Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/11 (S. D. i Trgovina „Borac“ d.d. Travnik)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2113/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2113/11, rješavajući apelaciju Slobodana Dimića i Trgovine „Borac“ d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Dimića i Trgovine „Borac“ d.d.

Travnik.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Dimić i Trgovina „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa advokat Milenko Popović iz Bijeljine, podnijeli su 17. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), AD „Krajina-Borac“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Republike Srpske, kao umješača na strani tužitelja, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 11. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. jula 2014. godine, Okružni sud 21. jula 2014. godine, a Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud 24. jula 2014. godine da je dopis Ustavnog suda sa prilozima dostavio Okružnom privrednom sudu u Bijeljini na daljnje postupanje s obzirom na to da su, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 119/08), predmeti iz nadležnosti Privrednog odjeljenja Osnovnog suda prešli u nadležnost Okružnog privrednog suda u Bijeljini. Okružni privredni sud je 25. augusta dostavio Ustavnom sudu dopis u kojem je naveo da se, s obzirom na to da nije učestvovao u odlučivanju, ne može izjašnjavati o navodima apelacije. Tužitelj je dostavio odgovor 21. augusta 2014. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je poslovni prostor u Bijeljini, bliže označen u izreci presude, njegovo vlasništvo i da je ništav ugovor o kupoprodaji tog poslovnog prostora zaključen između apelanata 26. novembra 1999. godine, te da se naloži prvoapelantu da mu navedeni poslovni prostor preda u posjed, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - PJ Bijeljina da uspostavi stanje kakvo je bilo prije zaključenja navedenog ugovora. Istom presudom obavezan je tužitelj da nadoknadi apelantima troškove parničnog postupka u iznosu od 7. 700,00 KM.

6. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine žalba tužitelja je djelomično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti spomenutog ugovora o kupoprodaji, uspostavi ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaji u posjed navedenog poslovnog prostora, tako što je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu usvojen, a u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporni poslovni prostor vlasništvo tužitelja. Apelanti su obavezani da tužitelju na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 14.081,25 KM.

7. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je u toku postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno da je, nakon izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, a na osnovu odluke Zbora radnika od 7. maja 1992. godine osnovan tužitelj od dijela preduzeća „Borac“ Travnik, koji se nalazio na području Republike Srpske, i kao takav upisan u sudski registar Osnovnog suda u Banjoj Luci 19. maja 1992. godine pod brojem UI-1718/92, da se osnivački ulog tužitelja sastojao, između ostalog, od nekretnina na teritoriji Republike Srpske koje je do 1992. godine koristio „Borac“ Travnik, da je tužitelj osnovan kao društveno, a kasnije državno preduzeće, da je tužitelj od 1992. godine u posjedu predmetnog poslovnog prostora i da je 17. aprila ovaj prostor dao u zakup preduzeću „Dimeks“, čiji je osnivač prvoapelant, da je drugoapelant bio uknjižen sa pravom raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u državnom vlasništvu sa dijelom 1/1, da je drugoapelant, kao prodavac, sa prvoapelantom, kao kupcem, 26. novembra 1999. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je ovjeren u Općinskom sudu u Tuzli 29. decembra 2000. godine, da se na osnovu ovog ugovora prvoapelant u javnim knjigama upisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora sa 1/1, da je Direkcija za privatizaciju Republike Srpske Rješenjem broj 1141-1/00 od 28. septembra 2000. godine utvrdila da tužitelj nije vršio vlasničku transformaciju i da tužitelj u cijelosti posluje sredstvima u državnom vlasništvu, da je Rješenjem broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine navedena Direkcija odobrila program privatizacije tužitelja kod kog je vrijednost državnog kapitala iznosila 950.473,00 KM, od čega se 10% vrijednosti prenijelo na Fond za restituciju, a preostali dio bit će privatiziran po sljedećim metodama: 55% vaučer ponudom i 30% licitacijom, da je Agencija za privatizaciju FBiH Rješenjem broj 01-02-2141/00 od 3. maja 2000. godine odobrila program privatizacije i početni bilans drugoapelanta, te da tom privatizacijom nije obuhvaćena imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, zaključen između apelanata, jer je sačinjen u vrijeme važenja Uredbe o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 13/99 i 27/99), ali da tužitelj nije aktivno legitimiran da traži utvrđenje njegove ništavosti, jer nema pravni interes za to, budući da nije dokazao da je na zakonit način stekao pravo vlasništva na tom prostoru. Slijedeći to, Osnovni sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Odlučujući o žalbi tužitelja, Okružni sud je iznio shvatanje da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od procesa privatizacije. Polazeći od činjenice da je članom 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) izričito priznato pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, te da je prvoapelant kupio od drugoapelanta sporni poslovni prostor u vrijeme kada se taj zakon primjenjivao, Okružni sud je zaključio da drugoapelant nije mogao prodati taj prostor, jer nije bio njegov vlasnik, niti je njime mogao raspolagati, ali da ni tužitelj nije stekao pravo vlasništva na ovom prostoru, jer se to pravo ne može steći na osnovu osnivačkog akta preduzeća. Stoga je Okružni sud djelimično uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji i za predaju poslovnog prostora, te uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, tako što je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu žalbu je odbio i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine revizije apelanata i tužitelja su odbijene, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetni poslovni prostor, prema tada važećim propisima, nije mogao postati drugoapelantovo privatno vlasništvo, te da se, stoga, pitanje prava vlasništva na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, da je članom 3. istog zakona propisano da će se zakonima entiteta o privatizaciji obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a da je odredbama člana 4. tog zakona propisano da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća koja se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili druga ovlaštena lica i da će se za potraživanja prema preduzećima koja se privatiziraju smatrati odgovornim entiteti koji vrše privatizaciju.

12. Vrhovni sud je, dalje, istakao da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru bez obzira na to što se on nalazi na teritoriji Republike Srpske i što je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju tužitelja. Naime, Okvirnim zakonom nije priznato pravo vlasništva na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da prema propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pravo vlasništva stječe ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. Tužitelj nije dokazao da je na ovaj način stekao predmetni poslovni prostor. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sporni poslovni prostor njegovo vlasništvo.

13. Također je istaknuto da je članom 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima reguliran pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kad je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, onda se vlasništvo stječe upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33. navedenog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ni tužitelj ni drugoapelant nisu dokazali da su bili upisani u javnim knjigama kao vlasnici spornog poslovnog prostora, a, osim toga, navedeni zakon uređuje stjecanje prava vlasništva građana, udruženja građana i drugih građanskopravnih lica (član 1. tog zakona), a stjecanje prava na imovini preduzeća u društvenom, odnosno državnom ili mješovitom vlasništvu, pa se sporno pitanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru nije moglo riješiti primjenom odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

14. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je, u smislu člana

103. ZOO, ništav kupoprodajni ugovor koji su zaključili apelanti 26. novembra 1999. godine. Naime, niko ne može ugovorom na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, pa ni drugoapelant nije mogao na prvoapelanta prenijeti pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Osim toga, istaknuto je da navedeni kupoprodajni ugovor nije valjan ni u smislu odredaba Okvirnog zakona i Zakona o privatizaciji kao prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja. Također je istaknuto da kupoprodajni ugovor od 26. novembra 1999. godine ne bi bio pravno valjan ni u slučaju da je drugoapelant imao pravo da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom s obzirom na to da se, saglasno odredbi člana 19. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94), otuđenje, odnosno prodaja nekretnina iz državnog vlasništva vrši javnim nadmetanjem (licitacijom), a u konkretnom slučaju postupak licitacije nije proveden, pa je predmetni kupoprodajni ugovor ništav i prema odredbi stava 2. navedenog člana. Dalje je navedeno da utvrđenjem ništavosti o kupoprodaji spornog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora, pa prvoapelant nema pravni osnov za posjedovanje ovog poslovnog prostora. Naime, među strankama je nesporno da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 26. novembra 1999. godine preduzeće „Dimeks“ bilo u posjedu tog prostora na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa tužiteljem, koji je prestao važiti, čime je prestao i osnov da navedeno preduzeće posjeduje taj prostor. Zaključenjem ugovora o zakupu tužitelj nije izgubio posjed na spornom poslovnom prostoru i imao je status tzv. posrednog posjednika (član 70. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), jer je faktičku vlast na predmetnom poslovnom prostoru vršio posredstvom drugog lica (zakupca). Stoga je, u smislu člana 104. ZOO, prvoapelant imao obavezu da sporni prostor preda tužitelju, a ne drugoapelantu kao prodavcu, koji od 1992. godine nije bio u posjedu poslovnog prostora, jer se sve ima vratiti u ono stanje u kakvom je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Shodno tome, zahtjev za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja je osnovan. Prvoapelant je, na osnovu ništavog ugovora, ishodovao upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u javnim knjigama. Pravo vlasništva stečeno na ovaj način je uspješno osporio tužitelj. Naime, činjenica da je neko upisan u javnoj knjizi kao vlasnik je samo pretpostavka vlasništva (član 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), ali se radi o oborivoj pretpostavci koja otpada ako zainteresirano lice dokaže da upis u javnu knjigu nije valjan, odnosno da je izvršen bez valjanog pravnog osnova (kao u konkretnom slučaju).

15. Vrhovni sud je, također, ustanovio da tužitelju pripada jače pravo na posjed sporne nekretnine (član 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) s obzirom na to da se predmetni poslovni prostor nalazio u njegovom posjedu od maja 1992. godine do 1999. godine, kada je zaključen ništavi govor između apelanata, da je tužitelj osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor u Bijeljini, da je kao takav upisan u registar nadležnog suda, te da je pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju odobren program privatizacije tužitelja kojim je obuhvaćen i navedeni poslovni prostor.

16. Konačno, Vrhovni sud se, između ostalog, pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1164/10.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je proizvoljno tumačio odredbu člana 2. Okvirnog zakona kojom se priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo, a odluka da li je preduzeće ili banka privatno vlasništvo bit će donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, prema mišljenju apelanata, ne može se primjenjivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti. S obzirom na to da su navedeni propisi proizvoljno tumačeni, proizvoljan je i zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da pobijanom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te da je pravilnom ocjenom dokaza koje su parnične stranke izvele pred prvostepenim sudom Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu i za svoju odluku u pogledu odlučnih činjenica dao valjane razloge. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, jer je u tom predmetu prodavac bio uknjižen kao vlasnik, što nije slučaj u ovom predmetu.

19. Okružni sud, kao i tužitelj u svojim odgovorima također su naveli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

20. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. […] Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

21. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1)Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

[…] Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

22. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 24/98) relevantne odredbe glase: Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

23. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 17. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. […]

31. Ustavni sud ukazuje na to da riječ «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «imovina» koja se štiti može biti samo «postojeća imovina» (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).

32. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine (poslovnog prostora) koja se nalazi u Bijeljini, koji su zaključili drugoapelant kao prodavac i prvoapelant kao kupac, te predaja u posjed tog poslovnog prostora tužitelju. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravo pitanje u više odluka. Tako je, npr., u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, „pri donošenju svoje odluke, kako je navedeno, arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari“. Također, u navedenoj odluci, u tački 52, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke „arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko Milojica i Dijana Milojica), u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom - DOO Trgovina „Borac“ Travnik), kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Ustavni sud je obrazložio da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Ustavni sud, također, ukazuje na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana […]. Ustavni sud je zaključio da su zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Gotovo identičan stav Ustavni sud je usvojio i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u Odluci broj AP 2157/08 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta su bile sporne nekretnine koje se nalaze u Bijeljini, dakle, na teritoriji Republike Srpske. U vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sporne nekretnine su bile upisane u zemljišne knjige na ime drugoapelanta (čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine). Taj status je, u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i stava izraženog u Odluci broj AP 2157/08, u datom momentu i dalo ovlaštenje da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom koji je zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvoapelantom 26. novembra 1999. godine prodao prvoapelantu. Dalje, prvoapelant je zaključenjem ugovora a nakon upisa u zemljišnu knjigu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

35. U odnosu na navode Vrhovnog suda da drugoapelant, kao prodavac, nije bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama i da se, stoga, u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa iz predmeta broj AP 2157/08, Ustavni sud naglašava da su sudovi u toku postupka nesporno utvrdili da je drugoapelant bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja, što je vidljivo iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude. Dakle, sporna imovina (poslovni prostor) je bila upisana u zemljišnim knjigama na ime drugoapelanta, a zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvoapelantom 26. novembra 1999. godine prvoapelant je, nakon upisa u zemljišnu knjigu, stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Ta činjenica je dovoljna Ustavnom sudu, ne ulazeći u analizu pravnog instituta koji je upisan u odnosu na drugoapelanta (vlasništvo ili raspolaganje), da zaključi da se u konkretnom slučaju može primijeniti praksa iz predmeta broj AP 2157/08, odnosno za poštivanje prava apelanata na imovinu bitno je da je drugoapelant (prodavac) bio upisan kao titular prava u zemljišnim knjigama, te da je prvoapelant (kupac), nakon upisa u zemljišnu knjigu, stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, što ovaj predmet razlikuje od predmeta broj AP 1164/10 (Odluka o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba ) u kojem apelant uopće nije nije bio upisan u zemljišnim knjigama po bilo kom osnovu.

36. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta broj AP 2157/08, Vrhovni sud zanemario relevantne odredbe Zakona, budući da je nesporno da je prvoapelant, shodno odredbama čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, postao vlasnik spornih nekretnina. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud osporenom presudom na arbitraran i nezakonit način, dakle, suprotno standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u imovinu apelanata.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

38. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijā o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je prvoapelant, u smislu čl. 20. i 33. Zakona, stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa drugoapelantom koji je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bio upisan u zemljišnim knjigama kao titular prava na predmetnoj nekretnini.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2113/11 (S. D. i Trgovina „Borac“ d.d. Travnik) | Sudska praksa | Aktio