Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/11 (M. S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Naknada
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2511/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2511/11, rješavajući apelaciju Milenka Starovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milenka Starovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milenko Starović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009591 07 Gž od 5. aprila 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-217/04 od 27. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. decembra 2013. godine, Općinski sud 28. novembra 2011. godine i tužena 2. decembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj P-217/04 od 27. oktobra 2005. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu, u Ulici Skenderija broj 24/V (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je zaključen pod brojem 3513-6890-4 od 27. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između apelanta i države SFRJ - SN - Vojne ustanove za upravljanje SFJNA Beograd – Odjeljenje Sarajevo, kao prednik tužene (stav 1. izreke). Apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da izda nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu u apelantovu korist sa dijelom 1/1 o je dbijen, a u protivnom će se upis izvršiti na osnovu presude (stav 2. izreke). Istom presudom odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav 3. izreke).

6. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu iz vojno-stambenog fonda u skladu s tada važećim propisima sa SSNO - Vojno-građevinskom direkcijom zaključio Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti 27. februara 1992. godine, da je kupoprodajnu cijenu od 214.227,00 dinara u cijelosti isplatio 10. marta 1992. godine, te da mu stoga, u smislu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), pripada pravo na potvrđivanje ugovora o kupoprodaji stana, te pravo na uknjižbu. Odlučujući u okviru postavljenog tužbenog u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni dokazi koje je predložio apelant, kao i dokazi tužene, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, i to dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi pravna valjanost ugovora, a što je nesporno utvrđeno provedenim dokazima. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je između pravnog prednika tužene kao prodavatelja i apelanta kao kupca zaključen predmetni ugovor 27. februara 1992. godine, te da je apelant, postupajući u skladu sa navedenim ugovorom, 10. marta 1992. godine u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Također, Općinski sud je naveo da je apelant ostao u oružanim snagama nakon 14. decembra 1995. godine izvan teritorije BiH, i to kao pripadnik vojske države Srbije i Crne Gore, a što prvenstveno proizlazi iz naredbi i potvrde V.P. 2427 od 12. februara 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan. Međutim, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu zbog toga što iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant ostao u oružanim snagama nakon 14. decembra 1995. godine izvan teritorije BiH, pa stoga nema pravo tražiti izdavanje naloga za takvu uknjižbu u smislu odredbi člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova.

7. Odlučujući o žalbi parničnih strana, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 040583 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda u st. 1. i 2. potvrđena, dok je u neosporenom dijelu (stav 3. presude) prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno izveo zaključak da apelant ima pravno obavezujući ugovor o kupovini spornog stana u smislu člana 1. Zakona o prodaji stanova. Ovo stoga što iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je predmetni ugovor od 27. februara 1992. godine sačinjen u pismenoj formi, dakle, prije 6. aprila 1992. godine, da su ga potpisale obje ugovorne strane i ovjerilo Vojno pravobranilaštvo prednika tužene, a apelant je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu 10. marta 1992. godine, te je ugovor predat nadležnoj poreznoj upravi. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima tužene, s obzirom na provedene dokaze koji se nalaze u spisu predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, zbog čega je Kantonalni sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke. U vezi s apelantovim žalbenim navodima koji se isključivo odnose na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, Kantonalni sud ih je ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine nastavio vojnu službu u oružanim snagama izvan BiH iz čega proizlazi da apelant nema status izbjegle i raseljene osobe u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je dalje naveo da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da „tužitelju (apelantu), i pored toga što ima pravno obavezujući ugovor o kupovini stana, ne pripada pravo upisa prava vlasništva u javne knjige-registre vlasništva na otkupljenim stanovima“.

8. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba u odnosu na osporeni dio prvostepene presude kojim se odbija zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu (stav 2. izreke) neosnovana, kao i žalba tužene u odnosu na utvrđujući dio prvostepene presude (stav 1. izreke ), te je, u skladu sa odredbom člana 226, navedene žalbe odbio i prvostepenu presudu u osporenom dijelu potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iznosi hronologija postupka, te apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, smatra da se u konkretnom slučaju radi o nepravičnom postupku, imajući u vidu da je zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji spornog stana sa prednikom tužene, a posebno što u postupku nije dovedena u pitanje pravna valjanost predmetnog ugovora. Predložio je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu, te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

11. Tužena je navela da su osporene presude pravilne i zakonite, budući da je u postupku utvrđeno da apelant, prema odredbama čl. 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova, nema pravo na upis prava vlasništva na spornom stanu, jer je nesporno dokazano da se apelant kao profesionalno vojno lice nalazi na službi u Vojsci Crne Gore u V.P. 2427 Podgorica. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 040583 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na nemogućnost apelanta da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.

19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

20. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je apelant kao nositelj stanarskog prava zaključio s prednikom tužene, te o pravu upisa vlasništva na spornom stanu u apelantovu korist.

24. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta i odlučenje redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

25. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da je „nesporno (je) da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tač. 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

26. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

27. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanata iz predmeta broj AP 1205/08 jer je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je apelant zaključio s pravnim prednikom tužene. Dakle, nesporno je da, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta (u smislu da ima pravno obavezujući ugovor ali da nema pravo na uknjižbu) došlo do miješanja u imovinu, da je bilo zakonito miješanje, ali da nije bilo proporcionalno, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

29. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu , odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.

31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2511/11 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio