Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/11 (I. K.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4810/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4810/11, rješavajući apelaciju I. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 061390 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 061390 10 K od 22. novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. K. (daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Draženka Jurišić, advokatica iz Mostara, podnio je 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 061390 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 061390 10 K od 22. novembra 2010. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kaznene sankcije dok se ne riješi o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 28. decembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4810/11 od 23. februara 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važeća («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog Tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. decembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 4, 6. i 18. januara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 061390 10 K od 22. novembra 2010. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnih djela, i to: produženog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) na način kako je opisano pod tačkom 1. i 1.a izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH na način opisan pod tačkom 2. izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, te krivičnog djela protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. KZFBiH na način opisan pod tačkom 3. izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je na osnovu odredbi člana 54. KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i devet mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. augusta do 12. septembra 2009. godine. Navedenom presudom apelantu je oduzeta imovinska korist i darovi, i to: novac u iznosu od 2.000 KM i 1.200 eura, umjetnička slika autora Ivice Vlašića, jedan livanjski sir i turbina za vozilo marke Passat. Na osnovu člana 382. stav 4. KZFBiH apelantu je oduzeta imovinska korist u iznosu od 100 eura, a na osnovu člana 383. stav 4. KZFBiH apelantu je oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.000 kuna. Na osnovu člana 76. KZFBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od tri godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne neće uračunavati u trajanje ove mjere.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo detaljan dokazni postupak. Pri tome je navedeno da je sud odbio prihvatiti i izvesti dokaze odbrane, i to: mišljenje o mogućnosti korištenja vanzavodskih pogodnosti osuđenika M. M. i V. M. od 22. januara 2008. godine, odgovor Ministarstva unutrašnjih poslova PU Mostar od 8. januara 2008. godine, zahtjev KPZ u Mostaru od 21. januara 2008. godine upućen PU Mostar i mišljenje MUP-a HNŽ Sektora krim. policije od 11. januara 2008. godine. Po mišljenju Općinskog suda spomenuti dokazi nisu govorili o optužbama potvrđene, odnosno činjenično korigirane optužnice, pa kao takvi nisu mogli biti od uticaja na utvrđivanje činjeničnog stanja, pa ni činjeničnog stanja u korist apelanta.

8. U odnosu na navode odbrane koja spočitava sudu postupanje mimo svih pravila postupka i pravila etike, istaknuto je da je uređujući sudija ujedno i predsjednik Općinskog suda. Uređujući sudija je 21. maja 2010. godine, odmah nakon zaduženja predmeta, odlučio o apelantovom zahtjevu da mu sud zbog slabog imovnog stanja postavi odnosno plaća branitelja, o čemu prethodni uređujući sudija nije odlučio ni više od četiri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

9. Istaknuto je da je sud, polazeći od prava odbrane da joj se stavi na raspolaganje sva dokumentacija neophodna za pripremu i eventualno izvođenje vlastitih dokaza, od Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru (u daljnjem tekstu: KPZ) 30. septembra 2010. godine, dakle više od mjesec dana prije početka suđenja, zatražio da se omogući braniteljici pristup potrebnoj dokumentaciji. Pri tome je navedeno da tu ne spada i pristup pojedinim zakonskim propisima (Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH) koje je braniteljica navela u prilogu svog pismena od 21. septembra 2010. godine, a koji je bio postavljen KPZ-u i nije rezultirao davanjem dokumentacije. Konstatovano je da je KPZ po zahtjevu suda dao sav traženi materijal.

10. Istaknuto je da je sud naložio i Tužilaštvu da odbrani promptno preda nekoliko pismenih dokaza koji nisu bili u posjedu apelantove braniteljice, iako je Tužilaštvo tvrdilo da je i te i sve ostale dokaze već predalo prvoj apelantovoj braniteljici. Međutim, nalog suda je izvršen.

11. Navedeno je da je sud s ciljem da zaštiti apelanta, njegov dignitet i dostojanstvo, najoštrije opomenuo svjedoka Z. J. koji se, po ocjeni suda, našao na samoj ivici dopuštenog govora u kojem je počeo iznositi svoje vrijednosne stavove o optuženom. Svjedok je ujedno upozoren da sud neće dozvoliti da se apelanta vrijeđa.

12. Istaknuto je da je sud tokom postupka opomenuo apelanta na propisan način ponašanja tokom rasprave, pri čemu ga je privremeno udaljio iz sudnice kako bi izbacio žvakaću gumu iz usta koju je uporno, po ocjeni suda nekulturno, žvakao duže vrijeme trajanja pretresa. Sud je također opomenuo i apelantovu braniteljicu na primjereno ponašanje uz izbjegavanje teških riječi, a nakon što je u nekoliko navrata u odnosu na postupanje Tužilaštva upotrijebila riječi kao što su ucjena, pritisak, nezakonito, zloupotreba, a te je kvalifikacije sud ocijenio neprimjerenim i na ivici nedopuštenosti. Prvostepeni sud je opomenuo i tužiteljicu da svjedocima prestane postavljati pitanja u kojima je sadržan odgovor.

13. Istaknuto je da je sud u više navrata upoznao apelanta s presumpcijom nevinosti, što uključuje i pravo da sam sebe ne inkriminira, i pravilo in dubio pro reo. Naime, apelantova je braniteljica jasno izjavila „međutim moj branjenik je taj po kojem ja radim, njegovim napucima ...“ iz čega je zaključeno da braniteljica ima tzv. obvezujući i/ili limitirajući mandat. Navedeno je da je zbog nepoznavanja prava i obvezujućih uputa braniteljici na ukupnu odbranu apelant ozbiljno ugrožavao svoju poziciju definisanu načelima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Navedeno je da je sud dao braniteljici mogućnost da uzme potrebno vrijeme za konsultaciju s apelantom u kojoj će mu još jednom objasniti sva njegova prava koja proizlaze iz pojedinih odredbi Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Istaknuto je da odbrana, odnosno ni apelant niti braniteljica, nisu željeli iskoristiti ovu mogućnost.

14. Dalje je navedeno da je sud analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu s apelantovom odbranom, utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Za navedeno sud je dao razloge kroz pojedinačnu ocjenu dokaza.

15. Općinski sud je ukazao da se odbrana netačno pozvala na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, te da navedena odluka govori o „iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum s Tužilaštvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu, a nikako ne o nezakonitim dokazima, validnosti svjedočenja, dokazima pribavljenim pritiskom i ucjenom“… Istaknuto je da sudska praksa Evropskog suda i Ustavnog suda traži davanje mogućnosti osporavanja i ispitivanja svjedoka - sudska odluka koja je isključivo zasnovana na indirektnim dokazima svjedoka ne zadovoljava zahtjev pravičnog suđenja osim ako je pružena adekvatna mogućnost sučeljavanja i izlaganja protiv dokaza. Navedeno je da praksa oba suda zahtijeva da se dokazi izneseni na suđenju mogu pozivati na izjave date prije suđenja pod uvjetom da se mogu opozvati kroz sučeljavanje kontra dokaza. Konstatovano je da su važećim ZKPFBiH izričito propisane ove mogućnosti, odnosno obaveze suda.

16. Navedeno je da je sud tokom postupka ispoštovao sve obaveze tako što je odbrani omogućio ispitivanje svih svjedoka Tužilaštva, te je prihvatio i skoro sve prijedloge za izvođenje dokaza uključujući i sve predložene svjedoke. Prema tome, po mišljenju suda, odbrana je imala potpunu mogućnost sučeljavanja i izlaganja protiv dokaza, te posebno pobijanja iskaza svjedoka. Istaknuto je da sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na iskazima svjedoka koji su apelantu na njegov zahtjev davali novac, već i na drugim dokazima navedenim u obrazloženju presude.

17. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju Općinski sud brižljivo cijenio svaki dokaz i dodatno ga provjeravao i drugim dokazima - kako iskazima drugih svjedoka tako i materijalnim dokazima.

18. U odnosu na tvrdnju odbrane da nije dobila dodatno vrijeme za očitovanje na izmijenjenu optužnicu istaknuto je da se apelant nakon čitanja korigovane optužnice odmah izjasnio da ju je razumio dok je braniteljica iskazala potrebu za konsultacijom sa svojim branjenikom, kako u pogledu njenog razumijevanja tako i u pogledu predlaganja novih dokaza odbrane koji bi mogli uključiti i prijedlog za odgodu ročišta radi pripremanja odbrane u smislu člana 290. ZKPBiH. Konstatovano je da je sud omogućio braniteljici da se konsultuje s apelantom, nakon čega odbrana nije predlagala odgodu ročišta radi pripremanja odbrane već je samo predložila dodatne dokaze. U odnosu na izmjenu optužnice navedeno je da su to bitne izmjene osim u dijelu u kojem je Tužilaštvo odustalo od jedne radnje za koju je početnom optužnicom teretilo apelanta. Istaknuto je da su se sve izmjene odnosile na preciziranje okolnosti pod kojima su pojedina djela počinjena - usaglašavanje teksta optužnice s izvedenim dokazima, te da niti jedna izmjena nije išla na štetu apelanta posebno ne u odnosu da bi mijenjala-proširivala krivična djela navedena u optužbi.

19. Protiv prvostepene presude apelantova braniteljica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 58 0 K 061390 11 Kž od 22. novembra 2010. godine djelimično uvažio i presudu Općinskog suda preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da se za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH iz tačke 2. izreke presude utvrđuje kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, za krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. KZFBiH iz tačke 3. izreke presude utvrđena je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Za krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH iz tačaka 1. i 1.a izreke presude uzeta je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te je na osnovu člana 54. stav 2. tačka b. KZFBiH apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.

20. U obrazloženju presude se navodi da žalba ukazuje da se prvostepena presuda isključivo zasniva na nezakonitim dokazima jer je zasnovana na iskazima svjedoka koji su kao davatelji dara također počinili krivično djelo davanja dara iz člana 381. KZFBiH, i koji su zbog činjenice da se krivično ne gone bili pod pritiskom tužitelja ili mogućeg kaznenog gonjenja. S tim u vezi drugostepeni sud je naveo da prvostepena presuda nije isključivo zasnovana na tim dokazima, a što je vidljivo iz njenog obrazloženja koje pri iznošenju ovog prigovora žalba potpuno zanemaruje.

21. U odnosu na navode žalbe da su iskazi svjedoka koji su davali darove apelantu nezakoniti samo zbog činjenice da su i oni takvim radnjama počinili krivično djelo davanja dara iz člana 381. KZFBiH, drugostepeni sud je naveo da takav navod nije osnovan jer nije činjenično potkrijepljen u smislu da su iskazi, misli se na iskaze s glavnog pretresa koji su jedino relevantni za takve procjene, uzeti pod iznudom ili prevarom. Istaknuto je da za tako nešto ne postoji ni jedan podatak iz kojeg bi se uopće moglo raspravljati da je postojao pritisak tužitelja na njih, a i da jeste prilikom njihovog ispitivanja (direktnog) takvo ponašanje tužitelja koje bi moglo izazvati i najmanju sumnju o nečemu takvom sigurno je da bi bilo evidentirano jer je glavni pretres sniman audio sredstvima.

22. U vezi s tvrdnjom da su takvi svjedoci bili pod pritiskom zbog mogućnosti naknadnog krivičnog gonjenja istaknuto je da su oni prije ispitivanja na glavnom pretresu bili propisno upoznati i sa svojim pravom da nisu dužni odgovarati na pitanja ukoliko bi ih istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju (član 98. stav 1. ZKPBiH). Zbog toga zakonitost njihovih iskaza nije moguće s ovog aspekta dovoditi u pitanje. Kako se ne radi ni o iskazima osoba koje ne mogu odbiti svjedočenje (član 97. ZKPBiH), taj prigovor žalbe je odbijen kao neosnovan. Navedeno je da se pravo apelanta na odbranu ne može dovesti u pitanje činom ispitivanja svjedoka koji ga terete, budući da je on bio u mogućnosti da svjedoke unakrsno ispituje.

23. U pogledu žalbenog navoda o odluci o krivičnoj sankciji istaknuto je da je drugostepeni sud, cijeneći preostale otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, uvažio apelantove žalbene navode u ograničenom opsegu. Kantonalni sud je ocjenom apelanta kao porodičnog čovjeka, kao dodatnim olakšavajućim okolnostima, te uzimajući u obzir konačne zaključke prvostepenog suda o karakteru i objektivnoj težini pojedinih počinjenih djela u sticaju, utvrdio da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za krivično djelo iz člana 380. stav 2. KZFBiH pravilno odmjerena i utvrđena. Nasuprot tome, utvrđene kazne za ostala krivična djela ukazuju se kao prestroge za okvire kažnjavanja koje je zakon za ta djela predvidio, a na što ukazuje i odnos prema pravilnoj kazni za krivično djelo iz tačke 1. i 1.a izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je našao da su odgovarajuće kazne za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a za krivično djelo iz člana 382. stav 1. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koje su uzete kao utvrđene. Stoga je primjenom odredbi člana 54. stav 2. tačka b. KZFBiH apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, koja je veća od svake pojedinačne a manja od ukupnog zbira svake od njih. Navedeno je da je jedinstvena kazna izrečena u spomenutom trajanju nakon ponovne ocjene svih okolnosti koje utiču da ona bude veća (otežavajućih) ili manja (olakšavajućih) okolnosti, a ona prema stavu drugostepenog suda u potpunosti ostvaruje svrhu krivičnopravnih sankcija određenu članom 7. KZFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 10. Opće deklaracije o pravima čovjeka. Smatra da je u postupku povrijeđen princip legaliteta krivičnog gonjenja iz člana 18. ZKPBiH. Navodi da, ukoliko je tužitelj prihvatio da u apelantovim radnjama postoje obilježja krivičnog djela primanja dara i apelanta optužio isključivo na osnovu iskaza svjedoka „oštećenih“, koji su također počinili krivično djelo davanja dara, onda je morao prihvatiti da su i ti „oštećeni“ također počinili krivično djelo davanja dara iz člana 381. KZFBiH. Stoga smatra da je u ovom postupku bio stavljen u nejednak i neravnopravan položaj. Ističe da se sudija prvostepenog suda ponašao nekorektno i protivzakonito jer nije dozvolio odbrani da pravilno i potpuno unakrsno ispituje apelantove svjedoke, da izvede svoje predviđene dokaze. Navodi da je apelantovu braniteljicu u toku postupka sudija prvostepenog suda izložio pravoj torturi i vrijeđanju. Dalje navodi da je presuda zasnovana na dokazima na kojima nije mogla biti zasnovana s obzirom na nelegalnost pribavljanja i osiguranja dokaza. Također ukazuje da odbrani nije dato dodatno vrijeme da se očituje na izmijenjenu optužnicu. Dalje, po apelantovom mišljenju, njemu je izrečena neprimjereno visoka kazna.

b) Odgovor na apelaciju

25. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je od izvođenja dokaza odbrane apelantov branilac izričito odustao nakon izmjene optužnice prije završetka dokaznog postupka pred prvostepenim sudom. Istaknuto je da odbrana nije tražila odlaganje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane u vezi s izmjenama optužnice, što je očigledno iz prepisa audio snimka na koji se pozvalo žalbeno vijeće. Također za sud nije interesantno apelantovo odlučivanje o krivičnom gonjenju svjedoka, budući da su oni ispitani nakon propisanih upozorenja o obavezi da govore istinu a bili su izloženi i apelantovom unakrsnom ispitivanju.

26. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je ukazao da je postupak vođen u smislu relevantnih odredbi ZKP-a tako da su poštovane garancije odbrane. S tim u vezi je istaknuto da je postupajući sudija 21. septembra 2010. godine, odmah nakon zaduženja predmeta, pozitivno odlučio o apelantovom zahtjevu da mu sud, zbog slabog imovnog stanja, postavi odnosno plati branitelja. Dalje je, između ostalog, navedeno da je zbog obimnosti dokaznog materijala polovinom septembra 2010. godine održano predraspravno ročište, te da na tom ročištu odbrana nije isticala nikakve primjedbe u pogledu ponašanja Tužilaštva u istrazi i kod donošenja optužnice koje je isticala tokom glavne rasprave i postupka pred drugostepenim sudom. Konstatovano je da odbrana nije podnosila ni prethodne prigovore na optužnicu. Općinski sud je naveo da je u toku postupka u smislu procesne discipline imao isti pristup prema obje strane. Dalje je, između ostalog, navedeno da sud odluku o apelantovoj krivici nije temeljio isključivo na iskazima svjedoka koji su apelantu na njegov zahtjev davali novac već i na drugim dokazima.

27. U svom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je svjedoke apelantova braniteljica pitala za motiv njihovog svjedočenja, na što su dali odgovor da jednostavno žele da se zna kakvo je stanje u zatvoru i kakvu samovolju apelant provodi, a da nemaju nikakve zaštite i da nisu vidjeli kraj njegovim traženjima jer je bio nezasitan, a izričiti su u tvrdnji da nikakvog motiva u vidu osvete ili mržnje kod njih nema. Navodi se da nije tačno da je tužitelj svjedocima-oštećenima dao usmeno obećanje da neće biti gonjeni ukoliko budu svjedočili. Istaknuto je da apelant zaboravlja i ne navodi u apelaciji da nisu dokazi na kojima se zasniva osuđujuća presuda isključivo iskazi oštećenih, već da postoji niz iskaza koje su dali svjedoci kao što su supruge zatvorenika, majke, otac, prijatelji i sl., a svi su oni u određenim slučajevima davali darove apelantu na njegovo traženje. Tužilaštvo navodi da se presuda temelji između ostalog i na iskazu apelantovih radnih kolega, i to direktora zatvora, rukovodilaca sektora i sl. Oni su na određeni način znali i čuli za njegovo ponašanje i radnje, i u skladu s tim na glavnom pretresu dali svoje iskaze koji nisu dovedeni u pitanje ni nakon provođenja unakrsnog ispitivanja odbrane.

V. Relevantni propisi

28. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 380. stav 2.

Primanje dara i drugih oblika koristi (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 382. stav 1.

Protuzakonito posredovanje (1) Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korišćenjem svog službenog ili uticajnog položaja u Federaciji posreduje da se učini ili ne učini koja službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 383. stav 1.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

29. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 18.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

VI. Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 061390 11 Kž od 29. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

33. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 10. Opće deklaracije o pravima čovjeka.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

34. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

35. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

37. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

38. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Međutim, sud je odbio prihvatiti i izvesti pojedine dokaze odbrane cijeneći da oni nisu mogli biti od uticaja na utvrđivanje činjeničnog stanja koje je bilo predmetom konkretnog krivičnog postupka, kao i da nisu bili od značaja za utvrđivanje činjeničnog stanja u apelantovu korist. Dakle, o navedenom su redovni sudovi dali obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazao na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu.

39. Nadalje, redovni sudovi su dali obrazloženje zbog čega je u toku suđenja apelant bio opomenut i privremeno udaljen iz sudnice, kao i zbog čega je sud opomenuo apelantovu braniteljicu, svjedoka Z. J. i tužiteljicu. O navedenom su redovni sudovi dali zadovoljavajuće razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

40. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku postupka u više navrata upozoravao apelanta na pravo na presumpciju nevinosti koje uključuje i pravo da sam sebe ne inkriminira i pravilo in dubio pro reo. Općinski sud je ukazao da je apelant zbog nepoznavanja prava i obvezujućih uputa koje je dao braniteljici ozbiljno ugrožavao svoju poziciju definiranu načelima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. S tim u vezi je i ukazano da je odbrana uvela dokaz koji je potvrdio da je apelant znao da zatvorenik A. Š. pasoš traži radi odlaska u inozemstvo (u molbi za izdavanje putovnice je navedeno da mu pasoš treba radi regulisanja polaganja ispita na fakultetu u Splitu koju molbu je apelant lično odobrio). Pored navedenog prvostepeni sud je odbranu upozorio na sva procesna prava koja proizlaze iz odredbi ZKPBiH, te dao mogućnost apelantovoj braniteljici da uzme potrebno vrijeme za konsultaciju s apelantom kako bi mu pojasnila njegova prava koja proizlaze iz pojedinih odredbi ZKPBiH. Međutim odbrana nije željela iskoristiti navedenu mogućnost.

41. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu s apelantovom odbranom i izvođenje zaključka o tome da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja bića produženog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH i krivičnog djela protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. KZFBiH. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Također, Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Sud je u postupku apelantu omogućio da ispituje svjedoke Tužilaštva. Apelant je imao mogućnost sučeljavanja i izlaganja protiv dokaza te posebno pobijanja iskaza svjedoka. Dalje proizlazi da odluka o apelantovoj krivici nije zasnovana isključivo na iskazima svjedoka koji su apelantu na njegov zahtjev davali novac, već i na drugim dokazima koji su provedeni u postupku. Iz navedenog se može zaključiti da je apelantu data mogućnost da bude upoznat sa svim činjenicama i dokazima koji su provedeni u postupku, kao i da komentira navode i dokaze koje je podnijela tužilačka strana. Apelantu je također bilo omogućeno i da se očituje na izmijenjenu optužnicu, kao i da u skladu s tim pripremi svoju odbranu. Međutim, apelantova odbrana nije zatražila odgodu ročišta radi pripreme odbrane već je samo predložila dodatne dokaze. Pri tome je utvrđeno da se izmjene optužnice nisu odnosile na bitne izmjene, već samo na preciziranje okolnosti pod kojima su pojedina djela počinjena, te da navedena izmjena nije bila na apelantovu štetu na način da mijenja - proširuje krivična djela navedena u optužbi. Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip legaliteta krivičnog gonjenja iz člana 18. ZKPBiH, budući da je prema navedenoj odredbi Tužilaštvo i podnijelo optužnicu protiv apelanta i dostavilo sudu dokaze o tome da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Stoga u konkretnom slučaju, razmatrajući ovaj postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da je prema apelantu navedeni princip prekršen. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužilačku stranu kao i da su apelantu uskraćene bilo koje garancije koje proizlaze iz prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio apelantove žalbene navode u tom dijelu, te preinačio prvostepenu presudu o čemu je dao detaljno obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima izvršenim u sticaju, te da je apelantu primjenom odredbe člana 54. stav 2. tačka b, KZFBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca koja je veća od svake pojedinačne a manja od ukupnog zbira svake od njih. Kantonalni sud je naveo da je apelantu navedena kazna izrečena nakon ponovne ocjene svih okolnosti koje utiču da ona bude veća ili manja, te da se njome u potpunosti ostvaruje svrha krivičnopravnih sankcija određena članom 7. KZFBiH - zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te sprečavanje izvršitelja da počini krivična djela kao i poticanje njegovog prevaspitanja. Dakle, za navedeno je Kantonalni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno.

44. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

45. U odnosu na apelantove navode o kršenju odredbe člana 6. stav 3. tačka b. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da navedena odredba propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stajalište Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede cijeni pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (2012) Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da posebnu pažnju obrate na to da odbrana ima pravo saznati sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i time utiče na ishod postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je sud odbrani stavio na raspolaganje svu dokumentaciju neophodnu za pripremu odbrane tako što je od KPZ-a u Mostaru zatražio da se apelantovoj braniteljici omogući pristup potrebnoj dokumentaciji. S tim u vezi KPZ Mostar je po zahtjevu suda stavio na raspolaganje apelantovoj braniteljici traženi materijal. Dalje, Ustavni sud zapaža da je sud dao mogućnost apelantovoj braniteljici da uzme potrebno vrijeme za konsultaciju s apelantom u kome će mu još jednom objasniti sva njegova prava koja proizlaze iz pojedinih odredbi ZKP-a FBiH, ali da ni apelant ni njegova braniteljica navedenu mogućnost nisu željeli koristiti. Također, vodeći računa o vremenu neophodnom za pripremu odbrane tokom trajanja pojedinih ročišta, s obzirom na brojnost svjedoka i trajanje ročišta, sud je određivao odgovarajuće pauze kako bi se stranke i branitelj mogli odmoriti, dodatno komentirati i pripremiti za ispitivanje preostalih svjedoka. Općinski sud je ukazao da stranke i braniteljica nisu od suda tražile odgađanje ročišta zbog umora i pripreme odbrane. Stoga, uzimajući u obzir cjelokupan krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odbrane čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b. Evropske konvencije, zbog čega su apelantovi navodi u pogledu navedenog neosnovani.

46. U odnosu na apelantove navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka) Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužitelj. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontra argumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u ovom postupku bio u ravnopravnom položaju s Tužilaštvom. Apelantu je bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te je u diskreciji suda bilo da odbije odnosno ne prihvati izvođenje pojedinih dokaza odbrane smatrajući da nisu relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja u krivičnom postupku. Također, apelant je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Zatim, odluka o krivičnoj odgovornosti apelanta je donesena kao rezultat analize svih dokaza pojedinačno i njihovog dovođenja u vezu s apelantovom odbranom. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

47. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije.

b) Pravo na djelotvoran pravni lijek

48. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].

49. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

c) Pravo na nediskriminaciju

50. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

51. U suštini iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da je diskriminisan u odnosu na svjedoke koji su kao davatelji dara po njegovom mišljenju također počinili krivična djela, ali da protiv njih nije podignuta optužnica. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je krivični postupak po optužnici koju je podiglo Tužilaštva vođen isključivo protiv apelanta koji je u tom postupku imao ulogu optuženog, a ne protiv lica na koja on ukazuje, koja su u postupku imala ulogu svjedoka. U postupku se utvrđivala apelantova krivičnopravna odgovornost, te Ustavni sud ni na koji način ne može zaključiti da je apelant bio diskriminisan u odnosu na lica na koja on ukazuje budući da apelant i spomenuta lica nisu imali istu niti sličnu procesnu ulogu u ovom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije, članom 13. Evropske konvencije i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima budući da se, u suštini, navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i kršenju prava na nediskriminaciju, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, kao i da su mu bile omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tač. b. i d. Evropske konvencije.

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju u ovom postupku.

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na njegovu diskriminaciju u ovom postupku.

57. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/11 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio