Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1919/11 (D. S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1919/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1919/11, rješavajući apelaciju Dike Stevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dike Stevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 001014 11 KŽ 2 od 17. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 001014 10 K od 28.

oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Diko Stević (u daljnjem tekstu: apelant) na izdržavanju kazne zatvora u KPD Foča, kojeg zastupa Milorad Rašević, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 001014 11 KŽ 2 od 17. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 001014 10 K od 28. oktobra 2010. godine. Apelant je podnescima od 15. i 27. februara 2012. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 20. do 24. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 001014 10 K od 28. oktobra 2010. godine, koju je taj sud donio postupajući po optužnici Okružnog tužilaštva broj T14 0 KT 0000186 09 od 17. decembra 2009. godine, izmijenjenoj tokom glavnog pretresa, nakon održanog glavnog pretresa, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude pokušao umišljajno lišiti života više lica, čime je počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je temeljem iste odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina u koju se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, od 26. septembra 2009. godine pa nadalje. Primjenom odredbi člana 62 KZRS od apelanta je oduzet pištolj marke „CZ m -70 CALL 7,65 MM broj J304439, dva okvira za isti pištolj i 18 metaka kalibra 7,65 mm. Istom presudom, temeljem odredbe člana 99 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu sproveo dokaze optužbe i odbrane (taksativno nabrojani na str. od 3 do 8 presude), te da je sud, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj zavisnosti, uključujući i navode odbrane (branioci i dijelom samog apelanta) koji ne poriče svoj objektivni učin (… da je, ispalivši pet hitaca iz pištolja, sa po jednim pogodio: M.R., kojeg je i usmrtio, te M.Z. i R.S., kojima je nanio tjelesne povrede … prvi i zadnji hitac je ispalio u zrak…), no tvrdi da on nije imao namjeru bilo koga usmrtiti, u smislu odredbe člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 5 KZRS. Ovakav svoj zaključak Okružni sud je obrazložio utvrđenjem da je apelant poslije razmijenjenih pozdrava i kraćeg razgovora sa S.S., koji je sjedio u društvu sa J.Đ., K.D. i M.V., 25. septembra 2009. godine oko 22 časa u ugostiteljskom objektu „Zlatno burence“ u Donjoj Trnovi - Opština Ugljevik, nakon što su se društvu S.S. priključili Đ.B., F.Lj., R.S. i M.R. i pošto je M.R. razgovarajući mobitelom sa svojim ocem M.Z. rekao ocu da njegovo društvo ima problema u lokalu, po dolasku u lokal M.Z. koji je u razgovoru sa apelantom pokušao razriješiti konflikt između apelanta i mladića, zajedničkog odlaska sa M.Z. do stolova gdje su sjedili mladići, kada se vratio sa M.Z. do svog stola na terasi lokala, u momentu kada je M.Z. čučeći pored apelantovog stola tražio da ne dira mladiće, apelant „u stanju jake razdraženosti, afektu gnjeva – srdžbe visokog intenziteta (bitno smanjene uračunljivosti),“ iza pasa izvadio pištolj marke CZ m -70 CALL 7,65 mm fabrički broj J 304439, i držeći ga u desnoj ruci, ispalio jedan hitac - prvi u strop terase, pa kada se M.Z. uspravio, sa udaljenosti od oko jedan metar od njega, u položaju licem u lice, ispalio jedan hitac – drugi u pravcu grudi M.Z., nanijevši mu laku tjelesnu povredu u vidu prostreline lijevog ramena, a potom, čuvši dolazak M.R. do vrata terase, okrenuo se i u pravcu M.R., sa udaljenosti od oko 1 m ili nešto više, u položaju licem u lice, ispalio jedan hitac – treći, pogodivši ga u glavu i nanijevši mu tešku tjelesnu povredu opasnu po život, u vidu ustrijeline lijeve polovine čela, koja je prouzročila oštećenje za po život važnih funkcija u mozgu i 26. septembra 2009. godine u Urgentnom centru u Beogradu smrt M.R., nakon čega je, sa udaljenosti od oko 8 m ili nešto više, ispalio jedan hitac – četvrti prema mladićima koji su bježali iz unutrašnjosti kafane, kojim je pogodio R.S., nanijevši mu laku tjelesnu povredu u vidu prostreline lijevog gornjeg bočnog dijela grudnog koša, te napuštajući ugostiteljski objekat, ispred stepeništa terase, ispalio još jedan hitac – peti u vazduh, a potom sjeo u svoje vozilo „opel-kadet“i odvezao se do ugostiteljskog objekta „Badem sreće“ u Glavičicama.

7. Okružni sud je obrazložio da se, ocjenjujući psihički odnos apelanta prema djelu i optužbe, te prihvatajući načelno nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra o stanju uračunljivosti i intenzitetu afektivne razdraženosti apelanta kao stručan i objektivan, neupitnim pokazuje da je apelant, neposredno prije potezanja i ispaljenja hitaca iz pištolja, bio u stanju „bitno smanjenih intelektualnih i voljnih sposobnosti“, što je, po nalaženju tog suda, „u najvećem dijelu posljedica prirode i strukture njegove ličnosti (paranoidni poremećaj ličnosti kao trajna osobina, egocentrik – sumnja u sve i svakoga, osjetljiv na odbijanje, narcisoidan…) i neutvrđenog stupnja alkoholemije u vrijeme izvršenja djela“, a u neznatnom dijelu ponašanja S.S., njegovog društva i M.Z. prema njemu. Navedeno, po nalaženju tog suda, ukazuje da su uzroci odgovorni za subjektivno stanje apelanta u vrijeme događaja, skoro u potpunosti, unutrašnje prirode, kao rezultat iracionalne ocjene uzroka i konkretnih okolnosti događaja, kao i ranijih odnosa sa roditeljima S.S. (poslije prvog kontakta sa S.S. i njegovim društvom, apelant je J.S. i S.S., koji su sjedili zajedno sa apelantom za stolom na terasi lokala, rekao: „Ovi momci su poslani da me ubiju“), dakle, ima patološku osnovu i ne može se prihvatiti, kao pravno relevantna olakšavajuća, osobito olakšavajuća ili privilegovana okolnost. Neposredno prije, tokom događaja i poslije, svjesno i voljno apelant je preduzeo više pojedinačnih, međusobno koordiniranih i svrsishodnih radnji (vozilom se odvezao do kuće i vratio u lokal sa mezom, nakon ispaljenja pet hitaca, trkom je sjeo u vozilo i njime se, u noćnim uslovima vožnje, normalno odvezao do Glavičica – oko 4 km, te dvjema svjedokinjama ispričao šta je uradio), što ukazuje da je i u vrijeme izvršenja djela imao u dovoljnoj mjeri očuvane i intelektualne i voljne sposobnosti (bio svjestan preduzetih radnji i htio nastupanje posljedica, smrti povrijeđenih – direktni umišljaj, samo sticajem sretnih okolnosti dvije osobe u koje je apelant pucao zadobile su lake tjelesne povrede).

8. Zatim je Okružni sud obrazložio da je stajalište o uzrocima jakog afektivnog stanja apelanta i opredijelilo sud da njegovu realnu djelatnost pravno ocijeni kao krivično djelo – teško ubistvo – iz člana 149 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 KZRS za koje ga je proglasio krivim, nalazeći da dokazi izvedeni na glavnom pretresu izvan razumne sumnje potvrđuju takav zaključak, te da je, shodno rezultatima izvedenih dokaza, izvršio manje i nebitne izmjene u činjeničnom opisu radi jasnoće i preciznosti, pojedine činjenice preciznije odredio (broj ispaljenih hitaca iz pištolja), a druge, kao nedokazane, uklonio (nije repetirao pištolj), ne dirajući objektivni i subjektivni identitet same optužbe.

9. Odlučujući o visini kazne koju je potrebno izreći apelantu sa aspekta ostvarenja ciljeva krivičnopravne zaštite, Okružni sud je istakao da je ocijenio sve okolnosti samog djela i okolnosti koje se stiču na strani apelanta, a posebno stepen krivične odgovornosti (direktni umišljaj u stanju bitno smanjene uračunljivosti), motiv, težinu posljedica (djelo je ostalo u pokušaju) i konkretne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, životnu dob, dosadašnju neosuđivanost, lične i porodične prilike, priznanje objektivnog učina i korektno držanje pred sudom, te iskreno izraženo kajanje zbog teških posljedica djela, pa nalazi da je izrečena kazna kao u izreci presude srazmjerna izvršenom krivičnom djelu i apelantu kao individui, te da će se njome ostvariti kako ciljevi specijalne, tako i ciljevi generalne prevencije.

10. I, konačno, Okružni sud je istakao da je imperativom zakonske odredbe sud odredio da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračuna vrijeme provedeno u pritvoru, izrekao mu mjeru bezbjednosti oduzimanja pištolja, okvira i metaka za pištolj (sredstva izvršenja djela), a shodno podacima spisa o teškom materijalnom stanju, oslobodio apelanta od obaveze naknade troškova krivičnog postupka. Oštećeni M.Z. i R.S. su iskazali interes za ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva, ali, kako ga nisu opredijelili u skladu sa pravilima imovinskog prava (po osnovu, vidu i visini), sud o njemu nije donosio odluku, ne dirajući u pravo njegovog ostvarenja u posebnom postupku.

11. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 12 0 K 001014 11 Kž 2 od 17. februara 2011. godine kojom je odbio kao neosnovane navedene žalbe i prvostepenu presudu potvrdio.

12. Obrazlažući neosnovanost žalbe apelantove odbrane u odnosu na navod da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u protivrječnosti izreke i razloga presude i odsustvu razloga o odlučnim činjenicama, jer izreka presude ne sadrži koncentraciju alkohola u krvi kod apelanta koja je iznosila 3,22 promila, što odgovara stanju pripitosti, te da izreka ne sadrži potpune navode o prethodnom razgovoru između apelanta i svjedoka S.S., ulogu oštećenog R.M. i njegovog oca svjedoka Z.M., te da o svemu tome pobijana presuda ne sadrži valjane razloge i da postoji i protivrječnost između izreke i razloga, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, pa iako žalilac ne označava o kojoj bitnoj povredi je riječ, sadržina razloga za ovaj osnov pobijanja presude ukazuje da žalba smatra da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 točka j) ZKPRS, Vrhovni sud je istakao da je izreka presude jasna i razumljiva, da ona sadrži sve elemente realnog životnog događaja, dakle, početak, tok i posljedice koje su u konkretnom slučaju nastupile (lišavanje života jednog lica i pokušaj lišavanja života dvaju lica). Odsustvo navoda u izreci presude na koje ukazuje žalba branioca zbog toga ne predstavlja takav nedostatak da bi izreka presude bila nerazumljiva, protivrječna samoj sebi, a nema ni protivrječnosti izreke i razloga presude. Izreka, dakle, sadrži sve podatke koje propisuje odredba člana 299 ZKPRS, što je u skladu s odredbom člana 304 stav 4 ZKPRS.

13. Vrhovni sud je odnosu na žalbeni osnov povreda krivičnog zakona istakao da žalba iznosi sopstveno viđenje događaja koji je predmet ovog postupka i na argumentaciji koju iznosi za ovaj osnov pobijanja presude gradi tezu da je apelant postupao u nužnoj odbrani, odnosno u prekoračenju nužne odbrane, a u svakom slučaju da je postupanje apelanta onako kako je opisano u izreci pobijane presude trebalo kvalifikovati kao krivično djelo ubistva na mah u pokušaju iz člana 150 KZRS, te zaključio da je i u odnosu na taj žalbeni osnov žalba neosnovana. Ovo zbog toga što je pobijana presuda na osnovu brojnih dokaza na koje se poziva u obrazloženju, koji su i prema stavu Vrhovnog suda ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, realnu djelatnost apelanta opisanu u izreci pobijane presude pravilno kvalifikovala kao krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 KZRS, o tome zašto prihvata pravilnu kvalifikaciju radnji sadržanih u izreci presude prvostepeni sud je dao valjano obrazloženje koje i taj sud prihvata.

14. U odnosu na oblik vinosti sa kojim je počinjeno djelo, koji žalba, takođe, dovodi u pitanje, Vrhovni sud je obrazložio da žalba tvrdi da apelant nije postupao sa direktnim umišljajem kako to utvrđuje pobijana presuda, da čak negira postojanje bilo kojeg oblika umišljajnog postupanja apelanta, što obrazlaže navodima da je ponašanje Z.M., oca oštećenog R.M., uzrokovalo dalje postupanje apelanta u okolnostima događaja opisanog u izreci pobijane presude, zbog čega žalba konačno smatra da apelant nije postupao s umišljajem da liši života oštećene. Međutim, da svi izneseni prigovori ove žalbe u osnovu pobijanja presude zbog povrede krivičnog zakona, po ocjeni tog suda, nisu osnovani jer je pobijana presuda detaljno obrazložila svoj zaključak o postupanju apelanta sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti, a to obrazloženje kao valjano prihvata i Vrhovni sud.

15. Vrhovni sud je istakao da i u žalbenom osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalba ponavlja gotovo istu sadržinu razloga koje je iznijela u žalbenom osnovu povrede krivičnog zakona, iznoseći svoju ključnu tezu da se događaj desio drugačije u odnosu na utvrđenja pobijane presude. Za ovu svoju tezu žalba iznosi argumentaciju da prvostepeni sud nije na nesumnjiv način razjasnio ulogu oštećenog R.M. koji je nakon obraćanja apelanta svjedoku S.S. pozvao svoga oca Z.M., a nije do kraja razjašnjena ni uloga Z.M. u dijelu događaja koji je prethodio upotrebi pištolja od apelanta i nanošenju smrtne povrede R.M. i tjelesnih povreda Z.M. i S.R. Vrhovni sud je zaključio da su i ovi prigovori žalbe apelantovog branioca neosnovani, jer je pobijana presuda na osnovu iskaza svjedoka na koje se poziva u obrazloženju i koje pravilno ocjenjuje na nesumnjiv način utvrdila da je apelant, prije nego što je preduzeo radnju pucanja iz pištolja u oštećenog Z.M., a potom u oštećenog R.M., te u S.R. pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje kakvo je opisano u pobijanoj presudi, te ga je ponovio u svojoj presudi na str. 4.

16. Vrhovni sud je naglasio da u ovom žalbenom osnovu pobijanja presude žalba dovodi u pitanje da li su smrtonosna povreda oštećenom R.M. i povrede nanesene oštećenima Z.M. i S.R. nanesene iz oružja (apelantovog pištolja) iznoseći tvrdnju kako je moguće da je te hice ispalio neko drugi, a ne apelant, te da žalba dovodi u pitanje apelantovu uračunljivost, prigovarajući prvostepenom sudu zato što vještaku dr P. G. nije dat zadatak da utvrdi da i u apelantovom postupanju ima elemenata ubistva na mah u pokušaju i da li je, imajući u vidu njegovu bolest i alkoholisanost apelanta u vrijeme izvršenja djela, apelantu trebalo izreći mjeru liječenja. Vrhovni sud je i navedene prigovore ocijenio neosnovanim, jer je pobijana presuda činjenicu da je apelant iz svog pištolja lišio života oštećenog R.M. i tjelesno povrijedio oštećene Z.M. i S.R. utvrdila na osnovu nalaza vještaka A.V., zaposlenog u Kriminalističko-tehničkom centru Banja Luka, a iz nalaza navedenog vještaka i njegovog svjedočenja na glavnom pretresu proizilazi da je svih pet metaka ispaljeno iz apelantovog pištolja, „što otklanja bilo kakvu sumnju da je osim apelanta pucao neko drugi“. Prigovor koji se odnosi na manjkavost u nalazu vještaka neuropsihijatra, dr P. G. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim, jer se taj vještak u svom nalazu, postupajući po naredbi tužioca, izjasnio o svim okolnostima od kojih zavisi sposobnost apelanta da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima, odnosno zbog čega je njegova sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja svojim postupcima bila bitno smanjena. Kako je ovaj dokaz i svjedočenje vještaka na glavnom pretresu pravilno ocijenjeno, neosnovani su prigovori žalbe branioca kojima se dovodi u pitanje manjkavost činjeničnog osnova pobijane presude u ovom dijelu, istakao je Vrhovni sud.

17. Činjenično stanje je, dakle, u ovoj krivičnopravnoj stvari utvrđeno i potpuno i pravilno, zaključio je Vrhovni sud, ne samo na osnovu iskaza u postupku saslušanih svjedoka na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom već i na osnovu materijalnih dokaza (zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta i foto-dokumentacije, zapisnika o rekonstrukciji i foto-dokumentacije sačinjene prilikom rekonstrukcije događaja), kao i nalaza vještaka specijalista sudske medicine o povredama kod oštećenih, zapisnika o sudsko-medicinskom pregledu o obdukciji oštećenog R.M., nalaza vještaka Kriminalističko-tehničkog centra Banja Luka, koji se odnose na vještačenje pištolja, čaura ispaljenih na licu mjesta, zrna pronađenog u glavi oštećenog R.M., što je utvrđeno zapisnikom o sudsko-medicinskom pregledu i obdukciji leša ovog oštećenog, nalaza vještačenja alkohola u krvi apelanta vještaka dr V.B., te iskazima vještaka datim u svjedočenju pred prvostepenim sudom, kao i iskazima svjedoka D.D i S.M. Svjedokinja S.M. u svom iskazu, u vezi sa utvrđenom koncentracijom alkohola u krvi apelanta, iskazala je da je apelant u ugostiteljskom objektu „Badem sreće“ popio jedno pivo i šest štokova, opredijelila je vrijeme dolaska apelanta u ovaj ugostiteljski objekat, pa iz iskaza ove svjedokinje proizilazi, što i pobijana presuda pravilno utvrđuje, da je apelant navedenu količinu alkohola konzumirao poslije izvršenja djela za koje je osuđen. Iz navedenog proizilazi da utvrđena koncentracija alkohola u krvi u vrijeme događaja nije ona koja se navodi u žalbi apelantovog branioca. Vještak, dr V.B. se na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, imajući u vidu činjenicu da je apelant konzumirao alkohol u ugostiteljskom objektu „Badem sreće“ nakon izvršenog djela, da bi koncentracija alkohola u krvi apelanta u vrijeme događaja iznosila 1,70 promila, što bi odgovaralo stadiju lakog pijanstva.

18. Iz navedenog proizilazi da nisu osnovani prigovori žalbe branioca u žalbenim osnovima pobijanja presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio je Vrhovni sud.

19. U odnosu na žalbeni osnov odluke o kazni iz kojeg prvostepenu presudu pobijaju i okružni tužilac (koji se zalaže za izricanje strožije vrste kazne – kazne dugotrajnog zatvora ili kazne zatvora u dužem trajanju) i branilac apelanta (koji se zalaže za izricanje manje kazne), Vrhovni sud je obje žalbe ocijenio neosnovanim, istakavši da je za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je pravilno ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta od kojih pravilnom primjenom člana 37 KZRS zavisi da li će kazna biti veća ili manja. Od pravilne ocjene tih okolnosti zavisi da li će optuženom biti izrečena strožija vrsta kazne ili blaža vrsta kazne. Prvostepeni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, postupio u svemu u skladu sa odredbom člana 37 KZRS i opredijelio se za kaznu zatvora. Mjera izrečene kazne zatvora u trajanju od 17 godina je u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične apelantove odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinio. Ocjenu utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, koju je pobijana presuda iznijela na strani osam, u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud, obrazlažući da je ta kazna i dovoljno i potrebna da bi se njome ostvarila svrha kažnjavanja propisana u članu 28 KZRS.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant je istakao da su pripadnici policije prilikom njegovog lišavanja slobode upotrijebili fizičku silu, te da su prema njemu nastavili fizičko zlostavljanje i u prostorijama policije usljed čega su mu nanesene vidne povrede po tijelu. Apelant je, takođe, istakao da za navedene povrede ne posjeduje dokaze jer mu ljekar nije izdao uvjerenje nakon izvršenog ljekarskog pregleda. Apelant smatra da je na navedeni način povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni. Apelant, takođe, smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su osporene presude utemeljene na utvrđenju da je apelant iz svog pištolja „ CALL 7,65 MM“ ispalio pet metaka u ugostiteljskom objektu“, iako, kako apelant dalje navodi, „iz nalaza i mišljenja vještaka balističara nesporno proizilazi da je pregledom apelantovog pištolja utvrđeno da su u njemu zatečena četiri neispaljena metka i da je „kapacitet spremnika osam metaka“. Apelant smatra da „ova odlučna činjenica nije pravilno utvrđena“ i stoga smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

21. U dopunama apelacije apelant je uglavnom iznio sopstveno viđenje događaja koji je predmet ovog postupka, ukazujući da redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza nisu razjasnili ulogu R. M., koji je nakon obraćanja apelanta svjedoku S.S. pozvao svog oca Z.M., kao ni uloga Z.M. u dijelu događaja koji je prethodio upotrebi pištolja od apelanta i nanošenju smrtne povrede R. M. i tjelesnih povreda Z.M. i S. R. Apelant, takođe, smatra da je izreka prvostepene presude u suprotnosti sa obrazloženjem presude i izvedenim dokazima. S tim u vezi, apelant je naveo da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili sve dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka ukazujući prvenstveno na nalaz i mišljenje neuropsihijatra, jer, po njegovom mišljenju, prilikom odmjeravanja kazne sudovi nisu uzeli u obzir da iz navedenog nalaza proizilazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio pod dejstvom alkohola od 3,2 promila. Pritom apelant smatra da u toku postupka nije imao ravnopravan položaj sa Tužilaštvom, budući da po, njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odmjeravanja kazne nisu pravilno ocijenili dokaze koji su išli u njegovu korist.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da se predmetna apelacija odnosi isključivo na činjenično utvrđenje u osporenim presudama, u odnosu na koje je prvostepeni sud dao jasne argumente koji se apelacijom ne dovode u pitanje. Vrhovni sud smatra da su osporene presude pravilne i zakonite i da njima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se apelant pozivao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da osporene presude sadrže jasna obrazloženja o svim apelantovim navodima koje je ponovio u apelaciji.

24. Okružno tužilaštvo je navelo da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz čl. 3 i 6 Evropske konvencije, pa shodno tome je predložilo da se odbije apelacija kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Teško ubistvo Član 149.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se: 5) ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajućim okolnostima (član 148. stav 2.);

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 304. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 001014 11 Kž 2 od 17. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

(…)

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

33. Član 3 Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

34. U vezi sa kršenjem navedenog prava. apelant tvrdi da su pripadnici policije prilikom njegovog lišavanja slobode upotrijebili fizičku silu, te da su prema njemu nastavili fizičko zlostavljanje i u prostorijama policije usljed čega su mu nanesene povrede po cijelom tijelu, za šta, kako u apelaciji navodi, ne posjeduje relevantnu dokumentaciju jer mu ljekar koji ga je pregledao nije izdao ljekarsko uvjerenje niti je pregled zaveden u protokol zdravstvene ustanove.

35. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržina postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stranica 65, stav 162, u daljnjem tekstu: Evropski sud). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je sproveden postupak u vezi s događajem (vidi, Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti barem neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

36. Podržavajući svoju praksu zauzetu u predmetima u kojima je pokretano slično pitanje kršenja prava na zabranu mučenja, zbog toga što su lice navodno zlostavljali pripadnici MUP-a (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. U 22/03 od 26. marta 2004. godine, tačka 24, AP 1316/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 44 do 48, i AP 2826/09 od 10. oktobra 2012. godine, tač. 40 do 44, dostupne na www.ustavnisud.ba ) u kojima, zbog nepostojanja relevantnih dokaza, nije utvrđeno kršenje navedenog prava, Ustavni sud u konkretnom slučaju, takođe, zapaža da apelant u tom pravcu nije ponudio bilo kakve dokaze kojima bi učinio vjerovatnim navod da su ga zlostavljali radnici MUP-a RS, već je i sam potvrdio da za to ne posjeduje dokaze jer mu navodno ljekar koji ga je pregledao nije izdao ljekarsko uvjerenje. Međutim, u vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant tokom postupka imao branioca koji je svakako imao mogućnost da te navode istakne u toku postupka pred redovnim sudovima, te se u vezi s tim eventualno preciznije izjasni tokom postupka ili barem navede naziv medicinske ustanove u kojoj je navodno pregledan i ime ljekara koji je izvršio pregled, ali, kako kaže, nije taj pregled zaveo u protokol niti mu izdao ljekarsko uvjerenje, radi sticanja dokaza kao potvrdu navoda da su ga fizički zlostavljali pripadnici policije MUP-a RS. Ustavni sud podsjeća da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i da kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se barem mora pokazati da je apelant na takav tretman ukazivao i da je tražio zaštitu, ali da mu je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud ove tvrdnje odbija kao neosnovane.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

40. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili ispoštovani.

43. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, presuda Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmata, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, zapaža da su redovni sudovi na temelju svih sprovedenih dokaza nesporno utvrdili apelantovu krivičnu odgovornost da je počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 KZRS, na način kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude, što je interpretirano u Poglavlju III. Činjenično stanje u ovoj odluci. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim s umišljajem. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način naveo u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bile predmet i apelantove žalbe protiv prvostepene presude, koje je uz druge žalbene navode Vrhovni sud detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih sprovedenih dokaza, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenio neosnovanim. U pogledu apelantovih navoda kojima dovodi u pitanje da li su smrtonosna povreda R.M. i nanesene povrede Z.M. i S.R. nanesene iz apelantovog pištolja, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u odnosu na identične apelacione navode, u obrazloženju svoje odluke, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih apelacionih navoda, što je, takođe, interpretirano u Poglavlju III. Činjenično stanje u ovoj odluci, i u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

45. U vezi s dopunama apelacije od 15. i 27. februara 2012. godine, koje se suštinski tiču prava na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ukazuje da se, u smislu člana 22 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka od 60 dana iz člana 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16 stav 1 prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, iz dopuna apelacije proizilazi da su one podnesene u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 5. marta 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnio 15. i 27. februara 2012. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode u ovom dijelu.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije u situaciji kada apelant nije u postupku pred redovnim sudovima iznio takvu tvrdnju kako bi se ona mogla dokazivati i o njoj odlučiti, pa u odnosu na to pravo ne postoji osporena odluka redovnog suda koju bi Ustavni sud mogao ispitati, niti je uz apelaciju ponudio bilo kakve dokaze koji bi omogućili Ustavnom sudu da i bez odluke redovnog suda razmotri da li je riječ o ozbiljnom kršenju navedenog prava, te odluči o apelantovoj tvrdnji da li je u postupku pred redovnim sudovima, odnosno postupanju predstavnika javnih vlasti prilikom apelantovog hapšenja došlo do povrede navedenog prava.

48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti pri čemu je primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1919/11 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio