Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2204/11 (S. K.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Troškovi i izdaci
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 215
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2204/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2204/11, rješavajući apelaciju Sonje Kozomare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Sonje Kozomare.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine.
Odbija se apelacija Sonje Kozomare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1891/05 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1305/03 od 9. marta 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sonja Kozomara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1891/05 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1305/03 od 9. marta 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio „vođenje izvršnog postupka i prodaju predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2204/11 od 25. oktobra 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku Mustafe Hodžića (u daljnjem tekstu: tužitelj) 31. maja 2011. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 7. do 13. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužitelj je 7. juna 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi neosnovanog obogaćenja. Nakon što je apelantica dostavila odgovor na tužbu, Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 8. juli 2002. godine na kojem je zakazan uviđaj na licu mjesta za 2. oktobar 2002. godine, a koji je na prijedlog parničnih stranaka više puta odgađan (22. oktobar 2002. godine, 12. novembar 2002. godine i 24. mart 2003. godine), te koji je konačno izvršen 28. septembra 2004. godine. Nakon toga, održana su dva ročišta za glavnu raspravu (11. novembar 2004. godine i 7. februar 2005. godine).
7. Općinski sud je donio Presudu broj P-1305/02 od 9. marta 2005. godine kojom je obavezana apelantica da tužitelju isplati iznos od 17.681,87 KM sa zakonskom kamatom. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen. Apelantica je, također, obavezana da tužitelju naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.312,20 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da se apelantica obaveže da mu na ime neosnovanog obogaćenja plati iznos od 21.773,74 sa zakonskom kamatom. Također, Općinski sud je naveo da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na činjeničnim navodima da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ulica Emerika Bluma broj 34/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se tužitelj uselio u taj stan u momentu kada je bio potpuno devastiran. Također, tužitelj je naveo da je izvršio adaptaciju predmetnog stana u koju je uložio iznos od 32.770,00 KM. Budući da je iz predmetnog stana prinudno iseljen 17. januara 2001. godine, a stan vraćen apelantici u posjed, tužitelj je smatrao da je njegovim ulaganjima u predmetni stan došlo do uvećanja imovine apelantice, te je predložio da sud primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obaveže apelanticu da mu nadoknadi troškove koje je imao tokom sanacije i adaptacije predmetnog stana, i to u iznosu kako je precizirano tužbenim zahtjevom.
8. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je Općinski sud analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrdio da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je stan bio zapaljen i da je zbog visokog stepena devastacije zbog ratnih djelovanja bilo nužno izvesti radove radi adaptacije predmetnog stana. Također je nesporno utvrđeno da se tužitelj uselio u predmetni stan i izvršio potpunu adaptaciju stana kako bi osigurao normalne uvjete za stanovanje. Općinski sud je, dalje, utvrdio da se tužitelj 17. januara 2001. godine iselio iz predmetnog stana, a da je apelantica kao nosilac stanarskog prava na tom stanu uvedena u posjed stana. Budući da je predmetni stan vraćen apelantici u posjed, Općinski sud je utvrdio da je apelantica dužna naknaditi tužitelju vrijednost sredstava i radova koje je uložio i izveo radi sanacije i adaptacije predmetnog stana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je proveo dokaz uviđajem suda na licu mjesta i vještačenjem posredstvom sudskog vještaka građevinske struke Krešimira Filipovića, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da vrijednost uloženih sredstava i radova iznosi 17.681,87 KM. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 210. ZOO, zaključio da je apelantica kao stjecalac dužna vratiti stečeno bez osnova, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi u smislu navedenog člana. Dalje, utvrđujući da je tužitelj kao bespravni korisnik stana bio nesavjestan od momenta stupanja u posjed stana, Općinski sud je zaključio da mu pripada naknada za nužne i korisne troškove prema vrijednosti radova i sredstava u trenutku vraćanja stana u posjed apelantici, te mu je, shodno odredbi člana 215. ZOO, dosudio iznos od 17.681,87 KM. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica savjestan stjecalac, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada i zakonska kamata u smislu odredaba čl. 214. i 277. stav 1. ZOO. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu pa je predmetni spis 11. jula 2005. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1891/05 od 25. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Zahtjev tužitelja za isplatu troškova žalbenog postupka je odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza koji su, i po mišljenju tog suda, bitni za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 210. i 215. ZOO, te utvrdio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja odbijen. Naime, u odnosu na apelanticine žalbene navode koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da oni nisu osnovani, jer je, po mišljenju suda, vještak građevinske struke dao jasan i potpun nalaz u pogledu visine troškova koji predstavljaju uvećanu vrijednost stana u trenutku vraćanja stana u posjed apelantici, smatrajući da su svi radovi izvedeni kako bi se osigurali normalni uvjeti za stanovanje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je ovaj dokaz u saglasnosti i sa izjavom svjedoka Mersida Hašimbegovića, koji je 1996. godine ulazio u stan, te svojim iskazom na raspravi potvrdio da je stan bio potpuno devastiran prije započetih radova, a da je radove za sanaciju i adaptaciju stana izveo tužitelj. Kantonalni sud je, također, naveo da je apelantica u toku postupka potvrdila da je stan u toku ratnih djejstava bio zapaljen i potpuno devastiran, ali, prema njenoj tvrdnji, ne u mjeri u kojoj tužitelj navodi. Međutim, Kantonalni sud je istakao da iz dokumentacije spisa ne proizlazi da je apelantica ponudila dokaze u prilog svojoj tvrdnji da navedeni radovi za sanaciju i adaptaciju predmetnog stana nisu bili neophodni. Odluku o troškovima žalbenog postupka Kantonalni sud je temeljio na odredbi člana 214. stav 1. ZPP.
11. Apelantica je protiv drugostepene presude uložila reviziju, te je 19. oktobra 2009. godine dostavljen predmetni spis Vrhovnom sudu na postupanje.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 070 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine odbijena je apelanticina revizija. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova da je apelantica kao stjecalac, s obzirom na relevantne odredbe ZOO, dužna vratiti stečeno bez osnova, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Naime, Vrhovni sud je, suprotno revizionim navodima, zaključio da su nižestepeni sudovi u provedenim dokazima imali sasvim valjan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka pri čemu su, po mišljenju Vrhovnog suda, dali razloge koje u potpunosti kao valjane i pravilne, a posebno potkrijepljene materijalnopravnim propisima, prihvata i revizioni sud. Također, Vrhovni sud je zaključio da su „nelogični revizioni navodi tužene (apelantice) da je na konkretnu pravnu situaciju primjenjiva odredba člana 211. ZOO po kojoj onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje“ jer bi, po mišljenju Vrhovnog suda, „to predstavljalo poklon tuženoj (apelantici)“. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu provedenih dokaza pravilno odlučili o visini naknade-vrijednosti postignute koristi pozivajući se na odredbe čl. 210. i 215. ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 210. ZOO, navodeći da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 211. ZOO kojom je propisano da „onaj ko izvrši isplatu, znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje“. S tim u vezi, apelantica je navela da je tužitelj znao da je bespravni korisnik predmetnog stana, jer stan nije bio njegov, niti mu je ikad nadležni organ svojim aktom predmetni stan dodijelio na privremeno korišćenje. Apelantica smatra da sudovi nisu imali nikakvog pravnog osnova da dosude tužitelju naknadu po osnovu “neosnovanog bogaćenja“, te stoga smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Pored navedenog, apelantica je ukazala da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao devet godina, pa budući da smatra da ona nije doprinijela navedenoj dužini postupka, predložila je da joj Ustavni sud dosudi nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na apelanticinu štetu. Prema stavu Vrhovnog suda, apelanticini navodi ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost donesene presude.
15. Kantonalni sud je naveo da je svoju presudu zasnovao na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u svom odgovoru opisao hronologiju vođenja predmetnog sudskog postupka, te je naveo da je u presudi tog suda dato obrazloženje u skladu sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i pravilnom primjenom materijalnopravnih propisa. Stoga, apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
17. Tužitelj je naveo da u predmetnom postupku nisu prekršena apelanticina ustavna prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Član 215.
Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.
19. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 70 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev tužitelja da mu apelantica naknadi troškove koje je imao prilikom adaptacije stana na kojem je apelantica nositelj stanarskog prava, dakle, postupak se ticao građanskih prava i obaveza, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
27. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe čl. 211. i
227. ZOO, a ne odredbe čl. 210. i 215. ZOO na kojima su redovni sudovi temeljili osporene presude.
28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantica postavlja, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudama nesporno utvrdili da je tužitelj bio korisnik predmetnog stana na kojem je apelantica nosilac stanarskog prava, te da je imao tačno precizirane neophodne i nužne troškove radi adaptacije stana (budući da je stan bio zapaljen tokom ratnih djejstava) za koje je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, investirao iznos od 17.681,87 KM. S tim u vezi, redovni sudovi su osporenim presudama udovoljili tužbenom zahtjevu i obavezali apelanticu da, shodno odredbama člana 210. ZOO, tužitelju nadoknadi uložena sredstva, ocjenjujući da se, u smislu odredbe člana 215. ZOO, radi o naknadi neophodnih i nužnih troškova koji su prvenstveno bili nužni i korisni za apelanticu kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Vrhovni sud je, suprotno apelanticinim navodima, u odnosu na njene revizione navode, jasno ukazao da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 211. ZOO. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova i relevantne odredbe čl. 210. i 215. ZOO na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, pri čemu je Vrhovni sud dao razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 211. ZOO na čijoj primjeni apelantica insistira i u navodima apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje vezano za razloge svojih odluka koje je u skladu sa standardima člana
6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te osim navoda koje je apelantica isticala tokom postupka, u apelaciji ne nudi argumente koji bi mogli dovesti u pitanje primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama redovnih sudova nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da stoga u tom segmentu nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
34. Tužitelj je postupak pokrenuo pred Općinskim sudom podnošenjem tužbe 7. juna 2002. godine, a postupak je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 6. januara 2011. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i sedam mjeseci.
35. Ustavni sud zapaža da je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja bila naknada sredstava koja je tužitelj uložio za adaptaciju i osposobljavanje stana za korištenje na kojem je nositelj stanarskog prava apelantica, budući da je stan bio zapaljen u toku rata. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.
36. Vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi od 7. juna 2002. godine, donio presudu nakon dvije godine i devet mjeseci. Dalje, kako proizlazi iz odgovora Općinskog suda, žalbeni postupak protiv prvostepene presude je trajao tri godine i osam mjeseci, dok je revizioni postupak okončan u roku od dvije godine. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da je kompletan postupak trajao skoro devet godina, te da redovni sudovi nisu ponudili nikakvo obrazloženje u vezi sa dužinom postupka pred tim sudovima, Ustavni sud smatra da navedeni rok predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova, zaključuje da apelantica svojim ponašanjem nije bitnije doprinijela dužini postupka. U vezi s navedenim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Dakle, ocjenjujući postupak u cjelini, u skladu sa članom 10. ZPP, Ustavni sud smatra da predmetni postupak, koji je ukupno trajao osam godina i sedam mjeseci, ne zadovoljava standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
39. S tim u vezi, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i da je apelacija podnesena nakon okončanja predmetnog postupka, smatra da utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku predstavlja dovoljnu safisfakciju za apelanticu. Ostala prava
40. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji se ticao apelanticine obaveze na naknadu neophodnih troškova koje je tužitelj imao prilikom osposobljavanja stana za korištenje na kojem je nositelj stanarskog prava apelantica i koji je zapaljen u toku rata, koji nije bio složen, trajao ukupno osam godina i sedam mjeseci.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba čl. 210. i 215. ZOO a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica ove navode veže za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
44. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić