Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4687/11 (Hasan Tursić i)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4687/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4687/11, rješavajući apelaciju Hasana Tursića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Tursića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000900 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasan Tursić iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ibrahim Šabić, advokat iz Zavidovića, podnio je 9. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 000900 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Prevoza putnika“ d.o.o. Zavidovići, koji je imao procesnu poziciju tuženog u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 20. maja 2014. godine, a od Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 16. juna 2014. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su 26. maja 2014. godine, a Općinski sud 20. juna 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Presudu broj 42 0 P 000900 07 P od 19. marta 2009. godine. U izreci presude je navedeno da je tuženi dužan isplatiti apelantu „u utuženom periodu od 22.02.2004. godine do 30.04.2007. godine kako slijedi: - po osnovu razlike plaće iznos od 12.296,45 KM - po osnovu razlike toplog obroka iznos od 116,77 KM - po osnovu razlike regresa iznos od 143,80 KM odnosno ukupno 12.557,02 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.02.2007. godine do isplate, […]. Preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenih iznosa odbija se“.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tražio da mu tuženi isplati razliku plaće i druge naknade po osnovu ugovora o radu, u skladu sa Zakonom o radu, Općim kolektivnim ugovorom i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriji FBiH. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da među strankama nije sporno da su apelantu isplaćene plaće i druge naknade u određenom iznosu. Međutim, konstatovao je da je sporno da li apelantu pripada pravo na naknadu razlike plaća i drugih naknada - između plaća i drugih naknada koje je primio u utuženom periodu od 22. februara 2004. godine do 30. aprila 2007. godine do visine plaća i naknada koje bi mu pripale po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 19/00, stupio na snagu 3. juna 2000. godine, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor iz 2000. godine), Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti cestovnog prometa za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), kao i odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine („Službene novine FBiH“ broj 54/05; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor iz 2005. godine), s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je tuženi preduzeće s isključivo privatnim kapitalom.

7. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe iz oblasti radnog prava - Zakon o radu, Kolektivni ugovor iz 2000. godine, Kolektivni ugovor iz 2005. godine, Granski kolektivni ugovor, kao i na odredbe čl. 1. i 2. Privremenog ugovora o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine Općem kolektivnom ugovoru (u daljnjem tekstu: Privremeni ugovor). Dalje, sud je istakao da je, u skladu s članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, ukoliko sud ne može na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o njenom postojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što u konkretnom slučaju znači da apelant mora da dokaže da je tuženi, iako privredno društvo s isključivo privatnim kapitalom, obavezan da mu isplati plaću i ostale naknade po odredbama Kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Dalje, Općinski sud je konstatovao da je tuženi dokazao da do 12. januara 2007. godine nije pristupio Udruženju poslodavaca, niti je ikada bio član Udruženja poslodavaca, što je utvrđeno i iz dopisa Udruženja poslodavaca s istim datumom. S obzirom na to da je tuženi dokazao da nije bio član Udruženja poslodavaca, da samim tim nije ni pristupio Privremenom ugovoru, te da apelant nije dokazao da je tuženi potpisnik Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, Sud se pozvao na odredbu člana 115. Zakona o radu, ističući da je tom odredbom izričito propisano da Kolektivni ugovor obavezuje samo one koji su ga potpisali ili koji su mu pristupili, a da to u konkretnom slučaju nije dokazano za tuženog. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plaće i drugih naknada za period od 22. aprila 2004. godine do 8. septembra 2005. godine, a koje bi mu pripadale po odredbama Kolektivnog ugovora iz 2000. godine.

8. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 2. Kolektivnog ugovora iz 2005. godine kojom je propisano da je ovaj Kolektivni ugovor obavezujući i da važi za sve poslodavce, bez obzira na strukturu kapitala, iz čega je proizlazi da je obavezujući i za tuženog. S tim u vezi, na osnovu nalaza vještaka Sud je zaključio da je tuženi obavezan da apelantu na ime isplaćene plaće, naknade regresa i naknade za topli obrok i plaće, kao i tih naknada koje mu pripadaju po odredbama Kolektivnog ugovora iz 2005. godine za period od 8. septembra 2005. godine od 30. aprila 2007. godine, treba isplatiti iznos od 12.296,45 KM po osnovu razlike plata, 116,77 KM po osnovu razlike toplog obroka i iznos od 143,80 KM po osnovu razlike regresa odnosno ukupan iznos od 12.557,02 KM. Na dosuđene iznose naknada sud je dosudio zakonske zatezne kamate u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 41 0 P 000 900 09 Gž od 14. aprila 2010. godine uvažio apelantovu žalbu preinačivši prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i usvojivši u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće i razlike naknada za topli obrok i prevoz za period od 22. februara 2004. godine do 30. aprila 2007. godine isplati: po osnovu razlike plaće iznos od 25.415,99 KM, po osnovu razlike naknade za topli obrok iznos od 215,55 KM i razlike naknade za regres iznos od 685,91 KM odnosno ukupan iznos od 26.317,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 22. februara 2007. godine pa do isplate, dok je odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je pošao od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud i žalbenih navoda apelanta i tuženog. Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća i naknada za topli obrok i regres za period od 22. februara 2004. godine pa do 8. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je u vezi sa tim zaključio da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da tuženog kao privredno društvo s isključivo privatnim kapitalom ne obavezuju odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine jer nije član Udruženja poslodavaca i da na taj način nije pristupio Privremenom ugovoru i navedenom Kolektivnom ugovoru, a da apelant nije dokazao da je tuženi potpisnik tog Kolektivnog ugovora. Naime, istakao je da je takvo stanovište prvostepenog suda u suprotnosti s odredbama Zakona o radu, a posebno odredbama člana 3, člana 10. stav 2. i člana 69. stav 2. tog Zakona. Naveo je da Zakon o radu ne poznaje razliku koju „pravi“ prvostepeni sud, između poslodavaca koji su članovi Udruženja poslodavaca i onih koji to nisu, već da naprotiv propisuje prava i obaveze iz oblasti radnih odnosa koji se odnose na sve poslodavce bez obzira na vlasničku strukturu kapitala i bez obzira da li su članovi Udruženja poslodavaca ili nisu. Također, istakao je da odredba člana 10. stav 2. Zakona o radu propisuje da poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u udruženju poslodavaca. Zaključio je da iz te odredbe proizlazi da se poslodavac zbog toga što nije član Udruženja poslodavaca ne može staviti u povoljniji položaj, a u kakav bi, po mišljenju tog suda, svakako bio doveden tuženi u odnosu na one članove koji jesu članovi Udruženja poslodavaca ukoliko bi se prihvatilo stanovište prvostepenog suda u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, što bi bilo u suprotnost s navedenom zakonskom odredbom.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude dalje naveo da je prvostepenom sudu dobro poznato da Kolektivne ugovore sklopljene u 2000. godini nisu sklapali i potpisivali poslodavci jer su ti ugovori sklapani na način propisan članom 112. Zakona o radu, te da stoga pitanje da li je apelant dokazao ili nije dokazao činjenicu da je tuženi potpisnik Kolektivnog ugovora iz 2000. godine potpuno irelevantno za ishod tog radnog spora, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi. Pored toga, istakao je da je prvostepeni sud okolnost da tuženi nije član Udruženja poslodavaca pogrešno „transforimisao“ u okolnost da tuženi time nije ni pristupio Privremenom ugovoru jer je takav zaključak u suprotnosti s odredbom člana 2. stav 2. Privremenog ugovora. Kantonalni sud je naveo da tom odredbom nije propisano, kako je po njegovom mišljenju pogrešno zaključio prvostepeni sud, da se Kolektivni ugovor iz 2000. godine primjenjuje samo u privrednim društvima s većinskim privatnim kapitalom koji su članovi Udruženja poslodavaca. Shodno navedenom, Kantonalni sud je usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Što se tiče žalbe tuženog koja se odnosi na dosuđujući dio presude, Kantonalni sud ju je odbio kao neosnovanu.

12. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 42 0 P 000900 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, dok je u ostalom dijelu odbio reviziju.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je članstvo u Udruženju poslodavaca dobrovoljnog karaktera i da se pretpostavlja, pa strana koja tvrdi suprotno treba to i da dokaže. Pošto je tuženi dokazao da nije član Udruženja poslodavaca, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne obavezuju ga odredbe Privremenog ugovora, kako je i prvostepeni sud utvrdio i zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda, navodeći da ga ovakav stav ostavlja bez pravne zaštite, i to iz nedopuštenog razloga - da tuženi nije član Udruženja poslodavaca, koje je osnovano na dobrovoljnoj bazi. Interpretacija Vrhovnog suda da tuženog ne obavezuju odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine i odredbe Privremenog ugovora, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiva je i suprotna obavezujućem karakteru Kolektivnog ugovora za sve poslodavce i zaposlenike, bez obzira na vrstu kapitala.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava čiju povredu navodi u apelaciji.

16. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi samo ponovljeni navodi iz žalbe, a da primjena materijalnog prava na način na koji to ne odgovara apelantu ne znači da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbije.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da Vrhovni sud osporenom presudom nije povrijedio apelantova Ustavom grantovana prava, već Ustavom garantovana prava tuženog, i to u odnosu na dosuđujući dio presude.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 19/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

Član 116.

Ako postoji interes Federacije, federalni ministar može proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druga pravna lica za koja se ocjeni da je to potrebno, a koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju ili mu nisu naknadno pristupila.

Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje sindikata, poslodavca ili vise poslodavaca odnosno udruženja poslodavaca, na koje se kolektivni ugovor proširuje.

Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH".

19. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

U skladu sa čl. 111. i 112. stav 3. Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99) i članom 30. stav 1. alineja 3. Statuta saveza samostalnih sindikata BiH, Savez samostalnih sindikata BiH i Vlada Federacije BiH zaključuju

OPĆI KOLEKTIVNI UGOVOR

ZA TERITORIJU FEDERACIJE BiH

I - OPĆE ODREDBE

Član 1.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; [...].

20. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Na osnovu člana 112. stav 1. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99, 32/00 i 29/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, na strani poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine i Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, na strani zaposlenika Federacije Bosne i Hercegovine, zaključuju

OPĆI KOLEKTIVNI UGOVOR ZA TERITORIJU FEDERACIJE BOSNE I

HERCEGOVINE

I - OPĆE ODREDBE

Predmet Ugovora Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, plate i naknade plata, posebno najniža plata, djelovanje i uslovi rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sustav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk.

Teritorija i subjekti na koje se primjenjuje kolektivni ugovor Član 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore u skladu sa ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

21. Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije BiH Općem kolektivnom ugovorom za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim ugovorom Savez samostalnih sindikata BiH i Udruženje poslodavaca FBiH utvrđuju način regulisanja osnovnih prava i obaveza zaposlenika i poslodavaca koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Član 2.

Potpisivanjem ovog ugovora Udruženje poslodavaca FBiH pristupa Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/00, u daljem tekstu: kolektivni ugovor).

Savez samostalnih sindikata BiH i Udruženje poslodavaca FBiH saglasni su da se kolektivni ugovor iz stava 1. ovog člana primjenjuje u svim privrednim društvima sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 0 P 000900 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 9. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

28. Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetima građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, odnosno zaključio da se na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Privremenog ugovora i Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer je tuženi dokazao, suprotno apelantu, da nije bio član Udruženja poslodavaca. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 74/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 74/11 od 27. februara 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je u tač. 33. naveo, između ostalog, da je: prvostepeni sud u obrazloženju odluke dao jasne razloge koji se tiču primjene odgovarajućih odredaba Zakona o radu, Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, Kolektivnog ugovora iz 2005. godine, Privremenog ugovora, te da je jasno naveo da su odredbe Kolektivnih ugovora obavezujuće za strane koje su ga zaključile. S obzirom na to da u toku postupka apelant nije dokazao da je tuženi bio član Udruženja poslodavaca u momentu zaključenja Privremenog ugovora, prema stavu prvostepenog suda, ne može biti obavezan odredbama Kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Vrhovni sud je potvrdio ovakav stav prvostepenog suda i dodao da se članstvo u Udruženju poslodavaca pretpostavlja, pa stranka koja tvrdi suprotno dužna je to da dokaže, što je učinio i tuženi u postupku, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu primjene odredaba Općeg kolektivnog ugovora na privatna preduzeća, rješavao u Odluci broj AP 3648/10 od 20. decembra 2012. godine (vidi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant-privatno preduzeće osporilo je odluke redovnih sudova, kojim je dosuđena isplata razlike na ime plaća i drugih primanja iz radnog odnosa tužiocu (radnici u preduzeću), jer je sud utvrdio da apelant jeste bio član Udruženja poslodavaca, pa ga obavezuju odredbe Privremenog ugovora i Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio: „Također, u redovnim sudskim postupcima je utvrđeno da se raniji Opći kolektivni ugovor primjenjuje i na apelanta, jer tokom postupaka nije dokazao da nije bio u spornom periodu član Udruženja, a Udruženje je svojim pravilnikom reguliralo da se navedeni ugovor primjenjuje na članove Udruženja od 2003. godine.“

30. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je tuženi u konkretnom slučaju dokazao da nije bio član Udruženja poslodavaca, Ustavni sud je u odluci zaključio da odluke redovnih sudova ne krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, da sadrže odgovore zašto je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 2003. godine do 7. septembra 2005. godine, kao i da su te odluke dovoljno obrazložene, a da takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim, te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je Vrhovni sud obrazložio zašto je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i drugih naknada za period od 22. aprila 2004. godine do 8. septembra 2005. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 74/11 vezani za navodnu povredu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu tih apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

32. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Iz apelacionih navoda dalje proizlazi da apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te podržavajući praksu iz odluke AP 74/11, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu ili na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zašto odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Privremenog ugovora ne obavezuju tuženog.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić