Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4540/11 (G. B.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4540/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4540/11, rješavajući apelaciju Galiba Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Galiba Buljubašića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004708 11 U od 20.

septembra 2011. godine.

Odbija se apelacija Galiba Buljubašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004708 11 U od 20.

septembra 2011. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1264355776 od 30. augusta 2010. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalna administrativna služba Mostar, matični broj 1264355776 od 2. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Galib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 24. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004708 11 U od 20. septembra 2011. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj FZ3/2-1264355776 od 30. augusta 2010. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 1264355776 od 2. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda PIO i Kantonalne službe zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je na apelaciju dostavio odgovor 24. jula 2014. godine, Federalni zavod PIO 7. augusta 2014. godine, dok Kantonalna služba nije dostavila odgovor.

4. Ustavni sud je 1. augusta 2014. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi spis predmeta broj 07 0 U 004708 11 U. Kantonalni sud je 13. augusta 2014. godine dostavio traženi spis.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 26. marta 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08; u daljnjem tekstu: Uredba).

7. Odlučujući o tom zahtjevu, Kantonalna služba je donijela Rješenje matični broj 1264355776 od 24. marta 2008. godine kojim se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju. (Prema apelantovim tvrdnjama, navedeno rješenje mu je dostavljeno 15. septembra 2008. godine.)

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalne službe, koju je Federalni zavod PIO odbio Rješenjem broj 01/1-1264355776 od 13. novembra 2008. godine.

9. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je protiv rješenja Federalnog zavoda PIO apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu. Dalje, proizlazi da je Kantonalni sud Presudom broj 070 U 002402 09 U od 24. septembra 2009. godine djelimično uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje i predmet vratio Federalnom zavodu PIO na ponovni postupak, uz obrazloženje da taj organ nije cijenio sve apelantove žalbene navode, čime je počinio bitnu povredu postupka, te da apelantu nije omogućeno da se izjasni o svim okolnostima slučaja, tako da je uskraćen u korištenju njegovih procesnih prava.

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Federalni zavod PIO je donio Rješenje broj 01/1-1264355776 od 13. oktobra 2009. godine kojim je uvažio žalbu, poništio osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da će u ponovnom postupku prvostepeni organ pozvati apelanta, saslušati ga i o tome sačiniti zapisnik, te mu omogućiti da priloži sve dokaze koji su bitni za odlučivanje odnosno da priloži svu dokumentaciju koja dokazuje da podaci utvrđeni u ranijem rješenju nisu ispravni, nakon čega će novim rješenjem odlučiti o njegovom pravu na starosnu penziju primjenom odredaba Uredbe.

11. Nakon toga, Kantonalna služba je donijela Rješenje matični broj 1264355776 od 2. juna 2010. godine kojim se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene u smislu člana 9. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99: u daljnjem tekstu: ZUP) utvrđeno da je apelant rođen 3. januara 1970. godine, da mu je priznato u staž vrijeme provedeno u Oružanim snagama FBiH od 18. septembra 1991. godine do 3. maja 1994. godine i od 10. juna 1994. godine od 23. decembra 1995. godine u dvostrukom trajanju u smislu člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida počev od 1. januara 2005. godine, kao i da se apelant izjavom na zapisnik 11. maja 2010. godine izjasnio o okolnostima bitnim za odlučenje. Dalje je navedeno da je članom 1. stav 2. alineja 4. Uredbe propisano da pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima stiču ratni vojni invalidi iz bivše Vojske Federacije ako su na dan stupanja na snagu Uredbe imali status profesionalnog vojnog lica ili civilnog lica u službi u Oružanim snagama BiH ili status službenika i namještenika u Ministarstvu odbrane BiH. Kantonalna služba je na osnovu dokaza pobliže navedenih u obrazloženju rješenja zaključila da je na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant nalazio u osiguranju kod Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) do 22. novembra 2006. godine. Također, utvrdila je da je apelantu radni odnos prestao rješenjem Agencije za državnu službu od 29. decembra 2005. godine. Zaključivši iz navedenog da apelant na dan stupanja na snagu Uredbe (koja je stupila na snagu 5. decembra 2006. godine) nije imao status profesionalnog vojnog lica ili civilnog lica na službi u Oružanim BiH, kao ni status službenika ili namještenika u Ministarstvu odbrane BiH, u skladu s odredbama člana 1. stav 2. alineje 4. Uredbe, odlučeno je kao dispozitivu rješenja.

13. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Federalni zavod PIO odbio Rješenjem broj FZ3/2-1264355776 od 30. augusta 2010. godine, konstatujući da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.

14. Apelant je 28. oktobra 2010. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Federalnog zavoda PIO.

15. Kantonalni sud je u konkretnom predmetu na apelantov zahtjev zakazao ročište za javnu raspravu za 15. jul 2011. godine, koje je odgođeno na apelantov prijedlog (zbog toga što je advokat koji ga je zastupao prestao da radi kao advokat), te je održao ročište za javnu raspravu 20. septembra 2011. godine. Nakon toga, donio je Presudu broj 07 0 U 004708 11 U od 20. septembra 2011. godine, kojom je odbio tužbu kao neosnovanu.

16. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je naveo da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni primjenom Uredbe. Međutim, istakao je da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) Presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena 6. juna 2011. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11, utvrdio da ta Uredba nije u skladu s Ustavom FBiH. Dalje, konstatovao je da Ustavom FBiH nije regulisano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati. Međutim, utvrdio je da je to pitanje regulisano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/95 i 37/03), kojim je propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Iz navedenog, Kantonalni sud je zaključio da ne može primijeniti odredbe sporne Uredbe, s obzirom da je prije donošenja odluke tog suda propis na temelju kojeg je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je u međuvremenu, nakon donošenja navedene presude Ustavnog suda FBiH, donesen Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novinama Federacije BiH“ broj 42/11), koji je stupio na snagu 14. jula 2011. godine. Kantonalni sud je citirao član 1. navedenog zakona koji je propisano: Ovim zakonom uređuje se potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog finansiranja i druga pitanja. Također, citirao je odredbu člana 2. istog zakona kojom je propisano: Korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim […] I Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu penziju ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti. Kantonalni sud je zaključio da iz tih odredbi proizlazi da se navedeni Zakon ne može primijeniti na osobe koje su podnijele zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a kojima do dana stupanja na snagu tog Zakona nije priznato pravo na starosnu penziju pravosnažnim rješenjem Federalnog zavoda PIO, među koje spada i apelant, pogotovo jer je članom 5. predmetnog Zakona propisano da stupanjem na snagu tog Zakona, između ostalih, prestaje važiti i Uredba III.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, smatra da dužina trajanja ovog upravnog i sudskog postupka ne zadovoljava kriterije suđenja u razumnom roku, pogotovo imajući u vidu da se, kako navodi, radilo o jednostavnoj stvari, da apelant nije doprinio dužini trajanja tog postupka, a da organi uprave nisu postupali u rokovima predviđenim ZUP-om. Navodi da je uslijed toga došlo do odbijanja njegovog zahtjeva jer je prestala da važi Uredba po osnovu koje je tražio ostvarenje prava na starosnu penziju, a na osnovu koje su mnoge osobe ostvarile to pravo. Tvrdi da je u konkretnom slučaju pravo primijenjeno na drugačiji način u odnosu na ostale osobe koje su bile u identičnoj situaciji, te da za tu diskriminaciju ne postoji „zakonsko uporište koje bi to opravdavalo“. Apelant dalje navodi da je organ uprave povredom načela materijalne istine iz člana 7. ZUP-a pogrešno utvrdio da mu je radni odnos prestao 22. novembra 2006. godine i da pri tome nije naveo dokaze na osnovu kojih je došao do tog zaključka, čime je povrijedio odredbe čl. 204-207. ZUP-a, kojima je propisano šta pismeno rješenje doneseno u upravnom postupku mora da sadrži. Također, tvrdi da mu organ uprave nije omogućio da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje rješenja, čime je povrijedio načelo saslušanja stranke iz člana 8. ZUP-a i odredbe čl. 140. i 141. ZUP-a, kao i da nije ocijenio sve dokaze vezane za činjenicu kada je apelantu prestao radni odnos. Apelant tvrdi da je ispunjavao sve uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom ali da je organ uprave odbio njegov zahtjev, prekršivši odredbe te Uredbe. Pored toga, apelant tvrdi da je navedene povrede istakao i u žalbi i u tužbi, ali da drugostepeni organ uprave uopće nije cijenio žalbene navode, dok je Kantonalni sud „samo površno i bez ikakvog stvarnog razmatranja navoda tužbe donio presudu na koju je izjavljena ova apelacija“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je istakao da smatra kako u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava, i to prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku.

19. Federalni zavod PIO je naveo da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti apelantova ustavna prava, te je istakao da u cijelosti ostaje kod svog rješenja i predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40. stav 1.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

21. Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog finansiranja i druga pitanja.

Član 2.

Korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim [...]I Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu penziju ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.

Član 5.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Uredba I, Uredba II i Uredba III.

22. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 7.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 8.

(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

[…] Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

[…]

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 004708 11 U od 20. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant osporava odluke Kantonalnog suda i organa uprave kojim je odlučivano o njegovom pravu na penziju te, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud, Lombardo protiv Italije, presuda od 24. juna 1992. godine) i Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu AP 1028/04 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, tačka 22), zaključuje da pravo na penziju treba posmatrati kao “građansko pravo” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni su zapaža da je ovaj postupak pokrenut podnošenjem apelantovog zahtjeva od 26. marta 2007. godine za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi, a da je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2011. godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao četiri godine i skoro šest mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog ostvarivanja prava iz penzijskog osiguranja, te da, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu.

33. Ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku prvostepeni organ uprave donio rješenja u dva navrata, te da je drugostepeni upravni organ u tri navrata odlučivao o apelantovoj žalbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantovoj tužbi kojom je pokretao upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa i da je u prvom setu postupka poništio akt drugostepenog organa uprave zbog bitne povrede odredaba ZUP-a u postupku pred drugostepenim i prvostepenim organom uprave, dok je u drugom setu postupka odbio tužbu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 216. st. 1. 2 ZUP-a propisani određeni rokovi za donošenje rješenja prvostepenog organa u upravnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave postupao znatno nakon isteka tih rokova. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ uprave svoju prvu odluku donio nakon skoro godinu dana od dana podnošenja zahtjeva, a drugu nakon sedam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od prvostepenog organa uprave, drugostepeni organ uprave svoje odluke donosio u vrlo kratkim vremenskim periodima (najduži period je bio dva mjeseca), a Kantonalni sud u periodima od po deset mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave prilikom donošenja svojih prvih odluka počinili bitne povrede odredaba ZUP-a, koje su prouzrokovale poništavanje tih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak. Dakle, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka i da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose organi uprave, koji su u ovom postupku počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

34. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije bitno doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji je trajao četiri godine i skoro šest mjeseci može skoro u cijelosti pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

35. Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, u postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđene odredbe ZUP-a prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi.

36. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom.

37. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave, nakon provedenog dokaznog postupka, odbili apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Uredbi obrazloživši da je u tom postupku utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za sticanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima propisane odredbom člana 1. stav 2. alineje 4. te Uredbe, s obzirom da na dan stupanja na snagu Uredbe nije imao status profesionalnog vojnog lica ili civilnog lica na službi u Oružanim BiH, kao ni status službenika ili namještenika u Ministarstvu odbrane BiH. Nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud primjećuje da u osporenim odlukama nema ništa što ukazuje da prvostepeni organ uprave prilikom utvrđivanja činjenice kada je apelantu prestao radni odnos nije cijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim organom. Također, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, primjećuje da je organ uprave u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja detaljno naveo dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant bio osiguran preko FMO do 22. novembra 2006. godine, te da je taj organ omogućio apelantu da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje rješenja, kao i da se apelant izjavom na zapisnik 11. maja 2010. godine izjasnio o tim okolnostima.

39. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi obrazložio da u konkretnom slučaju ne može odlučivati o tužbi koju je apelant podnio protiv rješenja drugostepenog organa uprave primjenom odredbi Uredbe, s obzirom da je prije donošenja odluke tog suda, Uredba proglašena neustavnom Presudom Ustavnog sud FBiH broj U-40/10, koja je objavljena 6. juna 2011. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11, i koja se od tog datuma ne primjenjuje shodno članu 40. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu FBiH. Pored toga, Kantonalni sud je obrazložio da je nakon donošenja navedene presude Ustavnog suda FBiH donesen Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, ali da iz odredbi čl. 1. i 2. tog Zakona proizlazi da se navedeni Zakon ne može primijeniti na osobe koje su podnijele zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a kojima do dana stupanja na snagu tog Zakona nije priznato pravo na starosnu penziju pravosnažnim rješenjem Federalnog zavoda PIO, među koje spada i apelant, pogotovo jer je članom 5. Zakona propisano da stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti Uredba. U odnosu na apelacione navode da drugostepeni organ uprave nije cijenio navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostepenog rješenja, te da Kantonalni sud nije razmatrao navode iz tužbe, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, drugostepeni organ uprave i Kantonalni sud nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u njima nema ništa što ukazuje na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u konkretnom slučaju zloupotrijebljen dokazni postupak. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

Zabrana diskriminacije

41. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

42. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

44. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

46. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant navode o diskriminaciji temelji na tvrdnjama da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica koja su ostvarila pravo na starosnu penziju prema Uredbi. Iz navedenog proizlazi da apelant tvrdnje o navodnoj diskriminaciji veže za princip pravne sigurnosti u smislu različitog odlučenja organa uprave i redovnog suda u drugim slučajevima. Međutim, imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnog suda prilikom donošenja osporenih odluka i da je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak za priznavanje prava na starosnu penziju trajao četiri godine i šest mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka se može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih organa uprave.

48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primijeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali jasne i logične razloge.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić