bi „se kvalifikovao za dodjelu stana u Republici Srbiji, prethodno morao odreći predmetnog stana (u Mostaru)“. Takođe, Služba je citirala tačku 104 Presude Evropskog suda za ljudska prava Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj je istaknuto „da su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59 u gornjem tekstu). Istina je da države moraju da ponude naknadu ukoliko oduzimaju imovinu. Dalje, činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Imajući u vidu navedeno, u izuzetnim okolnostima u kojim se raspala SFRJ i u kojim su se vodili ratovi u tom regionu, Evropski sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1 Protokola broj 1 da isplati naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi, Jahn i drugi, citirana u gornjem tekstu, tačka 117). Stoga nije došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 u pogledu Ivana Antonova i Milutina Radojevića. U tački 105 citirane odluke Evropski sud je naveo: "Na kraju, Milutin Banović je dobio hipotekarni kredit da bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije je tvrdila da je njegov položaj bio potpuno drugačiji od položaja onih koji su dobili pravo na zakup vojnih stanova u Srbiji. Međutim, Evropski sud se s tim ne slaže. Prvo, aplikantov kredit su sufinansirali vojni organi vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo na zakup vojnog stana u Srbiji, i ovaj aplikant je morao da se odrekne stanarskog prava na svoj stan u Sarajevu. Stoga, nije došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 u pogledu Milutina Banovića", zaključio je Evropski sud. Naglašeno je da se shodno odredbama člana 3a Zakona o prestanku primjene apelant ne smatra raseljenim licem ni izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 003940 10 U od 8. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2011. godine a apelaciju je podnio 12. decembra 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
18. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
19. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na osporavanje zakonitosti odluka kojima je apelantu kao nosiocu stanarskog prava uskraćeno pravo na povraćaj tzv. vojnog stana koji mu je dodijeljen prije izbijanja ratnih dejstava.
23. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prevashodno podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povraćaj tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
24. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u naprijed citiranoj odluci (Mago i dr. protiv BiH), Evropski sud istakao (tačka 59): “Nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1). Zakona o stanovanju iz 1992). Nakon toga, aktivni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva odbrane su imali umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinancirala država, pod uslovom da ni oni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 1994, 1995, 2002. i 2005. Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994. i 2010). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalifikovali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi članove 6-7 i 87 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; članove 7-8 i 74 Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i članove 6-7 i 85 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995). Takođe, (tačka 60) navedeno je da “član 39(2) Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nositelju prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uslovima kao nositelj stanarskog prava koja su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori “ kao i “da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59 u gornjem tekstu).
25. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da ova apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci Ustavni sud, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno da razmatra navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata.
26. Dovodeći činjenice apelantovog slučaja u vezu sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud uočava da u toku trajanja upravnog postupka pred organima uprave niti u toku upravnog spora pred Kantonalnim sudom, a koje odluke su osporene ovom apelacijom, nije utvrđivana činjenica da li je apelant, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu niti je to uopšte spominjano kao pravno relevantno za odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Služba u svom odgovoru navela da je apelantu „dodijeljen stan iz novoformiranog vojnostambenog fonda vojske i Ministarstva odbrane R Srbije, u Beogradu, ulica Mirijevski venac br. 2 B, stan br. 27, koji je kasnije i otkupio“, međutim Ustavnom sudu nisu dostavljene sve relevantne činjenice i dokazi za navode iz odgovora, u vezi sa sticanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu ili otkup stana. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja svih navedenih relevantnih činjenica. Stoga je Ustavni sud odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH koja će, odlučujući o apelantovom zahtjevu, utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji koji je sufinasiran od vojnih organa vlasti, u kom slučaju ne bi bilo kršenja člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi, (tač. 104 i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima ili nema pravo da mu se osiguraju prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
27. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra apelantove navode o povredi prava na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uslovi za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić