Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3440/11 (D. P.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Stjecanje bez osnova
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3440/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3440/11, rješavajući apelaciju Dušana Premasunca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14 ), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dušana Premasunca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 001498 11 Gž 2 od 22. juna 2011. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dušanu Premasuncu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Premasunca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 001498 11 Gž 2 od 22. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 001498 10 P 2 od 14. januara 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Premasunac (daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, koga zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 001498 11 Gž 2 od 22. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 001498 10 P 2 od 14. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, ranije važeća („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog suda, Općinskog suda i DD „10. oktobar“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. marta i 11. jula 2014. godine. Općinski sud je 4. jula 2014. godine na traženje Ustavnog suda dostavio cjelokupan spis.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 17. januara 2000. godine protiv Općine Sanski Most i pravnog prednika tuženog DGP „10. oktobar“ Sanski Most podnio tužbu Općinskom sudu radi raskida ugovora o kupoprodaji i povrata kupoprodajne cijene.
6. Do donošenja Presude Općinskog suda broj P-54/00 od 15. marta 2001. godine prvostepeni sud je zakazao pet ročišta na koja je pristupio apelant. Apelant je na ročištu zakazanom za 13. februar 2001. godine povukao tužbu protiv Općine Sanski Most.
7. Presudom Općinskog suda broj P-54/00 od 15. marta 2001. godine obavezan je tuženi da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 7.000,00 KM s pripadajućom zakonskom kamatom obračunatom od 17. januara 2000. godine kao dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Određeno je da troškove parničnog postupka u iznosu od 420,00 KM snosi tuženi.
8. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu 15. maja 2001. godine.
9. Dopunskom presudom Općinskog suda P-54/00 od 5. augusta 2003. godine raskinut je ugovor o kupoprodaji nekretnina-poslovnog prostora izgrađenog u Sanskom Mostu na lokaciji autobuske stanice, objekt B, označen kao BP 5, zaključen 17. februara 1994. godine između GDP „20. oktobar“ Sanski Most (pravni prednik tuženog) kao prodavca i apelanta.
10. U obrazloženju dopunske presude se navodi da je apelantov punomoćnik podnio žalbu protiv prvostepene presude nakon čega je Kantonalni sud vratio predmet prvostepenom sudu budući da u spisu nije bila uložena punomoć advokata za podnošenje žalbe. Istaknuto je da je utvrđeno da je sud propustio da odluči o raskidu ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora. Također je utvrđeno da punomoćnik tuženog advokat N. H. ima i posebnu i generalnu punomoć za zastupanje tuženog. Protiv dopunske presude tuženi je podnio žalbu 14. augusta 2003. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-783/03 od 12. augusta 2005. godine uvažena je žalba tuženog podnesena protiv presuda Općinskog suda broj P-54/00 od 15. marta 2003. godine i od 15. augusta 2003. godine na način da su osporene presude ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
12. U ponovnom postupku do donošenja Presude Općinskog suda broj P-293/05 od 27. juna 2006. godine prvostepeni sud je zakazao tri ročišta na koja je pristupio apelant.
13. Presudom Općinskog suda broj P-293/05 od 27. juna 2006. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu koji se odnosi na raskid Ugovora o kupoprodaji broj 97/94 od 17. februara 1994. godine, zaključen između apelanta i tuženog kao pravnog sljednika GP „20. oktobar“ Sanski Most, o kupoprodaji poslovnog prostora površine 11,56 m² pod oznakom BP 5 u objektu B, koji je sagrađen na autobuskoj stanici u Sanskom Mostu na k.č. br. 1458/43 KO Sanski Most po starom katastarskom operatu odnosno na k.č. br. 784 KO Sanski Most po novom katastarskom operatu, te je tuženom naloženo da apelantu na ime uplaćene kupoprodajne cijene vrati iznos od 7.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od 17. februara 1994. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi sudske troškove, sve u toku od 15 dana.
14. Protiv prvostepene presude tuženi je 31. jula 2006. godine podnio žalbu.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-06-001211 od 17. maja 2007. godine uvažio žalbu tuženog, pa je prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos 7.000,00 KM sa zakonskom kamatom od 17. januara 2000. godine pa do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.650,00 (stav II izreke prvostepene presude) i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
16. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao dva ročišta na koja je pristupio apelant.
17. Presudom Općinskog suda broj 022-0-P-07-000273 od 23. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. januara 2000. godine pa do dana isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana. Apelant je obavezan da tuženom isplati troškove postupka u iznosu od 1.395,00 KM u roku od 30 dana.
18. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 21. decembra 2007. godine.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000113 od 24. novembra 2008. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
20. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao dva ročišta na koja je pristupio apelant.
21. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 001498 09 P od 30. aprila 2009. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 7.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 17. januara 2000. godine pa do dana isplate, te da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.060,00 KM, sve u roku od 30 dana.
22. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi 1. juna 2009. godine.
23. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 001498 09 Gž od 2. augusta 2010. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
24. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude konstatira da je ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i tuženog utvrđen pravosnažno ništavim. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ovakav zaključak ne proizlazi iz predmetnog spisa već iz spisa proizlazi da je presudom od 27. juna 2006. godine odbačena apelantova tužba u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora i da je presuda u navedenom dijelu pravosnažna, a osporenom presudom prvostepeni sud nije ni kao prethodno pitanje rješavao o valjanosti ugovora. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 191. stav 4. ZPP, u vezi s odredbom iz člana 209. ZPP, što je uzrokovalo nezakonitost odluke.
25. Postupajući prema uputama Kantonalnog suda, Općinski sud je Presudom broj 22 0 P 001498 10 P 2 od 14. januara 2011. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 7.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od 17. januara 2000. godine, te da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.481,00 KM, sve u roku od 30 dana. Apelantu je naloženo da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.655,00 KM.
26. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da iz izvedenih dokaza, kojima je sud poklonio vjeru jer u toku postupka nisu ničim dovedeni u sumnju, utvrđeno je da su 17. februara 1994. godine apelant i pravni prednik tuženog zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji, da je istog dana apelant na blagajni tuženog uplatilo iznos od 7.000,00 DM na ime cijene, te da apelant nikad nije stupio u posjed poslovnog prostora koji je završen tek krajem 1997. godine.
27. Pri takvom stanju stvari Općinski sud je naveo da, iako su stranke navedeni ugovor nazvale ugovorom o kupoprodaji, ipak je sud ocijenio da sadržaj ugovora koji su apelant i tuženi zaključili određuje taj ugovor kao ugovor o građenju. Naime, istaknuto je da je, prema odredbi člana 630 stav 1. ZOO-a, ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. U konkretnom slučaju, prednik tuženog se obavezao izgraditi poslovni prostor na lokaciji autobuske stanice, a apelant se kao naručilac obavezao da će za to platiti određenu cijenu. Ukazano je na to da je takav stav izražen i u sudskoj praksi i to u Presudi Vrhovnog suda FBiH 070-0- Rev-09-000449 od 8. jula 2010. godine.
28. Općinski sud je ukazao na to da je u toku postupka pravosnažno odbačena apelantova tužba o raskidu predmetnog ugovora. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, egzistiranjem zaključenog ugovora o građenju koji je zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog apelant ima valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru.
29. Prema tome, Općinski sud je naveo da apelantu nije mogao pružiti pravnu zaštitu u skladu s članom 210. ZOO-a, kojim je utvrđeno da ako neki dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnov u kakvom pravnom poslu i zakonu, sticalac je dužan da vrati tu imovinu ako je to moguće, a inače je dužan nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Navedeno je da, prema mišljenju suda, ugovor o građenju zaključen između stranaka nije ni raskinut pa apelantu i ne pripada pravo na povrat date cijene, te da je stoga tužbeni zahtjev neosnovan.
30. Općinski sud je ukazano na to da, budući da je utvrđeno da je apelant tuženom isplatio cijenu radova u momentu izgradnje objekta, čime je postao izvorni vlasnik spornog prostora, apelantu ostaje mogućnost da svoja prava ostvari u postupku utvrđivanja prava vlasništva.
31. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelant. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 P 001498 11 Gž 2 od 22. juna 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
32. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je tužba u predmetnom postupku usmjerena na isplatu iznosa od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. januara 2000. godine kao dana podnošenja tužbe sudu. Ukazano je na to da apelant zahtijeva povrat kupoprodajne cijene budući da se, prema njegovom mišljenju, tuženi neosnovano obogatio. Istaknuto je da ugovor koji je zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog, zaključen 17. februara 1994. godine, jeste kupoprodajni ugovor, kako to pravilno zaključuje apelant a ne ugovor o građenju kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud.
33. Istaknuto je da je apelant tvrdio da je svoju ugovornu obavezu u cijelosti izvršio, to jeste isplatio kupoprodajnu cijenu, dok tuženi svoju obavezu kao prodavac nije izvršio, to jeste nije apelantu kao kupcu predao predmet kupoprodaje, poslovni prostor.
34. Ukazano je na to da u dvostranim ugovorima, kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i tuženog jeste takav ugovor, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uvjetima predviđenim raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO-a).
35. Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 125. ZOO-a prema kojoj raskid ugovora nastupa po samom zakonu kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora. Navedeno je da ispunjenje obaveze u određenom roku ne predstavlja bitni sastojak ugovora zaključenog između apelanta i tuženog, niti su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku.
36. Kantonalni sud je naveo da je, budući da sud odluku donosi u granicama postavljenog zahtjeva, prvostepeni sud valjano postupio kada je odbio tužbeni zahtjev. S tim u vezi je navedeno da zaključeni ugovor između apelanta i tuženog nije raskinut jer takav raskid nije nastupio po samom zakonu, a predmet tužbenog zahtjeva nije bio raskid ugovora, pa ne postoji pravni osnov za obavezivanje tuženog da apelantu isplati utuženi iznos.
37. Istaknuto je da apelant u žalbi ukazuje na ništavost zaključenog ugovora između njega i tuženog, te da na ništavost ugovora sud pazi i po službenoj dužnosti, međutim, sve i kada bi se radilo o ništavom ugovoru, sud takav ugovor u konkretnoj pravnoj stvari nije mogao poništiti bez zahtjeva stranaka, a takav zahtjev apelant nije ni postavio. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na to da je postupak trajao neopravdano dugo. Također, navodi da nije imao nepristrano i nezavisno suđenje, budući da redovan sud svojim odlukama štiti organe lokalne društveno-političke zajednice, kao i privredne subjekte koji su kao pravni sljednici učestvovali u prodaji već prodanih stambenih i poslovnih prostora. Ističe da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora s pravnim prednikom tuženog i uredno isplatio ugovorenu cijenu, ali da je tuženi prodao taj poslovni prostor trećem licu, a bila mu je poznata činjenica da je taj poslovni prostor prodan i isplaćen. Ističe da je apelantu onemogućeno da stupi u posjed poslovnog prostora kao i da uknjiži pravo vlasništva na njemu, a u sudskom postupku tuženi nije obavezan da vrati novac. Smatra da je tuženi trebao biti obavezan da vrati uplaćeni novac jer se neosnovano obogatio.
b) Odgovor na apelaciju
39. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da je apelacija neosnovana i da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Međutim, ističe da Ustavnom sudu ostavlja da sam, prema stanju u spisu, ocijeni osnovanost apelantovih navoda.
40. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP. Općinski sud je iznio hronologiju predmeta. Smatra da je prvostepeni sud aktivno postupao u postupku.
V.Relevantni propisi
41. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
42. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
43. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 22 0 P 001498 11 Gž 2 od 22. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
46. Apelant smatra da su mu u postupku povrijeđeni pravo na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje – razuman rok Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
47. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Analiza trajanja postupka
48. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut apelantovom tužbom koja je podnesena 17. januara 2000. godine, te da je okončan presudom Kantonalnog suda od 22. juna 2011. godine. Dakle, cjelokupan postupak, računajući od momenta podnošenja tužbe pa do donošenja končane odluke, trajao je 11 godina i pet mjeseci.
49. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja je trebalo riješiti. Osim toga, Ustavni sud nalazi da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant koristio metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.
50. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe prvostepeni sud donio presudu 15. marta 2001. godine. Međutim, Općinski sud je propustio da odluči o raskidu ugovora pa je stoga donio dopunsku presudu 5. augusta 2003. godine. Dakle, prvostepeni sud je dopunsku presudu donio dvije godine nakon što je donio presudu od 15. marta 2001. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, to je utjecalo na ukupnu dužinu postupka. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, u nekoliko navrata vratio predmet Općinskom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Dalje, stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
51. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud zapaža da je taj sud rješavao o žalbama protiv prvostepene presude od 15. marta 2001. godine i dopunske presude od 5. augusta 2003. godine u periodu od četiri odnosno tri godine, što je također utjecalo na ukupnu dužinu postupka. Povodom ostalih žalbi Kantonalni sud je rješavao u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, razmatrajući doprinos redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je ipak Općinski sud u pretežnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka.
52. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije dao razumno i objektivno opravdanje. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina postupka suprotna principu razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se može u cijelosti pripisati Općinskom sudu.
53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade nematerijalne štete
54. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
55. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prema usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 1.650,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
56. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova. Također, ukazuje na to da u postupku nije imao nepristrano i nezavisno suđenje.
57. Ustavni sud će kao prvo ispitati apelantove navode u pogledu nepristranog i nezavisnog suđenja. S tim u vezi, u pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju prekršen princip nezavisnosti sudova, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 95). Osim toga, sumnje u vezi s utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i utjecaja izvršne vlasti. Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda nije naveo bilo šta čime bi dokazao da je u postupku na bilo koji način došlo do kršenja ovog principa niti da su osporene odluke rezultat bilo kakvog utjecaja na sud.
58. U vezi s navodima o povredi principa nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000- XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju dojam da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
59. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
60. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su osporenim presudama redovni sudovi utvrdili da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji 17. februara 1994. godine, te da je istog dana apelant na blagajni tuženog uplatio iznos od 7.000,00 DM na ime cijene. Također je utvrđeno da apelant nikad nije stupio u posjed poslovnog prostora koji je završen tek krajem 1997. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjev tražio raskid ugovora i povrat kupoprodajne cijene. Odlučujući povodom apelantovog tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je u toku postupka pravosnažno odbačena apelantova tužba o raskidu predmetnog ugovora (presudom Općinskog suda od 27. juna 2006. godine). Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su utvrdili da predmetni ugovor nije nikada raskinut, dakle da i dalje egzistira. Stoga, prema mišljenju redovnih sudova, apelantu ne pripada pravo na povrat kupoprodajne cijene, u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na to da apelant tek u žalbi ukazuje na ništavost zaključenog ugovora između njega i tuženog, a na koju sud pazi po službenoj dužnosti, ali da čak i kada bi se radilo o ništavosti ugovora, sud takav ugovor ne bi mogao poništiti bez zahtjeva stranaka, a apelant tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđivanja ništavosti ugovora.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog prava, koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
62. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu u suštini iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje).
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak trajao 11 godina i pet mjeseci a za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
64. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
65. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić