Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2876/11 (N. S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Tužba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2876/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2876/11, rješavajući apelaciju N. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b), članka 59. st. 1, 2. i 3. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. listopada 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija N. S.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000 78 05 P, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000778 09 Gž2 od 8. lipnja 2011. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija N. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000778 09 Gž2 od 8.

lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000778 05 P od 11. rujna 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar, odvjetnici iz Mostara, podnio je 14. srpnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000778 09 Gž2 od 8. lipnja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000778 05 P od 11. rujna 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Javnog pravobraniteljstva Grada Mostara, zakonskog zastupnika Grada Mostara (koji je imao procesnu poziciju tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene pobijane odluke), zatražena je 31. ožujka 2014. godine dostava odgovora na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. travnja 2014. godine, a Kantonalni sud 21. svibnja 2014. godine. Javno pravobraniteljstvo Grada Mostara nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 25. kolovoza 2014. godine zatražio od Općinskog suda dostavu spisa predmeta broj 07 58 P 000 78 05 P.

5. Općinski sud je 28. kolovoza 2014. godine dostavio traženi spis.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zapaža da je postupku u kojem su donesene pobijane presude prethodio postupak pokrenut tužbom tužiteljice Anice Prskalo protiv apelanta radi povrata novčanih sredstava uloženih u adaptaciju stana u ulici M. Budaka broj 57 u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je apelant bio nositelj stanarskog prava, a nakon smrti Anice Prskalo u navedenu procesnu poziciju stupio je njezin pravni sljednik Stjepan Prskalo. U tom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj P-897/01–I od 22. lipnja 2004. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj Gž-754/04 od 2. prosinca 2004. godine, kojom je apelant obvezan tužitelju Stjepanu Prskalu isplatiti iznos od 6.497,13 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenog 2001. godine pa do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, ocjenjujući činjenicu da je apelant napustio predmetni stan, te iskaz, nalaz i mišljenje vještaka koji je procijenio nužna i stvarna ulaganja u predmetnom stanu, kao i tužiteljeve navode da mu je određene radove u stanu radio poznanik, primjenom članka 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u vezi s odredbama čl. 210. i 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.

9. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 11. siječnja 2005. godine na račun Stjepana Prskala uplatio iznos od 8.801,24 KM.

Činjenice u odnosu na konkretan slučaj

10. Apelant je 14. lipnja 2005. godine podnio Općinskom sudu regresnu tužbu protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi je zatražio da se naloži tuženom da mu isplati iznos od 8.801,24 KM (4.400 €) na ime tužiteljevog namirenja za isplaćena sredstva prema Presudi broj P-897/01–I, koja je postala pravomoćna Presudom broj Gž.754/04 od 2. prosinca 2004. godine, na ime povrata uloženih i dosuđenih sredstava uloženih u stan u Mostaru u ul. Mile Budaka br. 57. Također je navedeno da je tuženi dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka prema odluci suda.

11. Općinski sud je 16. svibnja 2006. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor. Tuženi je 13. lipnja 2006. godine dostavio Općinskom sudu odgovor na tužbu, koji je dostavljen apelantu 15. rujna 2006. godine.

12. Nakon toga, Općinski sud nije poduzimao procesne radnje sve do 25. siječnja 2008. godine kada je održao pripremno ročište. Zatim je 29. veljače 2008. godine održao ročište za glavnu raspravu.

13. Općinski sud je poslije održanog ročišta za glavnu raspravu donio Presudu broj 07 58 P 000778 05 P od 27. ožujka 2008. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao ga da tuženom plati troškove parničnoga postupka.

14. Apelant je 24. travnja 2008. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.

15. Spis predmeta je 21. svibnja 2008. godine dostavljen Kantonalnom sudu.

16. Odlučujući povodom žalbe, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 000778 08 Gž od 18. lipnja 2008. godine, kojim je ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

17. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je konstatirao da je preuranjen zaključak Općinskog suda da apelantu ne pripada pravo regresa na ime isplaćenih sredstava uloženih za adaptaciju stana, s obzirom na to da je taj sud propustio utvrditi relevantnu činjenicu potražuje li apelant ta sredstva kao nositelj stanarskog prava ili vlasnik stana, odnosno je li apelant u međuvremenu otkupio stan i postao vlasnik stana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da, u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stavka 1. članka 18.a Zakona o prestanku primjene (odnosno bivšem privremenom korisniku), nositelj stanarskog prava može, sukladno ZOO-u, namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog tijela ili davatelja stana na korištenje. Iz navedenog je Kantonalni sud zaključio da aktivnu legitimaciju za pokretanje ovog postupka prema toj odredbi apelant može imati kao nositelj stanarskog prava, a da ta činjenica u postupku nije utvrđena, odnosno da je ostalo nejasno u kojem svojstvu apelant potražuje isplaćena sredstva i da će o utvrđenju te činjenice ovisiti apelantovo pravo da potražuje sredstva.

18. Spis predmeta je vraćen Općinskom sudu 12. kolovoza 2008. godine.

19. Apelant je dopisom od 1. lipnja 2009. godine urgirao održavanje pripremnog ročišta.

20. Pripremno ročište je održano 24. lipnja 2009. godine, a ročište za glavnu raspravu 2. rujna 2009. godine.

21. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 000778 05 P od 11. rujna 2009. godine, kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao ga da tuženom plati troškove parničnoga postupka.

22. U obrazloženju presude, Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju među strankama sporno pitanje ima li apelant pravo regresa za isplaćena sredstva od tuženog, odnosno pitanje pasivne legitimacije, kao i aktivne legitimacije, s obzirom na otkup stana, te u vezi s tim pitanje činjenice kada je apelant postao vlasnik predmetnog stana. U vezi s navedenim, Općinski sud je citirao odredbu članka 18.a. stavak 1. Zakona o prestanku primjene, kojom je propisano: „Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (...)“. Također, Sud je citirao odredbu stavka 2. istoga članka, kojom je propisano: „U slučaju kada je sud odredio nadoknadu sredstava osobi iz stavka 1., nositelj stanarskog prava može sukladno Zakonu o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.“ Zatim je Sud utvrdio da je u konkretnom slučaju davatelj stana na korištenje Općina Mostar-Zapad, čiji je pravni sljednik tuženi, koji je i nadležno tijelo, te je shodno navedenom zaključio da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Vezano za sporno pitanje nedostatka aktivne legitimacije, Općinski sud je konstatirao da je tuženi tvrdio da je apelant postao suvlasnik predmetnog stana danom zaključenja ugovora o prodaji stana, a da je apelant smatrao da je postao suvlasnik tog stana tek danom donošenja rješenja kojim je dopuštena uknjižba prava vlasništva na tom stanu u korist apelanta i B. S. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je apelant sa davateljem stana na korištenje sklopio ugovor o prodaji predmetnog stana, kojeg je ovjerio nadležni pravobranitelj 18. veljače 2002. godine, a u nadležnom sudu je ovjeren 22. veljače 2002. godine, te da je na temelju tog ugovora Rješenjem broj Dn I:709/02 od 10. travnja 2008. godine apelant uknjižen 22. studenog 2008. godine u KPU kao suvlasnik predmetnog stana, a tužbu je podnio 14. lipnja 2005. godine. Dalje, sud je citirao odredbu članka 30. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kojom je propisano: „Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise. Organ mjerodavan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu mjerodavnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.“ Također, citirao je i odredbu članka 33. navedenog zakona, kojom je propisano: „Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.“ Općinski sud je zaključio da iz navedenih odredaba Zakona o prodaji stanova jasno proizlazi da se ugovor o kupoprodaji, zaključen na temelju odredaba tog zakona, glede forme kao uvjeta punovažnosti, razlikuje od klasičnih ugovora o prometu nekretnina. Naime, ocijenio je da, shodno odredbi članka 33. tog zakona, čim je taj ugovor sklopljen, odnosno potpisale su ga ugovorne strane, on počinje proizvoditi pravne efekte, odnosno dovodi do gubitka stanarskog prava. Shodno navedenom, Općinski sud je konstatirao da je apelant zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana prije podnošenja tužbe izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava, pa time i aktivnu legitimaciju za podnošenje te tužbe, u smislu odredbe članka 18.a Zakona o prestanku primjene, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

23. Apelant je 16. rujna 2009. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.

24. Spis je dostavljen Kantonalnom sudu 12. listopada 2009. godine.

25. Kantonalni sud je na sjednici Vijeća donio Presudu broj 58 0 P 000778 09 Gž2 od 8. lipnja 2011. godine, kojom je odbio žalbu kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

26. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je ocijenio da su neutemeljeni apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredaba parničnog postupka Općinskog suda. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke, te donio odluku pravilnom primjenom materijalnog prava, o čemu je dao valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

27. Drugostupanjski sud je posebno naglasio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su u vrijeme podnošenja tužbe apelant i pravni prednik tuženog već bili zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana, te je apelant izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava, pa time i aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom postupku, u smislu odredaba članka 18.a Zakona o prestanku primjene, slijedom čega je pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Općinski sud „nedorečenost“ propisa o statusu ranijeg nositelja stanarskog prava od dana zaključenja ugovora o kupoprodaji, kada mu prestaje stanarsko pravo, do upisa te promjene u zemljišne knjige, kada postaje etažnim vlasnikom, „prevalio“ na njegov teret i da su u konkretnom slučaju materijalni propisi tumačeni suprotno svrsi zbog koje su doneseni, npr., članak 18.a Zakona o prestanku primjene na njegovu štetu kao povratnika u smislu Aneksa VII. Zatim, navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude „izložena nepobitna argumentacija zašto presuda nije pravična“ i „zašto su tom presudom povrijeđena njegova garantirana prava“. Međutim, navodi da Kantonalni sud nije ispitivao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i da nije raspravio bitan dio žalbenih navoda, već da je citirao prvostepenu odluku, te da se potpuno priklonio stajalištu prvostupanjskog suda o pitanju aktivne legitimacije za podnošenje regresne tužbe. Također, navodi da je Kantonalni sud potvrdio prvostupanjsku presudu u korist tuženog kojeg zastupa Javno pravobraniteljstvo čak i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, čija je naknada u trenutku donošenja drugostupanjske presude protivna zakonu. Tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, jer, kako navodi, sud nije uvažavao i razmatrao niti jedan argument koji bi mu išao u prilog. U prilog svojim navodima o povredi navedenih prava iz Europske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine navodi da je Kantonalni sud donio potpuno drugačiju odluku u predmetu broj 007-0-Gž-07-000513 (koju nije dostavio u prilogu apelacije). Osim toga, tvrdi da je postupak povodom jednostavne regresne tužbe trajao više od šest godina i traži da mu se dosudi simbolična naknada zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

29. Kantonalni sud je naveo da je pobijanu presudu donio pravilno primijenivši materijalno pravo, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da je u toj presudi naveo razloge za svoje odluke. Dalje, naveo je da smatra da tom presudom nisu povrijeđeni apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Osim toga, istakao je da su apsolutno neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred tim sudom. U vezi s tim, naveo je da je sporni predmet prvi put zaprimljen 21. svibnja 2008. godine, a odluka povodom žalbe je donesena 18. lipnja 2008. godine, a drugi put predmet je zaprimljen 12. listopada 2009. godine, a odluka o žalbi donesena 8. lipnja 2011. godine i to prema Planu rješavanja starih predmeta, čija je realizacija u tom sudu počela još 2010. godine, tako da je predmet završen u zadanom roku od tri mjeseca nakon što ga je predsjednik suda dodijelio sucu izvjestitelju.

30. Općinski sud je naveo da pobijana presuda sadrži sve odgovore na apelacione navode i da zbog toga nema potrebe za detaljnijim odgovorom na apelaciju. Također, naveo je da je to što taj sud nije ocijenio primijenjene zakonske odredbe na način na koji ih ocjenjuje apelant stvar slobodnog sudačkog uvjerenja, a da na pravilnost njegove odluke ukazuje i drugostupanjska presuda Kantonalnog suda. Istakao je da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo kršenja prava na koja se poziva apelant i predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena ili odbaci kao nedopuštena. V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

32. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 18.(a) (1) Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed. (2) U slučaju kada je sud odredio nadoknadu sredstava osobi iz stavka 1., nositelj stanarskog prava može sukladno Zakonu o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.

(3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nositelja stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nositelju stanarskog prava ili članu njegovog obiteljskog domaćinstva iz 1991. godine sukladno ovom zakonu. Sve popravke od strane nositelja stanarskog prava ili člana njegovog obiteljskog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao „sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu“ u svrhu otkupa stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01).

33. Zakono prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16.

Cijena stana utvrđuje se ugovorom ovisno o:

(…) -visini ratne štete koju je nositelj stanarskog prava otklonio ili koju treba otkloniti, (…) Članak 19.

Na zahtjev kupca vrijednost stana umanjit će se za vlastita sredstva koja je kupac uložio u stan ili sredstva koja bi morao uložiti u stan i to:

(…) -sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu.

Članak 30.

Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise.

Organ mjerodavan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu mjerodavnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.

Članak 33.

Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.

VI.Dopustivost

34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 000778 09 Gž2 od 8. lipnja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 30. lipnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. srpnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

38. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te iz članka

13. Europske konvencije, kao i iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

41. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u postupku odlučivalo o apelantovoj regresnoj tužbi za isplaćena novčana sredstva prema pravomoćnoj presudi, odnosno da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Sukladno navedenome, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut tužbom koju je apelant 14. lipnja 2005. godine podnio Općinskom sudu, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 8. lipnja 2011. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste gotovo šest godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi ima li apelant pravo regresa od tuženog za novčana sredstva koja je privremeni korisnik uložio u predmetni stan, koja je apelant isplatio privremenom korisniku prema pravomoćnoj presudi, odnosno je li apelant aktivno legitimiran a tuženi pasivno legitimiran u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je u tom postupku prvostupanjski sud, u okviru dokaznog postupka, donio odluku na temelju uvida u relevantne materijalne dokaze. Dakle, s obzirom na dokaze koji su provedeni, te razmatrana činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud smatra da se postupak ne može smatrati naročito složenim. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka, već da je, naprotiv, nastojao ubrzati postupak podnoseći urgenciju Općinskom sudu.

45. Promatrajući ponašanje redovitih sudova i postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tužbu dostavio na odgovor tuženom tek nakon 11 mjeseci od njezinog podnošenja, kao i da je, nakon što je odgovor tuženog na tužbu dostavio apelantu, ponovno bio potpuno neaktivan 16 mjeseci, odnosno sve do održavanja pripremnog ročišta, za što nije ponudio nikakvo opravdanje. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio u roku od dvije godine i devet mjeseci, ali da je Kantonalni sud tu presudu ukinuo zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon što mu je spis predmeta vraćen, u ponovnom postupku održao pripremno ročište i donio prvostupanjsku presudu u prihvatljivim rokovima od 10, odnosno 13 mjeseci, ali da je ukupan postupak pred tim sudom trajao četiri godine. Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da je Općinski sud u dužim razdobljima bio potpuno neaktivan, za što nije ponudio nikakvo opravdanje, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

46. U odnosu na dužinu postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je navedeni sud dva puta meritorno rješavao o apelantovim žalbama. Prvi put Kantonalni sud je donio meritornu odluku povodom apelantove žalbe u roku kraćem od mjesec dana. Međutim, drugi put (nakon ponovnog prvostupanjskog postupka) Kantonalni sud je donio meritornu odluku o apelantovoj žalbi u roku od 20 mjeseci. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije dao bilo kakvo objašnjenje zašto mu je u ovom predmetu prilikom donošenja iste vrste odluke (meritum) prvi put bilo potrebno manje od mjesec dana da donese odluku, a drugi put 20 mjeseci. U tom kontekstu, nije od značaja objašnjenje koje je dao Kantonalni sud da je odluka o žalbi (drugi put) donesena sukladno Planu rješavanja starih predmeta. Naime, postavlja se logično pitanje (na koje Kantonalni sud nije odgovorio) znači li to da 2008. godine, kada je prvi put meritorno odlučeno o apelantovoj žalbi u roku kraćem od mjesec dana, uopće nije bilo starih predmeta (pa je sud mogao tako brzo rješavati), da bi onda došlo do gomilanja starih predmeta 2009. godine, što je dovelo do toga da je za rješavanje apelantove žalbe bilo potrebno 20 mjeseci. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da (ni) Kantonalni sud nije donio odluku u okviru razumnog roka iz članka 6.1. Europske konvencije.

47. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovitih sudova, te imajući u vidu da se radi o relativno jednostavnom postupku, a da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da dužina ovog parničnog postupka koji je trajao gotovo šest godina ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što se u najvećoj mjeri može pripisati Općinskom sudu, i u manjoj mjeri Kantonalnom sudu.

Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Apelant je zatražio da mu se dodijeli simbolična naknada zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku predstavlja dovoljnu satisfakciju za apelanta.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

49. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje regresne tužbe. Također, smatra da mu je to pravo povrijeđeno zbog toga što Kantonalni sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i nije raspravio bitne žalbene navode, te što je potvrdio prvostupanjsku presudu i u dijelu odluke u kojem je apelant obvezan naknaditi troškove postupka tuženom, a ta presuda je, prema apelantovom mišljenju, nezakonita. Osim toga, tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, jer redoviti sud nije uvažavao i razmatrao niti jedan argument koji bi mu išao u prilog.

50. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadaća Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovitim sudovima u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena temeljna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

51. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant, nakon što je postupio prema pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj P-897/01–I od 22. lipnja 2004. godine, kojom je obvezan pravnom sljedniku privremenog korisnika isplatiti određena novčana sredstava uložena u adaptaciju predmetnog stana, podnio regresnu tužbu protiv tuženog radi namirenja tih sredstava, pozivajući se na odredbe članka 18.a. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je člankom 18.a. stavak 1. Zakona o prestanku primjene propisano: „Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima [...]“. Stavkom 2. istog članka je propisano: „U slučaju kada je sud odredio nadoknadu sredstava osobi iz stavka 1., nositelj stanarskog prava može sukladno Zakonu o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje“.

52. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, razmatrajući sporno pitanje apelantove aktivne legitimacije za podnošenje tužbe, u pobijanoj presudi utvrdio da je apelant s tuženim kao davateljem stana na korištenje sklopio ugovor o prodaji predmetnog stana, kojeg je ovjerio nadležni pravobranitelj 18. veljače 2002. godine i koji je ovjeren u nadležnom sudu 22. veljače 2002. godine, zatim da je na temelju tog ugovora 22. studenog 2008. godine uknjižen u KPU kao suvlasnik predmetnog stana, a tužbu je podnio 14. lipnja 2005. godine. Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim Općinski sud u pobijanoj presudi citirao odredbu članka 30. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano: „Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise. Organ mjerodavan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu mjerodavnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.“ Također, Općinski sud je citirao i odredbu članka 33. navedenog zakona: „Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.“ Općinski sud je obrazložio da iz citiranih odredaba Zakona o prodaji stanova jasno proizlazi da se ugovor o kupoprodaji, zaključen na temelju odredaba tog zakona, glede forme kao uvjeta punovažnosti razlikuje od klasičnih ugovora o prometu nekretnina, odnosno da, shodno odredbi članka 33. navedenog zakona, počinje proizvoditi pravne efekte i dovodi do gubitka stanarskog prava čim je sklopljen, odnosno kada ga potpišu ugovorne strane. Dakle, Općinski sud je ocijenio da je apelant zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana prije podnošenja tužbe izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, pa time i aktivnu legitimaciju za podnošenje te tužbe, u smislu odredbe članka 18.a Zakona o prestanku primjene, a Kantonalni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode, ocijenio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

53. Dovodeći u vezu obrazloženja redovitih sudova s odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o prodaji stanova na koje su se ti sudovi pozvali u svojim odlukama, a naročito imajući u vidu činjenicu da je člankom 18.a stavak 2. Zakona o prestanku primjene eksplicitno propisano da nositelj stanarskog prava može sukladno ZOO-u zahtijevati od nadležnog tijela ili davatelja stana na korištenje namirenje sredstava koja su određena privremenom korisniku odlukom suda, te da je člankom 33. Zakona o prodaji stanova eksplicitno propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi, kao i da apelant ne spori da je prije podnošenja tužbe sklopio punovažan ugovor o prodaji predmetnog stana na kojem je imao stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su pobijanim odlukama materijalni propisi proizvoljno tumačeni na njegovu štetu. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da su redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje utvrđenje da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju jer mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti.

54. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i nije raspravio bitne žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981. godine, O.I. 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, u svojoj presudi odgovorio na žalbene navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje, te je za svoje stajalište dao dovoljno jasne i logične razloge sukladno zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Dalje, glede apelantovog navoda da je Kantonalni sud prvostupanjsku presudu potvrdio i u dijelu odluke u kojem je apelant obvezan naknaditi troškove postupka tuženom, a ta presuda je, prema apelantovom mišljenju, nezakonita, Ustavni sud ukazuje na to da ne može razmatrati te navode budući da apelant navode o nezakonitosti odluke o troškovima postupka nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, te na taj način pružio mogućnost drugostupanjskom sudu da se o tome izjasni (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

55. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovitim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, predmet od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, odluke br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24; AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede ovog načela došlo u konkretnom slučaju zbog toga što redoviti sud nije razmatrao niti uvažio niti jedan argument koji bi išao u prilog apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redoviti sud nije prihvatio prigovore jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Shodno tome, te imajući u vidu da osim paušalnog navoda da redoviti sud nije razmatrao niti uvažio niti jedan argument koji bi apelantu išao u prilog, tj. da apelant ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni njegovi navodi mu je u postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku.

56. U odnosu na apelantov navod da je Općinski sud „nedorečenost“ propisa o statusu ranijeg nositelja stanarskog prava od dana zaključenja ugovora o kupoprodaji, kada mu prestaje stanarsko pravo, do upisa te promjene u zemljišne knjige, kada postaje etažnim vlasnikom, „prevalio“ na njegov teret i da su u konkretnom slučaju materijalni propisi tumačeni suprotno svrsi zbog koje su doneseni, npr., članak 18.a Zakona o prestanku primjene, te na njegovu štetu kao povratnika u smislu Aneksa VII, Ustavni sud zapaža da je apelant i sam citirao odredbe članka 18.a. stavak 3. Zakona o prestanku primjene koji glasi: „Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nositelja stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nositelju stanarskog prava ili članu njegovog obiteljskog domaćinstva iz 1991. godine sukladno ovom zakonu. Sve popravke od strane nositelja stanarskog prava ili člana njegovog obiteljskog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao 'sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu' u svrhu otkupa stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ('Službene novine Federacije BiH', br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01).“ Zatim je istaknuto da je u Zakonu o prodaji stanova u članku 16. propisano sljedeće: „Cijena stana utvrđuje se ugovorom ovisno o: (…) visini ratne štete koju je nositelj stanarskog prava otklonio ili koju treba otkloniti (…).“ Člankom 19. istoga zakona propisano je sljedeće: „Na zahtjev kupca vrijednost stana umanjiti će se za vlastita sredstva koja je kupac uložio u stan ili sredstva koja bi morao uložiti u stan i to: (…) sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu.“

57. Iz navedenog slijedi da ne postoji nikakva nedorečenost propisa o statusu ranijeg nositelja stanarskog prava od dana zaključenja ugovora o kupoprodaji stana, kada mu prestaje stanarsko pravo, jer od dana kada nositelj stanarskog prava zaključi ugovor o otkupu stana i izgubi status nositelja stanarskog prava on stiče pravo da se u postupku otkupa stana sredstva koja je uložio u svrhu popravaka da bi stan vratio u stanje prije njegovog napuštanja, koja se prema članku 18.a stavak 3. Zakona o prestanku primjene smatraju kao sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu u svrhu otkupa stana sukladno Zakonu o prodaji stanova, na njegov zahtjev kao kupca vrijednost stana umanji za vlastita sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu (članak 19. Zakona o prodaji stanova). Dakle, iz navedenog je nesporno da ne postoji nedorečenost propisa u konkretnom slučaju i da nikako svrha zbog koje su ovi propisi doneseni ne može biti da pravo na regres za uložena sredstva u popravak stana pripadaju nositelju stanarskog prava i nakon što izgubi stanarsko pravo, jer on kao kupac prilikom otkupa stana na kojem ima stanarsko pravo ima pravo na umanjenje cijene za sredstva kojima je kao nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu, pa bi u tom slučaju prema dvije osnove ostvario naknadu sredstava koja je uložio u dovođenje stana u stanje prije njegovog napuštanja, a, s druge strane, apelant ne tvrdi da u postupku otkupa stana njegova cijena nije umanjena za sredstva koja je prema toj osnovi isplatio privremenom korisniku prema pravomoćnoj presudi.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu neutemeljena i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava. b)Pravo na imovinu

59. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama redovitih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u biti temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

60. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao dovoljno jasne razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

d) Pravo na nediskriminaciju

61. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je apelant u postupku na bilo koji način diskriminiran.

63. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak povodom apelantove regresne tužbe, koji se može smatrati relativno jednostavnim, trajao gotovo šest godina i kada se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može u najvećoj mjeri pripisati ponašanju prvostupanjskog suda i u manjoj mjeri ponašanju drugostupanjskog suda.

65. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer iz pobijanih presuda ne proizlazi da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, s obzirom na to da su redoviti sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje utvrđenje da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje regresne tužbe iz članka 18.a. stavak 2. Zakona o prestanku primjene. Također, nema kršenja ovog prava kada je drugostupanjski sud razmatrao apelantove žalbene navode koje je ocijenio bitnim, a apelantu je omogućeno ravnopravno sudjelovati u parničnom postupku.

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada iz pobijanih presuda ne proizlazi da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, a apelantovi navodi o kršenju tog prava svode se na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u postupku, a samo apelantovo nezadovoljstvo donesenim odlukama ne može biti tumačeno kao nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka.

68. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije obrazložio u čemu se ogleda navodna diskriminacija niti je učinio vjerojatnim da ona postoji.

69. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2876/11 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio