Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3448/11 („Raiffeisen Leasing” d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Upravni spor
- Porez
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 70
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03 i 52/04)
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03, 52/04 i 34/07)
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-3448/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3448/11, rješavajući apelaciju „Raiffeisen Leasinga“ d.o.o. Sarajevo i „Volksbank Leasinga BH“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen Leasinga” d.o.o. Sarajevo i „Volksbank Leasinga BH” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine i S1 3 U 002149 09 U od 22.
septembra 2009. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka br. 01/4 UP/II-980/08 od 3. novembra 2008. godine i 01/4-UP/II-487/09 od 21. avgusta 2009. godine i rješenja Sektora za poreze, Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika, br.
04/5-3/IV-Up-17-106-4/08 od 7. avgusta 2008. godine i 04/5-3/IV-17- UP-11-4/09 od 24. aprila 2009. godine i br. 04/5-3/IV-Up-17-106- 1/08 od 23. juna 2008. godine i 04/5-3/IV-UP-17-11-1/09 od 3. marta 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen Leasinga” d.o.o. Sarajevo i „Volksbank Leasinga BH” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine i S1 3 U 002149 09 U od 22.
septembra 2009. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka br. 01/4-UP/II-980/08 od 3. novembra 2008. godine i 014- UP/II-487/09 od 21. avgusta 2009. godine i rješenja Sektora za poreze, Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika, br.
04/5-3/IV-Up-17-106-4/08 od 7. avgusta 2008. godine i 04/5-3/IV-17- UP-11-4/09 od 24. aprila 2009. godine i br. 04/5-3/IV-Up-17-106- 1/08 od 23. juna 2008. godine i 04/5-3/IV-UP-17-11-1/09 od 3. marta 2009. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Raiffeisen Leasing” d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/4-UP/II-980/08 od 3. novembra 2008. godine, rješenja Sektora za poreze, Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika (u daljnjem tekstu: Sektor za poreze), broj 04/5-3/IV-UP-17-106-4/08 od 7. avgusta 2008. godine i broj 04/5-3/IV-UP-17-106-1/08 od 23. juna 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3448/11.
2. „Volksbank Leasing BH” d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg također zastupa advokat Branko Marić, podnio je 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 002149 09 U od 22. septembra 2009. godine, Rješenja Uprave 014-UP/II-487/09 od 21. avgusta 2009. godine, rješenja Sektora za poreze broj 04/5-3/IV-17-UP- 11-4/09 od 24. aprila 2009. godine i broj 04/5-3/IV-UP-17-11-1/09 od 3. marta 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4454/11.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Imajući u vidu da se apelacijama pokreću identična pravna pitanja, kao i da su osporene presude suštinski identične u odlučenju i obrazloženju, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije spoji i donese jednu odluku pod brojem AP 3448/11.
4. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, kao i člana 23. važećih Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave zatraženo je 31. decembra 2013. godine i 19. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelacije 10. januara i 30. jula 2014. godine, a Uprava 16. januara i 5. avgusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice u predmetu AP 3448/11
7. Sektor za poreze donio je (prvostepeno) Rješenje broj 04/5-3/IV-UP-17-106-1/08 od 23. juna 2008. godine o razrezu dodatne obaveze indirektnih poreza prvoapelantu za period od 1. juna 2006. godine do 31. marta 2008. godine u iznosu od 737.841,00 KM (tačka 1. rješenja), te je u cijelosti odbijen apelantov prigovor na zapisnik o kontroli od 4. aprila 2008. godine, te su utvrđeni podaci o krajnjoj potrošnji poreskog obveznika (prvoapelanta), te je prvoapelantu naloženo da uplati obaveze na račun propisan prema Pravilniku o isplaćivanju indirektnih poreza i ostalih prihoda koje naplaćuje Uprava. Tačkom 5. rješenja je navedeno da će se u slučaju neizvršenja obaveze naplata provesti prinudnim putem, kao i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
8. Sektor za poreze donio je Rješenje broj 04/5-3/IV-17-106-4/08 od 7. avgusta 2008. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu prvoapelanta izjavljenu protiv rješenja od 23. juna 2008. godine.
9. U rješenjima Sektora za poreze navedeno je da je u periodu od 1. juna 2006. godine do 31. marta 2008. godine utvrđeno da je prvoapelant zaključivao ugovore o finansijskom lizingu, ugovore o operativnom lizingu i ugovore o zajmu sa založnim pravom, ali da na prefakturisane troškove kasko-osiguranja, registracije vozila i bankarske provizije i opomena apelant nije obračunao PDV, zbog čega je utvrđena dodatna obaveza plaćanja za apelanta. Nadležni organi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), odredbe čl. 3. i 4. stav 3. tačka 3, čl. 8. i 17. stav 1. tačka 6. i člana 20. stav 2. tačka 2, kao i odredbe Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
10. Rješenjem Uprave broj 01/4 UP/II-980/08 od 3. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana prvoapelantova žalba izjavljena protiv rješenja Sektora za poreze.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvoapelant izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je prvoapelant u žalbi naveo da mu je utvrđena dodatna obaveza u iznosu od 737.841,00KM od čega 88.604,00 KM na osnovu primljenog avansa, a taj porez je uplaćen u pripadajućem periodu, ali nije uključen u poresku prijavu, pa je stvarna obaveza 649.237,00KM koja je uplaćena 3. jula 2008. godine. Navedeno je da prvoapelant smatra da su dodatno utvrđene obaveze po osnovu prefakturisanja troškova kasko-osiguranja, registracije, bankarske provizije kod ugovorenog finansijskog i operativnog lizinga, kao i prefakturisanja troškova osiguranja po ugovoru o zajmu sa založnim pravom neosnovane jer je prefakturisanje navedenih troškova vršeno u skladu s članom 20. stav 10. Zakona o PDV-u, kojim je propisano da se u osnovicu ne uključuju iznosi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova u ime i za račun drugog, a koji se u prvoapelantovim knjigama knjiži kao trošak. Prvoapelant je naveo da je u svemu postupao u skladu sa zakonskim odredbama, a što proizlazi i iz mišljenja ovlaštene revizorske kuće „Deloitte“, te budući da su vršili prefakturisanje istog iznosa koji su platili u ime i za račun klijenta bez dodatne vrijednosti, prema prvoapelantovom mišljenju, nema osnova da se na ovakve slučajeve obračuna PDV, shodno članu 3. Zakona o PDV-u. Prvoapelant je također istakao, kako se navodi u obrazloženju rješenja, da se u osnovicu za obračun PDV-a mogu uključiti samo zavisni troškovi koji se odnose do perioda izvršene isporuke korisnika lizinga, shodno članu 20. stav 2. Zakona o PDV-u, te da su usluge kasko-osiguranja oslobođene plaćanja PDV-a, u smislu člana 25. Zakona o PDV-u, i da specifičan odnos davaoca i korisnika lizinga ne može dovesti do stvaranja obaveze plaćanja PDV-a, te da je izražen isti stav i na sastanku sa Upravom.
12. Razmatrajući apelantovu žalbu, Uprava je navela da je odlučila da žalbu odbije iz sljedećih razloga.
13. Obaveza plaćanja poreza je uvedena Zakonom o PDV-u kojim je utvrđen predmet oporezivanja, šta je promet roba i usluga, nastanak poreske obaveze i drugo. U skladu s članom 23. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, propisano je da porez na dodatu vrijednost koji će primjenjivati Uprava mora biti u skladu sa standardima Evropske unije, odnosno Direktivom 2006/112/EC kao općim okvirnim dokumentom na bazi kojeg se vrše usklađivanja nacionalnih zakona o PDV-u zemalja članica, uključujući i zemlje kandidate za članstvo u Evropsku uniju. S tim u vezi, navedeno je da član 3. stav 3. tačka 3. Zakona o PDV-u ima svoje uporište u članu 14. stav 2. pod b) Direktive EU, a član 8. stav 1. Zakona o PDV-u ima svoje uporište u članu 24. stav 1. Direktive EU.
14. U vezi s članom 3. Zakona o PDV-u istaknuto je da se porez na dodatu vrijednost plaća na promet roba i usluga koje poreski obveznik u okviru svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH, uz naknadu i uvoz dobara u BiH. Shodno odredbi člana 4. Zakona o PDV-u, promet dobara je prijenos prava raspolaganja na stvarima-dobrima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, dok je stavom 3. tačka 3. istog člana određeno da se prometom roba smatra i isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupoprodajnog ugovora s odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi otplatom posljednje rate. U skladu s članom 7. Pravilnika, utvrđeno je da je finansijski lizing isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju gdje se pravo vlasništva prenosi najkasnije istekom ugovorenog perioda u kojem slučaju davalac lizinga obračunava porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na osnovicu koju čini iznos naknade koju obveznik prima ili treba da primi po osnovu predaje predmeta lizinga primaocu lizinga. Kada nije predviđeno da se pravo vlasništva prenese sa davaoca na korisnika lizinga, odnosno nije dogovoren otkup dobara koje je predmet lizinga, PDV se obračunava na svaku ugovorenu ratu, s obzirom na to da se u ovom slučaju radi o zakupu pokretne stvari. Shodno navedenom, Uprava je zaključila da je karakteristika finansijskog lizinga da primalac lizinga stiče pravo vlasništva nad predmetom lizinga istekom ugovora o lizingu, što se s aspekta poreza smatra kao promet dobara, u smislu člana 4. stav 3. tačka 3. Zakona o PDV-u. Kod operativnog lizinga korisnik lizinga je obavezan da davaocu lizinga vrati predmet lizinga po isteku ugovora o lizingu, a što se sa aspekta PDV-a tretira kao promet usluga (član 8. Zakona o PDV-u).
15. Uprava je navela da poreska osnovica prometa dobara i usluga, u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o PDV-u, jeste oporezivi iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra i pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Stavom 2. tačka 2. člana 20. Zakona o PDV-u je navedeno da se u osnovicu uračunavaju i svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (pakovanje, prijevoz, osiguranje i dr.), a što proizlazi i iz Direktive EU kojom je propisano da poreska osnovica uključuje sve ono što čini naknadu koju od kupca ili trećeg lica prima ili bi trebao da primi isporučilac za isporučenu isporuku, uključujući subvencije direktno povezane sa cijenom isporuke. Uprava je navela da kako se promet po ugovoru o finansijskom lizingu smatra prometom dobara (član 4. stav 3. tačka 3. Zakona o PDV-u), to poresku osnovicu kod predaje predmeta lizinga čini ukupna naknada koju davalac lizinga prima ili treba da primi od primaoca lizinga, a koja sadrži vrijednost predmeta lizinga, odnosno naknadu davaoca lizinga, kao i sve sporedne troškove koje davalac lizinga zaračunava primaocu lizinga (troškovi prijevoza, osiguranja, registracije i drugi manipulativni troškovi). Kod ugovora o lizingu kojim nije predviđen otkup predmeta lizinga osnovicu za obračun PDV-a čini i svaka ugovorena lizing rata.
16. Uprava je navela da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni organ u periodu koji je bio predmet kontrole (1. juni 2006. godine do 31. marta 2008. godine) prvoapelantu utvrdio dodatni razrez PDV-a po izlaznim fakturama koje je prvoapelant po osnovu ugovora o finansijskom i operativnom lizingu, ugovora sa založnim pravom, te ugovora o registraciji vozila ispostavljao svojim kupcima u kojim je iskazivao troškove osiguranja, kasko-osiguranja, registracije i bankarske provizije, bez obračunatog PDV-a. Kod takvog stanja stvari, prema stavu Uprave, pravilno je prvostepeni organ zaključio da navedeni troškovi ulaze u poresku osnovicu, odnosno da predstavljaju ukupnu naknadu koju je prvoapelant primio ili treba da primi od kupaca – primaoca lizinga, u smislu člana 20. stav 2. Zakona o PDV-u, a ne naknadu troškova (prolaznu stavku) koje prvoapelant primi od kupca kao naknadu troškova u ime i za račun drugog, u smislu člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o PDV-u.
17. S tim u vezi, kako je prvostepeni organ na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog propisa utvrdio dodatni razrez PDV-a za prvoapelanta, što u cijelosti prihvata i Uprava, prvoapelantova žalba je odbijena.
18. Uprava je navela da prvoapelant neosnovano ističe da se radi o refundaciji troškova, s obzirom na to da plaćanje kasko-osiguranja i registracije vozila prvoapelant nije vršio u ime i za račun primaoca lizinga – kupca vozila, nego u svoje ime i za svoj račun, a iznos navedenih troškova obuhvaćen je naknadom koju je primalac lizinga platio ili treba da plati prvoapelantu kao davaocu lizinga, odnosno radi se o troškovima koji su direktno povezani sa cijenom predmeta isporuke (vozila). Prema tome, Uprava je zaključila da u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o PDV-u, prema kojoj se u poresku osnovicu kod prometa dobara i usluga ne uključuju iznosi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog, a koji su u njegovim knjigama knjiženi kao troškovi.
19. Dalje, Uprava je istakla da je u konkretnom slučaju prvoapelant osigurano lice, te je bio obavezan na izlaznim fakturama obračunati PDV i na troškove osiguranja, s obzirom na to da nije oslobođen plaćanja PDV-a uslijed daljnjih fakturisanja (prefakturisanja) u smislu zakonskih odredbi. Također, Uprava je istakla da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je na prvoapelantovim izlaznim fakturama ispostavljenim njegovim kupcima obračunao PDV na iznos troškova opomene, jer i navedeni troškovi predstavljaju sporedne troškove koji su direktno povezani sa cijenom predmeta lizinga, u smislu člana 20. Zakona o PDV-u. Uprava se pozvala na član 22. stav 7. Pravilnika, te je navela da se u poresku osnovicu ne uključuje iznos kamate obračunat po propisanoj stopi za nezakonito plaćanje, a ne troškovi opomene, kako je prvoapelant pokušavao prezentovati.
20. Konačno, Uprava je istakla da je neosnovano prvoapelantovo pozivanje na obavještenje Uprave, jer su, u skladu s članom 51. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, za organizacione jedinice Uprave (koje su nadležne za naplatu poreza) obavezujuća samo mišljenja u vezi s licem koje je tražilo mišljenje, u skladu s članom 50. navedenog zakona, a iz spisa predmeta proizlazi da prvoapelantu obavezujuće mišljenje nije dato.
21. Odlučujući u upravnom sporu povodom prvoapelantove tužbe protiv rješenja Uprave u upravnoj stvari dodatnog razreza indirektnih poreza, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 005282 09 U od 2. juna 2011. godine kojim je odbio tužbu.
22. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, ispitujući navode iz prvoapelantove tužbe, kao i zaključke osporenog rješenja, utvrdio da je rješenje Uprave pravilno i zasnovano na zakonu. Naime, prema mišljenju Suda BiH, članom 3. Zakona o PDV-u definisano je da se PDV plaća na promet roba i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svoje djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu. Promet dobara je, u smislu odredbe člana 4. Zakona o PDV-u, prijenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim stvarima može raspolagati kao vlasnik, a stavom 3. tačka 3. citiranog člana određeno je da se prometom dobara smatra i isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeno vrijeme, na osnovu kupoprodajnog ugovora sa odgodom plaćanja kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate. Dalje, sud je istakao da je iznajmljivanje dobara definisano u članu 7. Pravilnika, na način da se isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju vrši na određeni period sa pravom sticanja vlasništva istekom ugovorenog perioda i smatra se finansijskim lizingom, a u tom slučaju davalac lizinga obračunava PDV na osnovicu koju čini iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi. U slučaju kada nije ugovoren otkup stvari PDV se obračunava na svaku ugovorenu ratu. Sud BiH je naveo da tužbom apelant osporava utvrđenu osnovicu za obračun PDV-a, smatrajući da u nju ne ulaze troškovi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog, u skladu s članom 20. stav 10. tačka 10. Zakona o PDV-u, i dodatne usluge kasko-osiguranja, smatrajući da treba primijeniti odredbu člana 25. stav 1. Zakona o PDV-u.
23. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da se poreska osnovica naplate PDV-a utvrđuje u skladu s odredbom člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u i predstavlja oporezivi iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, a u koje nije uključen PDV. Stavom 2. člana
20. Zakona o PDV-u određeno je da se u poresku osnovicu uračunavaju i sporedni troškovi pakovanja prijevoza osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu. Dakle, naknadom se smatra sve ono što primalac dobara ili usluga treba dati ili platiti za isporučena dobra ili pružene usluge, osim PDV-a, kao i sve ono što neko drugo lice a ne primalac dobara ili usluga treba dati ili platiti isporučiocu uključujući subvencije direktno povezane s isporukom cijene, a ne samo troškove nastale do momenta isporuke predmeta lizinga, kako to, prema mišljenju Suda BiH, pogrešno smatra prvoapelant. Neosnovano prvoapelant ukazuje na to da je pogrešno tuženi organ (Uprava) obračunao u osnovicu poreza i plaćene usluge za kasko-osiguranja pozivajući se na odredbu člana 25. Zakona o PDV-u, a zbog toga što je citiranim članom predviđeno da se određene djelatnosti oslobađaju od plaćanja PDV-a, između ostalog, i usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenta u osiguranju. Međutim, Sud BiH je naveo da apelant ne obavlja djelatnost osiguranja i reosiguranja, niti je posrednik u osiguranju, odnosno agent, već ima status ugovarača osiguranja i on je osigurano lice, a na osnovu zaključenih ugovora o osiguranju je primio ulazne fakture bez obračunatog PDV-a, te je u obavezi u izlaznim fakturama obračunati PDV. Sud BiH je ocijenio ostale navode bez značaja za rješavanje ove upravne stvari, te je odbio prvoapelantovu tužbu.
Činjenice u predmetu AP 4454/11
24. Sektor za poreze je donio Rješenje broj 04/5-3/IV-17-UP-11-1/09 od 3. marta 2009. godine, kojim je odbio drugoapelantov prigovor na zapisnik o kontroli kojim je osporavao obračun PDV-a na kasko-osiguranje kao neosnovan, pa je (tačka 2. rješenja) drugoapelantu utvrđen razrez poreza na dodatu vrijednost u ukupnom iznosu od 659.981,00 KM za period od 1. maja 2006. godine do 31. aprila 2008. godine, te mu je naloženo da uplati obaveze na račun propisan prema Pravilniku o uplaćivanju indirektnih poreza i ostalih prihoda koje naplaćuje Uprava, ili će se u protivnom naplata izvršiti prinudnim putem. U rješenju je navedeno da žalba ne odlaže izvršenje.
25. Sektor za poreze donio je Rješenje broj 04/5-3/IV-17-UP-11-4/09 od 24. aprila 2009. godine, kojim je odbio drugoapelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 3. marta 2009. godine.
26. Uprava je donijela Rješenje broj 01/4-UP/II-487/09 od 21. avgusta 2009. godine, kojim je odbila apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Sektora od 3. marta 2009. godine.
27. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 002149 09 U od 22. septembra 2011. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu.
28. S obzirom na to da je upravnim rješenjima i presudama suda utvrđeno isto činjenično stanje (samo u odnosu na premije kasko-osiguranja) kako je navedeno za činjenice u predmetu AP 3448/11, odnosno pozivalo se na iste materijalnopravne i procesne propise, ispitivani su identični žalbeni navodi i navodi iz tužbe (kao u predmetu AP 3448/11), Ustavni sud smatra da nije potrebno da detaljnije navodi sadržaj osporenih odluka koje se zasnivaju na istim razlozima, već upućuje na prethodne tačke ove odluke u kojim je prezentiran sadržaj osporenih rješenja i presuda donesenih u postupku protiv prvoapelanta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno na neosnovano nametanje dodatne obaveze. Prema mišljenju apelanata, sporno je da li u poresku obavezu mogu biti obračunate (u prvom redu) premije osiguranja i troškovi bankarske provizije. Apelanti to pojašnjavaju činjenicom da je prema ugovoru o lizingu svaki korisnik lizinga dužan da plaća kasko-osiguranje za vrijeme trajanja lizinga, te da se polica vinkulira na apelante, ali troškove osiguranja plaća korisnik lizinga jer se momentom predaje vozila (predmeta lizinga) prenosi ekonomsko vlasništvo. Polazeći od toga šta je finansijski lizing, apelanti navode da je za utvrđivanje poreske obaveze jedino bitan moment nastanka obaveze i šta sve sačinjava osnovicu. Dalje, apelanti navode da se poreska osnovica utvrđuje u momentu prometa vozila u i poresku osnovicu mogu ući samo troškovi nastali do dana izvršenog prometa. Suprotno ovome, prema navodima apelanata, Uprava pogrešno zaključuje da u poresku osnovicu ulaze i premije kasko-osiguranja koje su nakon izvršenog prometa plaćali korisnici lizinga, a Sud BiH nije obrazložio zašto podržava stavove Uprave. Prema mišljenju apelanata, iz zakonskih odredbi (člana
20. Zakona o PDV-u) jasno proizlazi da ne postoji obaveza apelanata da obračunaju i plate PDV na premije kasko-osiguranja koje dospijevaju nakon što je promet izvršen. Apelanti navode i da Uprava na konkretne situacije direktno primjenjuje Direktivu EU, koja za apelante nije i ne može biti obavezujuća, a Sud BiH, koji treba da ispita zakonitost, podržava ovakve stavove Uprave. Apelanti ističu da Sud BiH citira određene zakonske odredbe (član 7. stav 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i član 20. st. 1. i 2. Zakona o PDV-u) ne dajući bilo kakvo obrazloženje zašto su primjenjive na njihov slučaj. Apelanti navode da postoje zakonske pretpostavke da u odnosu na PDV pravne posljedice finansijskog lizinga nastupaju momentom isporuke, a ne momentom prelaska pravnog vlasništva nakon otplate svih rata za lizing. Dalje, apelanti ukazuju na to da, uprkos činjenici da su apelanti formalnopravno vlasnici vozila, u odnosu na obavezu plaćanja PDV-a relevantan je datum isporuke vozila i tom prilikom su dužni da izvrše obračun PDV-a. Apelanti pojašnjavaju da se u konkretnoj situaciji morala primijeniti odredba člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o PDV-u, odnosno da apelanti knjiže kao trošak poslove registracije i kasko-osiguranja koje su vršili u ime i za račun drugog, a koji su nastali nakon prometa vozila. Osim toga, apelanti osporavaju zaključak suda da oni nisu osiguravajuća društva pa su u obavezi platiti PDV na kasko-osiguranje, jer je zakonska odredba jasna i te se odredbe ne oslobađa onaj ko vrši osiguranje, nego je osiguranje kao takvo, kao usluga, oslobođeno od PDV-a. Apelanti navode da se sud nije bavio zvaničnim mišljenjem koje je dala Uprava u vezi s premijama osiguranja.
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su apelacije neosnovane i da postupak razreza poreza ne potpada pod građanska prava i obaveze, kao i da je sudska odluka donesena na osnovu zakona, pa se ne može govoriti o povredi prava na imovinu, tim prije što je donesena u javnom interesu i zato što je oporezivanje opći interes. U apelaciji AP 4454/11 Sud BiH je pokrenuo pitanje iscrpljivanja pravnih lijekova jer je nakon osporene odluke suda apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Taj zahtjev Sud BiH je odbio Presudom broj S1 3 u 002149 11 Uvp od 2. decembra 2011. godine.
31. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da su u postupku koji apelanti osporavaju provedeni proceduralni okviri, kao i da su apelanti obavezni na plaćanje poreza, odnosno da se radi o novčanoj obavezi prema državi koja je u oblasti javnog prava.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:
1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;
2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu Član 4. st. 1. i 3. tačka 3.
Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljnjem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.
Promet dobara u smislu ovog zakona, smatra se i:
3. isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupoprodajnog ugovora s odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate;
Član 8.
Promet usluga Prometom usluga se u smislu ovog zakona smatraju poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz članova 4-7 ovog Zakona.
Prometom usluga se smatra:
1. prijenos i ustupanje autorskih prava, patenata, licenci, zaštitnih znakova, kao i drugih imovinskih prava (u daljnjem tekstu: imovinska prava);
2. pružanje usluga uz naknadu na osnovu odluke državnog organa, organa lokalne samouprave ili na osnovu zakona;
3. pružanje usluga koje poreski obveznik bez naknade izvrši u vanposlovne svrhe osnivača, zaposlenih i drugih lica;
4. razmjena usluga za druga dobra ili usluge.
Član 17.
Opće Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:
1. isporuka dobara ili vršenje usluga;
2. izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom;
3. plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture;
4. nastanak obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga;
5. za promet dobrima i uslugama prema članu 5., 6. i 9., po isteku poreskog perioda za vrijeme kojeg je izvršen promet; i 6. za svaku izmjenu u poreskoj osnovici prema članu 20., kada se izda faktura ili drugi dokument.
Član 18.
Nastanak poreske Član 20. st. 1. i 2. tačka 2. i stav 10. tačka 2.
Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga 1)Poreska osnovica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima i uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara i usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
2) U osnovicu se uračunavaju i:
2. svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakiranja, prijevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu);
[…] 10) Sljedeće se ne uključuje u osnovicu:
Iznosi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog, a koji su u njegovim knjigama knjiženi kao troškovi;
Član 25. stav 1.
Finansijske i novčane usluge Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:
1.usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenata (zastupnika) u osiguranju; (…)
33. Pravilnik o primjeni zakona o PDV-u („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07 i 35/08), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Na osnovu člana 70. Zakona o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", roj: 9/05 i 35/05), a u vezi sa članom 14. stav 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj: 44/03 i 52/04) Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, na sjednici održanoj dana 12.12.2005.godine, donio je
PRAVILNIK O PRIMJENI ZAKONA O POREZU NA DODATU VRIJEDNOST
I OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Predmet pravilnika Ovim pravilnikom bliže se propisuje način primjene Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: Zakon).
Član 7.
Iznajmljivanje (1) Isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period, gdje je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije istekom ugovorenog perioda, predstavlja finansijski lizing.
(2) Kada se radi o finansijskom lizingu kod kojeg je ugovoreno pravo otkupa predmeta lizinga, davalac lizinga obračunava PDV na osnovicu koju čini iznos naknade koju obveznik prima, ili treba da primi, po osnovu predaje predmeta lizinga primaocu lizinga.
(3) Poreska obaveza kod finansijskog lizinga nastaje istekom poreskog perioda u kojem je dobro isporučeno.
(4) Ukoliko odredbe u ugovoru o lizingu ne budu do kraja ispoštovane, odnosno dođe do raskida ugovora prije prenosa vlasništva, davalac lizinga ima pravo ispravke obaveze PDV-a, pod uslovom da dobro bude vraćeno davaocu lizinga.
(5) Ispravka se vrši proporcionalno trajanju lizinga, i to u poreskom periodu u kojem je došlo do prestanka obligacionog odnosa.
(6) U slučaju kada ugovorom o lizingu nije predviđeno da se pravo raspolaganja na dobru prenese sa davaoca na primaoca lizinga, odnosno kada nije ugovoren otkup dobra koje je predmet lizinga, PDV se obračunava i plaća na svaku ugovorenu ratu, s obzirom da se u ovom slučaju radi o zakupu pokretne stvari.
34. Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 44/03, 52/04, 34/07 i 4/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
U roku od godinu dana od stupanja na snagu ovog zakona, Odbor priprema nacrt, odnosno prijedlog zakona, kojim se uspostavlja jedinstveni porez na dodatnu vrijednost za cijelu teritoriju države. Porez na dodatnu vrijednost, koji će primjenjivati Uprava, mora biti u skladu sa standardima Evropske unije. U roku od dvije godine od stupanja na snagu ovog zakona, Uprava će razviti operativni sistem koji omogućava provođenje poreza na dodatnu vrijednost.
VI.Dopustivost
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
36. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
37. U vezi s navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem su apelanti obavezani da uplate dodatni razrez indirektnih poreza (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Stoga, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Suda BiH protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 29. juna 2011. godine (u predmetu AP 3448/11), odnosno 5. oktobra 2011. godine (u predmetu AP 4454/11), a apelacije su podnijete 26. avgusta, odnosno 18. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelanti osporavaju navedene presude Suda BiH tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
44. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
45. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi Uprave u postupku dodatnog razreza indirektnih poreza apelantima, koje je ispitao i Sud BiH u upravnom sporu, utvrđen razrez indirektnih poreza, koji su apelanti dužni platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o imovini apelanata, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
47. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
48. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u imovinu apelanata, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu koje se sastoji u lišavanju njihove imovine – novčanog iznosa, koji trebaju da plate po osnovu razrezanog poreza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
49. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanata u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
50. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
51. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u slučaju apelanata, nakon provedenog postupka, nadležni organ Uprave donio rješenje o razrezu indirektnih poreza apelantima za precizirani period, te im naložio da uplate utvrđene obaveze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 3. Zakona o PDV-u propisano da se porez na dodatu vrijednost plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH, uz naknadu i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Dalje, odredbama člana 4. stav 1. Zakon o PDV-u propisano je da je promet dobara prijenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, dok je stav 2. tačka 3. istog člana regulisao pitanje isporuke dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupoprodajnog ugovora s odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi isplatom posljednje rate. Također, članom 8. Zakona o PDV-u regulisano je šta je promet usluga. Članom 20. stav 1. Zakona o PDV-u je propisano da je poreska osnovica kod prometa dobara i usluga oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koje obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenom tih dobara i usluga, u koje nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Dalje, članom 20. stav 2. tačka 3. Zakona o PDV-u je regulisano da se svi sporedni troškovi koje obveznik obračuna primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakiranja, prijevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi) uračunavaju u osnovicu. Pojašnjavajući određene članove Zakona o PDV-u, Uprava se pozvala na odredbe Pravilnika. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su Zakon o PDV-u i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način regulišu pitanja plaćanja poreza na dodatu vrijednost, iz čega proizlazi da je miješanje u prava apelanata na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“. Osim toga, iako apelanti ističu da ih Direktiva EU na koju se poziva Uprava i sud ne može obavezivati, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim rješenjima navedeno da određeni članovi Zakona o PDV-u imaju uporište u Direktivi, ali su na konkretne situacije apelanata primijenjeni važeći domaći materijalnopravni propisi.
52. Osim toga, Ustavni sud ističe da je već ranije ispitivao apelacije oba apelanta (vidi AP 1732/11 od 12. marta 2014. godine i AP 1745/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a povodom prekršajnog postupka koji su uslijedili zbog neplaćenih obaveza apelanata prema rješenjima koji su predmet osporavanja ovom apelacijom. U navedenim apelacijama apelanti su isticali povredu prava na pravično suđenje i imovinu, te između ostalog navodili da je i primjena Zakona o PDV-u bila proizvoljna. Ustavni sud je apelacije apelanata povodom prekršajnog postupka odbio kao neosnovane, te je u dijelu odluke u kojem je ispitivao prekršajnu odgovornost apelanata naveo da Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o PDV-u, prije svega, odredbe čl. 3, 4. i 20. navedenog zakona, kojima je propisano kada se PDV obračunava, šta se podrazumijeva pod prometom dobara i usluga i, konačno, šta predstavlja poresku osnovicu naplate PDV-a i da je upravo u tim segmentima došlo do propusta pravnog lica, u smislu obračuna PDV-a prilikom prometa dobara i usluga, te dodatnih troškova. Dalje, vezano za tvrdnje apelanata da se na iznos kasko-osiguranja ne obračunava PDV, shodno odredbi člana 25. stav 1. Zakona o PDV-u, Ustavni sud zapaža da su se i o ovim navodima redovni sudovi izjasnili u svojim odlukama. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim prigovorom istakli da se navedena odredba ne odnosi na pravno lice, budući da ono ne obavlja djelatnost osiguranja ili reosiguranja, niti je posrednik u osiguranju, odnosno agent, zbog čega se citirana odredba ne može primijeniti na apelante u smislu oslobađanja od plaćanja PDV-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj odredaba materijalnog prava koje su primijenjene u konkretnom slučaju, kao i činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka, nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelanti trebaju u izlaznim fakturama obračunati PDV.
53. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanata njihove imovine (obavezivanjem da plate dodatno utvrđene obaveza) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i reguliše sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju, utvrđeno je da apelanti nisu na određena dobra odnosno usluge obračunali PDV, zbog čega su u postupku poreske kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezani na dodatno plaćanje u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanata služi zakonitom cilju u javnom interesu.
54. Također, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je razrezom poreza, koji je utvrđen u postupku kontrole, na apelante stavljen pretjeran teret, budući da je Sud BiH u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji se temelje na važećim materijalnim propisima i iz kojih proizlazi da apelanti nisu na adekvatan način i u skladu s važećim materijalnopravnim propisima izvršili obračun PDV-a. Stoga se mora zaključiti da je miješanje u prava apelanata na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelante kao poreske obveznike nije stavljen pretjeran teret, niti su dovedeni u gori položaj od bilo kojeg drugog poreskog obveznika, u smislu dosljedne primjene Zakona o PDV-u.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Suda BiH nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u prava apelanata na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s principom „proporcionalnosti“.
57. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić