Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/11 (M. A., I. A. i M. A.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada štete
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2066/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2066/11, rješavajući apelaciju Mirka Andrića, Ivana Andrića i Mare Andrić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b. i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. listopada 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Andrića, Ivana Andrića i Mare Andrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000200 09 Rev od 8.
veljače 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirko Andrić, Ivan Andrić i Mara Andrić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa odvjetnik Predrag Kelava iz Tomislavgrada, podnijeli su 10. svibnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000200 09 Rev od 8. veljače 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u dlajnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Zovko osiguranja“ d.d. Žepče (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. srpnja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. srpnja 2014. godine, Kantonalni sud 28. kolovoza 2014. godine, a Općinski sud 11. kolovoza 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostupanjskom presudom Osnovnog suda broj P-381/04 od 7. kolovoza 2008. godine obvezan je tuženi prvoapelantu na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove isplatiti iznos od 7.000,00 KM, za pretrpljeni strah 4.200,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 49.000,00 KM, za naruženost iznos od 4.200,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2005. godine pa do isplate. Istom presudom obvezan je tuženi isplatiti prvoapelantu na ime tuđe njege i pomoći iznos od 514,58 KM mjesečno počevši od 7. srpnja 2002. godine pa dok se ne izmijene okolnosti sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, s tim da dospjele obroke plati odjednom u roku od 30 dana, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do desetog u mjesecu uz zakonsku zateznu kamatu od dana dospjelosti do isplate, a sve u roku od 30 dana. Na ime troškova liječenja obvezan je tuženi isplatiti prvoapelantu iznos od 31.881,40 KM, te drugoapelantu i trećeapelantici na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta sina svakom po 14.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2005. godine pa do isplate, a višak tužbenog zahtjeva, kao i preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen.
6. Općinski sud je utvrdio, a što nije bilo ni sporno, da je 6. srpnja 2002. godine došlo do prometnog udesa na putnom pravcu Tomislavgrad-Posušje tako što je osiguranik tuženog, upravljajući svojim vozilom bez važeće police osiguranja, iz nepoznatih razloga prešao na lijevu stranu kolovoza kojom se u tom momentu kretalo vozilo kojim je upravljao prvoapelant nakon čega je došlo do kontakta vozila i njihovog slijetanja sa ceste. Pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj K-81/02 od 31. listopada 2007. godine osiguranik tuženog D.M. je proglašen krivim i uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela ugrožanja javnog prometa iz članka 315. stavak 3. KZFBiH. Istodobno, utvrđeno je da je osiguranik tuženog doprinio štetnom događaju sa 70%, a da je doprinos prvoapelanta kao vozača 30%. Nalaz i mišljenje vještaka prometne struke prihvaćen je u cijelosti kao objektivan. Također su u cijelosti prihvaćeni i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je utvrdio, nabrajajući povrede koje je prvoapelant zadobio, da su mu trajno smanjene životne aktivnosti zbog invaliditeta za 100%, jer se radi o teškom oštećenju mozga zbog čega je prvoapelant nepokretan. Nakon nezgode je apelant bio u komatoznom stanju i takvo stanje je trajalo dulje razdoblje, a na bolne podražaje je reagirao fleksijom i ekstenzijom, pa je dulje razdoblje bio pod lijekovima (sediran i analgeziran). Ozljeđivanje prvoapelanta prouzročilo mu je naruženost srednjeg stupnja i potrebnu njegu i pomoć druge osobe za sve vrijeme liječenja, kao što će mu trebati cijeli život. Nesporno je utvrđeno da je prvoapelant trajno nepokretan, da mu je umanjena životna aktivnost za 100% i da nije svjestan što mu se dogodilo i kakvo je njegovo stanje. Samo oštećenje mozga, a radi se o teškom oštećenju, ostavilo je kao posljedicu izraženi motorni deficit i vjerojatno senzorni deficit.
7. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je smatrao da prvoapelantu, sukladno odredbama članka 200. ZOO, pripada naknada za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 49.000 KM. Općinski sud je smatrao da ovaj vid naknade nematerijalne štete pripada prvoapelantu obzirom na utvrđeno umanjenje njegove životne aktivnosti od 100%, bez obzira je li prvoapelant svjestan što mu se dogodilo i može li uopće biti zabrinut za svoje teško stanje,za koje je odgovoran tuženi. Pri određivanju visine ovog vida naknade Općinski sud se rukovodio Orijentacionim kriterijima prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 20. veljače 2006. godine, imajući u vidu sudsku praksu i doprinos prvoapelanta posljedicama prometne nezgode od 30%. Na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove Općinski sud je prvopelantu dosudio iznos od 7.000,00 KM, a prilikom odmjeravanja visine naknade po ovoj osnovi Općinski sud je uzeo u obzir činjenicu da je prvoapelant nakon nezgode bio u komatoznom stanju, da je to stanje potrajalo dulje, da je dulje razdoblje bio pod lijekovima (sediran i analgeziran), da je samo oštećenje mozga ostavilo izražen motorni deficit a najverojatnije i senzorni, te da se radi o teškom oštećenju mozga i 100% invalidnosti, što nikako ne može dovesti u pitanje utemeljenost ovog vida štete i odgovornost. Iz istih razloga na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah Općinski sud je dosudio iznos od 4.200,00 KM. Na ime naknade nematerijalne štete zbog duševne boli zbog naruženosti u srednjem stupnju, koja se ogleda u posttraumatskim i postoperacijskim ožiljcima, u kontrakturama zglobova i zbog teškog oštećenja mozga i posljedične tetrapareze, usljed čega je došlo do promjene trofije mišića i svih drugih tkiva u području oslabljene inervacije, što dodatno mijenja izgled prvoapelanta u odnosu na njegov raniji izgled i utječe na stupanj naruženosti, dosuđen je iznos od 4.200,00 KM. Sud se kod određivanja visine naknade rukovodio činjenicom da se radi o naruženosti srednnjeg stupnja koja je vrlo učljiva, te da se radi o mladoj osobi koja je nepokretna.
8. Dosuđujući naknadu za tuđu njegu i pomoć prvoapelantu, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 195. stavak 2. ZOO kojom je propisano da, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba je dužna plaćati povrijeđenom novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Kod odlučivanja o visini naknade na ime tuđe njege i pomoći Općinski sud je uzeo u obzir stupanj invalidnosti prvoapelanta od 100% i visinu prosječne plaće ostvarene u FBiH u vrijeme donošenja presude, a koja je u to vrijeme iznosila 735,11 KM za travanj 2008. godine i dosudio iznos od 514,58 KM obzirom na doprinos prvoapelanta posljedicama prometne nezgode od 30%. Renta je dosuđena pod klauzulom rebus sic santibus, jer je određeno da sud može na zahtjev oštećenog ubuduće povećati rentu, na štetnikov zahtjev ukinuti rentu, a za što je uvjet da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke i da postoji zahtjev oštećenog ili štetnika.
9. Naknadu troškova liječenja prvoapelantu Općinski sud je dosudio sukladno odredbi članka 195. stavak 1, a visina troškova liječenja koje je imao prvoapelant je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka Ive Rogušića, te je prvoapelantu po ovoj osnovi dosuđeno 31.881,401 KM.
10. Općinski sud je, također, dosudio naknadu drugoapelantu i trećeapelantici (roditeljima prvoapelanta) zbog naročito teškog invaliditeta sina sukladno odredbi članka 201. ZOO kojom je propisano da, u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Općinski sud je istaknuo da su drugoapelant i trećeapelantica kao roditelji trpjeli patnje i boli svoga sina (prvoapelanta) tim veće zato što se radi o mlađoj osobi čiji se život u cijelosti promijenio nakon prometne nezgode. Kao roditelji oni su sudjelovali i dalje sudjeluju i pomažu u njegovom liječenju. Općinski sud je drugoapelntu i trećeapelantici, roditeljima koji su danonoćno brinuli o stradalom sinu, prvoapelantu, zbog njihovih duševnih bolova zbog stradalog sina, dosudio naknadu na ime štete zbog naročito teškog invaliditeta iznos od po 14.000 KM obzirom na umanjenje opće životne aktivnosti stradalog od 100% i obzirom na njegov doprinos posljedicama prometne nezgode od 30% i u granicama Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda od 20. veljače 2006. godine i prema sudskoj praksi.
11. Drugostupanjskom Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000710 od 10. srpnja 2009. godine uvažen je djelomično priziv tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena tako da se odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženi obvezan isplatiti prvoapelantu na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 7.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 4.200,00 KM i za naruženost iznos od 4.200,00 KM, te je prvostupanska presuda preinačena u odnosu na isplatu naknade na ime tuđe njege i pomoći tako da se obvezuje tuženi da isplaćuje prvoapelantu na ime ovog vida materijalne štete, počevši od 7. srpnja 2002. godine, novčani iznos od 350,00 KM mjesečno umjesto iznosa od 514,58 KM mjesečno, kao i naknada troškova liječenja, tako da se prvoapelantu na ime naknade troškova liječenja dosuđuje iznos od 22.316,90 KM umjesto iznosa od 31.881,40 KM. U preostalom dijelu priziv tuženog je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena, dok je priziv apelanata odbijen.
12. Kantonalni sud je smatrao da, uzimajući u obzir sve okonosti konkretnog slučaja, psiho-fizičko stanje prvoapelanta (umanjena životna aktivnost od 100% i trajna nepokretnost) koje će doživotno postojati zbog teškog stanja i trajne potrebe za tuđom pomoći i njegom ne daje posebnu osnovu za priznavanje posebne naknade za strah, bol i naruženost, već ulazi u tegobe za umanjenje životne aktivnosti koje se nadoknađuju kroz taj oblik štete, pa je prvoapelantu naknada za strah, bol i naruženost dosuđena kroz dosuđenu naknadu za umanjenje životne aktivnosti, pa je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva uvažio priziv tuženog i prvostupanjsku presudu prinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i naruženost.
13. Kantonalni sud je, također, istaknuo da je Općinski sud pravilno utvrdio da prvoapelant na temelju članka 195. ZOO ima pravo na naknadu troškova liječenja, a pod kojima se podrazumijevaju svi izdaci koje on imao uslijed tjelesne povrede, te da je pravilno utvrdio iznos troškova liječenja od 31,882,40 KM, ali da je od tog iznosa trebao odbiti doprinos prvoapelanta (30%), te prvoapelantu na ime troškova liječenja dosuditi iznos od 22.316,90 KM.
14. Dalje, Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud pravilno odlučio da je drugoapelantu i trećeapelantici, roditeljima prvoapelanta, temljem članka 201. ZOO, a polazeći od općeprihvaćenih kriterija sudske prakse i koristeći ovlast iz odredbe članka 127. ZPP, utvrdio naknadu na ime štete zbog naročito teškog invaliditeta sina iznos od po 20.000 KM, te od utvrđenog iznosa odbio doprinos prvoapelanta i njima pravilno dosudio za ovaj vid štete iznos od po 14.000 KM.
15. U pogledu naknade za tuđu njegu i pomoć, Kantonalni sud je istaknuo da je pravilno Općinski sud utvrdio da prvoapelantu pripada ova naknada, ali je smatrao da Općinski sud nije pravilno utvrdio visinu iznosa ove naknade. S timu u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da je općepoznata činjenica da plaća patronažne sestre koja radi u službi patronaže i kućnog liječenja iznosi 500,00 KM, te je od utvrđenog iznosa odbio doprinos prvoapelanta (30%), pa mu je na ime tuđe njege i pomoći utvrdio naknadu u iznosu od 350 KM mjesečno umjesto iznosa od 514,58 KM, obrazlažući da se Općinski sud nije mogao prilikom određivanja naknade za ovaj vid štete rukovoditi podacima o prosječnoj zaradi u FBiH.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000200 09 Rev od 8. veljače 2011. godine revizija apelanata je odbijena, a revizija tuženog je djelomično uvažena, te je drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti (49.000,00 KM) preinačena tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena.
17. Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev prvoapelanta koji se odnosi na naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i duševne bolove zbog naruženosti, ali ne iz razloga da oni ulaze u umanjenje životne aktivnosti, pa se nadoknađuju kroz taj oblike štete. Vrhovni sud je istaknuo da, suprotno ovakvom stavu, već je izražen pravni stav Vrhovnog suda i sudske prakse u konkretnim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da je člankom 200. ZOO određeno da se novčana naknada, kao oblik naknade nematerijalne štete, dosuđuje za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iz čega bi proizlazilo da se naknada ne dosuđuje zbog samog smanjenja životne aktivnosti, već da to smanjenje životne aktivnosti treba izazvati duševnu bol zbog oštećenja i ta naknada se dosuđuje upravo za pretrpljene duševne bolove. Stoga, štetu, u smislu citirane zakonske odredbe, ne predstavlja sama povreda tijela (smanjena životna aktivnost) već duševni bolovi koji se manifestiraju kao posljedica povrede tijela, odnosno smanjenja životne aktivnosti. Obzirom na navedeno, da bi se moglo govoriti o postojanju ove štete, potrebno je da kod oštećenog postoji svijest da je njegova životna aktivnost zbog povreda smanjena i da on zbog toga pati (trpi duševne bolove). U slučaju kao u konkretnom predmetu, kada su u pitanju povrede mozga kod kojih su oštećeni amnestički, intelektualni i senzorni osjeti, za utvrđenje postojanja štete - duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti odlučno je utvrđenje je li prvoapelant svjestan svog stanja i trpi li zbog toga duševne bolove. Kako je u ovom pravcu dano jasno izjašnjenje ljekara vještaka na koje stranke nisu imale primjedaba a što je i opunomoćenik apelanata potvrdio u svojoj reviziji, navodeći da je kod apelanta jasna i definitivno nepromijenjena zdravstvena situacija, da je praktički nepokretan, ovisan o roditeljima i da fizički egzistira kao biljka, Vrhovni sud je zaključio da nema pravne osnove za naknadu pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, jer pretrpljene teške tjelesne povrede zbog uništenih moždanih centara ukazuju da prvoapelant nije svjestan svog stanja i ne osjeća ove bolove, kao ni duševne bolove zbog unakaženosti, pretrpljenog straha, a ni fizičke bolove. U pogledu tvrdnje da je prvoapelant povremeno pri svijesti i da izvršava jednostavne naloge, istaknuto je da je ona u izravnoj oprečnosti sa tvrdnjama revizije u dijelu gdje se ističe da je prvoapelant bez ikakvih pokreta, govora, prepušten brizi roditelja, ovisan o roditeljima i da fizički egzistira kao biljka, te je ocijenjeno da se radi o paušalnim primjedbama. U pogledu ostalih tvrdnji apelanata (drugoapelanta i trećeapelantice) o stanju prvoapelanta, istaknuto je da one predstavljaju pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega revizija ne bi bila dopuštena (odredba članka 240. stavak 2. ZPP).
18. U konačnici, prvoapelntu su dosuđene 22.316,90 KM na ime troškova liječenja i mjesečna renta za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 350 KM, a drugoapelantu i trećeapelantici, roditeljima prvoapelanta, 28.000 KM (svakom po 14.000 KM) na ime naknade štete za njihove duševne bolove zbog teškog invaliditeta sina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
20. Apelanti ističu da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih presuda pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO, kada je utvrdio da prvoapelantu ne pripada pravo na naknadu štete za fizičku bol, strah, naruženost i umanjenje životne sposobnosti, jer ti vidovi naknade štete, po mišljenju apelanata, pripadaju prvoapelantu, te da je pravilan stav Općinskog suda da činjenica da se radi o teškom oštećenju mozga ne može dovesti u pitanje utemeljenost ovih vidova štete. Nasuprot tome, po mišljenju apelanata, obrazloženje Vrhovnog suda je neprihvatljivo i nepravično, te smatraju da on trpi duševnu bol, odnosno pati zbog stanja svog zdravlja.
21. Povredu prava na imovinu i prava na nediskriminaciju apelanti nisu posebice obrazlagali.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu, pravično suđenje i na nediskriminaciju po bilo kojoj osnovi, niti je primjena prava u presudama koje su donijeli bila proizvoljna.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijske nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000200 09 Rev od 8. veljače 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 14. ožujka 2011. godine a apelacija je podnesena 10. svibnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e), (k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 6. stavak 1. i članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe članka 200. ZOO. Smatraju da je osporenom presudom nepravično uskraćena prvoapelantu naknada zbog smanjene životne aktivnost, naruženosti i za strah, kao i za fizičke bolove obzirom na njegovo stanje svijesti.
32. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujuna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da dosadašnja sudska praksa čvrsto usvojila stajalište da nije nastupila pravno-relevantna nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog, npr., umanjenja životne aktivnosti ako je povrijeđeni u štetnom događaju bio tako teško povrijeđen da sve od tada, zbog uništenih moždanih centara, nije svjestan svog stanja, te ne osjeća patnju i bolove.
35. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja u predmetu i da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je utvrdio da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, te za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i za strah za prvoapelanta neutemeljen, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu članka 200. ZOO. Naime, Vrhovni sud je obrazlažio da štetu, u smislu citirane zakonske odredbe, ne predstavlja sama povreda tijela (smanjena životna aktivnost) već duševni bolovi koji se manifestiraju kao posljedica povrede tijela, odnosno smanjenja životne aktivnosti, te da bi se moglo govoriti o postojanju ove štete, potrebno je da kod oštećenog postoji svijest da je njegova životna aktivnost zbog povreda smanjena i da on zbog toga pati (trpi duševne bolove), a u konkretnom slučaju pretrpljene teške tjelesne povrede zbog uništenih moždanih centara ukazuju da prvoapelant nije svjestan svog stanja i ne osjeća ove bolove, kao ni duševne bolove zbog unakaženosti, pretrpljenog straha, niti fizičke bolove, pa da stoga nema pravne osnove za naknadu pretrpljenih duševnih bolova po navedenim osnovama. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dano obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba ZOO.
36. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant navodi da mu je osporenom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih točaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu smatra neutemeljenim.
Zabrana diskriminacije
38. U svezi sa navodima apelanata o povredi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, nisu obrazložili u čemu nalaze njegovu povredu, niti su ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni.
VIII. Zaključak
39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanata i kada se taj sud pozvao na relevantne odredbe ZOO.
40. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz članka
14. Europske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelanata.
42. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić