Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-379/11 (DOO „Igmin MM“)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-379/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 379/11, rješavajući apelaciju DOO „Igmin MM“ Modriča , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija DOO „Igmin MM“ Modriča.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 016461 12 Ps od 20. jula 2012. godine.

Odbija se apelacija DOO „Igmin MM“ Modriča podnesena protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000284 09 Rev od 2. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Igmin MM“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kog zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 25. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000284 09 Rev od 2. novembra 2010. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje osporene presude do odluke Ustavnog suda. Apelant je 12. aprila 2012. godine dostavio dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Modriči, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Transttera“ a. d. Brod (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Nakon toga, 5. decembra 2012. godine, zatraženo je od Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) da dostave spis predmeta.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 16. aprila 2012. godine, Osnovni sud u Modriči 30. aprila 2012. godine, Vrhovni sud 9. maja 2012. godine, a tuženi 14. decembra 2012. godine. Okružni privredni sud je spis predmeta dostavio 12. decembra 2012. godine. Viši privredni sud je 14. decembra 2012. godine dostavio spis na uvid. Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 20. aprila 2012. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilac je protiv apelanta 20. oktobra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Modriči kojom je tražio da se apelant obaveže da mu izmiri dug u skladu s isporučenom robom i izvršenim uslugama. Nakon donošenja novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predmet je proslijeđen Osnovnom sudu kao nadležnom za rješavanje.

6. Osnovni sud je 6. decembra 2006. godine tužiocu dostavio rješenje kojim je tražio da tužilac uredi tužbu, nakon čega je 15. decembra 2006. godine apelantu dostavio tužbu na odgovor. Apelant je u odgovoru na tužbu od 29. decembra 2006. godine podnio i protivtužbu potražujući od tužioca dug za isporučeno i preuzeto gorivo u iznosu od 56.742,91 KM, uz istovremeni prijedlog da se međusobna potraživanja prebiju. Osnovni sud je rješenjem od 8. februara 2007. godine zatražio od apelanta da uredi protivtužbu, koju je dostavio tužiocu 8. maja 2007. godine radi davanja odgovora. Nakon što je tužilac dostavio odgovor na protivtužbu, Osnovni sud je održao pripremno ročište 13. jula i 30. avgusta 2007. godine, a glavni pretres 10. oktobra 2007. godine.

7. Osnovni sud je stavom 1 Presude broj Ps-672/04 od 30. oktobra 2007. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime duga isplati iznos od 46.646,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u presudi i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.659,20 KM u roku preciziranom u presudi. Stavom 2 tužilac je obavezan da apelantu na ime duga isplati iznos od 6.082,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2006. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.496,00 KM u roku preciziranom u presudi. Stavom 3 odbijen je apelantov zahtjev za isplatu iznosa preko dosuđenog. Stavom 4 utvrđeno je da je nakon prebijanja međusobnih utvrđenih obaveza apelant dužan da isplati tužiocu 40.564,61 KM sa zakonskom kamatom preciziranom u presudi i troškove postupka u iznosu od 5.790,84 KM u roku od 30 dana, a rok počinje da teče prvog dana poslije donošenja presude.

8. U obrazloženju presude je Osnovni sud naveo da je, odlučujući o tužiočevom tužbenom zahtjevu, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, taj sud utvrdio da je nesporno postojanje tužiočevog potraživanja u iznosu od 46.646,81 KM za usluge prijevoza koje su vršene u toku 2003. godine, što je, kako je naveo taj sud, i sam apelant priznao, te da je nesporno da je tokom postupka došlo do smanjenja dugovanja usljed izvršene cesije na osnovu ugovora od 1. februara 2006. godine na iznos od 10.890,36 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su se nesporno stekli uslovi za primjenu odredbi člana 659 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kom je pošiljalac dužan da isplati prevoziocu naknadu za prijevoz i troškove prijevoza. Budući da je u konkretnom slučaju na računu kao rok naplate označeno „odmah“, to je za apelanta, prema obrazloženju Osnovnog suda, nastala obaveza i za izmirenje zakonske zatezne kamate iz člana 277 ZOO-a jer je pao u docnju s plaćanjem, zbog čega je Osnovni sud usvojio tužiočev tužbeni zahtjev na način preciziran u izreci.

9. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom koji se, kako je navedeno, odnosio na tužiočevo dugovanje prema osnovu ispostavljenih računa br. 1197/03 od 6. decembra 2003. godine (na iznos od 13.218,30 KM), 152/04 od 17. marta 2004. godine (na iznos od 8.053,80 KM) i 172/04 od 19. marta 2004. godine (na iznos od 6.082,20 KM), te na iznos od prema knjižnoj obavijesti broj 16/03 od 24. novembra 2003. godine (na iznos od 18.498,25 KM), za isporučeni i preuzeti mazut, Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve dokaze precizirane u presudi, te utvrdio da je nesporno da je postojao dogovor između tužioca i apelanta o kompenzacionom plaćanju prijevoza robe, koji je tužilac vršio za apelanta, isporukom mazuta tužiocu, te je obavezao tužioca da apelantu isplati potraživanje prema računu broj 172/04 od 19. marta 2004. godine u iznosu od 6.082,20 KM. Dalje, navedeno je da je, ocjenjujući osnovanost apelantovog potraživanja prema ispostavljenom računu broj 1197/03 od 6. decembra 2003. godine, taj sud zaključio da je to potraživanje zastarjelo, budući da se radi o potraživanju za isporučenu robu (mazut) od 5. decembra 2003. godine, a da je protivtužba podnesena sudu 29. decembra 2006. godine, pa je, kako je obrazložio Osnovni sud, nesporno protekao trogodišnji zastarni rok iz člana 374 ZOO-a kojim je regulisana zastara potraživanja koja proističu iz ugovora pravnih lica o prometu roba i usluga.

10. Osnovni sud je, takođe, naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da do zastare nije došlo jer je bilo ugovoreno kompenzaciono plaćanje, jer, kako je naveo taj sud, apelant nije dokazao da je, u smislu odredbe člana 337 ZOO-a, tužiocu dao izjavu da vrši prebijanje na propisani način. Naime, navedenom odredbom je predviđeno da, kako je obrazložio Osnovni sud, prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za prebijanje nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje. Osnovni sud je naveo da se iz podneska koji je apelant uputio tužiocu 21. decembra 2006. godine vidi da se nudi kompenzacija međusobnih dugovanja, ali da ne može da se zaključi na koje se račune odnosi navedena izjava jer je naznačen samo iznos kompenzacije, kao i zbog toga što ne postoji niti jedan dokaz da je tužilac ikada primio navedenu izjavu, što je bio uslov za kompenzaciju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je u odnosu na navodno dugovanje prema ovom računu odbio apelantov protivtužbeni zahtjev.

11. U odnosu na apelantovo potraživanje prema osnovu knjižne obavijesti od 24. novembra 2003. godine na iznos dugovanja od 18.498,25 KM, Osnovni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao koju količinu goriva je tuženi preuzeo jer se iznos priloženih faktura ne slaže s iznosom iz sporne knjižne obavijesti, niti je dokazao koji tužiočevi vozači su gorivo preuzeli, a kako apelant nije predložio da se u odnosu na to obavi vještačenje, te uzimajući u obzir datum izdavanja knjižne obavijesti i datum podnošenja protivtužbe, Osnovni sud je zaključio da je i u ovom dijelu osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tužilac, pa je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. Takođe, i u odnosu na apelantovo potraživanje prema računu broj 152/04 od 17. marta 2004. godine (iznos od 8.053,80 KM), Osnovni sud je zaključio da je ono neosnovano jer apelant, kako je naveo taj sud, ničim nije dokazao da je tužilac preuzeo robu navedenu u tom računu, budući da je tužiočev vozač čiji se potpis nalazio na otpremnici u rubrici „primio“ izjavio da potpis na navedenoj otpremnici nije njegov. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant je 3. decembra 2007. godine podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 013-0-Pž-08-000 016 od 20. maja 2009. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u stavu 4 izreke u pogledu odluke o troškovima na način da je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 5.062,08 KM umjesto iznosa od 5.790,84 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu duga prema osnovu računa broj 152/04 u iznosu od 8.053,80 KM jer je utvrđeno da potpis na otpremnici ne pripada vozaču čije je ime potpisano, te u nedostatku bilo kakvog drugog dokaza vezanog za postojanje dugovanja u navedenom iznosu. Navedeno je i da je, prema mišljenju tog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na iznos od 18.498,25 KM po knjižnoj obavijesti od 24. novembra 2003. godine jer, prema obrazloženju Okružnog suda, iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom nije sa sigurnošću utvrđeno koju je količinu goriva preuzeo tužiočev vozač i u kom iznosu. S tim u vezi, navedeno je i da su neosnovani navodi da je izjava o kompenzaciji data na propisan način i da je ugovorena u početku poslovne saradnje kao način plaćanja međusobnih potraživanja jer, kako je naveo taj sud, nema dokaza na koji se iznos kompenzacija odnosila i na koje račune, kao ni da je tužilac tu izjavu ikada primio. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud da su apelantova potraživanja prema računima broj 1197/03 od 6. decembra 2003. godine i prema knjižnoj obavijesti od 24. novembra 2003. godine zastarjela u smislu odredbi člana 374 ZOO-a. Navedeno je da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da se zastarni rok iz člana 374 ZOO-a primjenjuje samo na državna preduzeća jer se, kako je naveo taj sud, ta odredba odnosi na sva pravna lica. Imajući u vidu navedeno, te da je apelantova žalba osnovana u odnosu na visinu troškova postupka (za šta je obrazloženje precizirano u presudi), Okružni sud je donio odluku kao u izreci.

13. Protiv navedene presude apelant je 14. jula 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118 0 Ps 000284 09 Rev od 2. novembra 2010. godine reviziju djelimično uvažio i osporenu presudu ukinuo u dijelu u kom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužilac isplati iznos od 8.053,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u dijelu u kom je apelant obavezan da nakon prebijanja međusobnih potraživanja tužiocu isplati iznos od 40.564,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom i u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka i u ukinutom dijelu je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da je neosnovan revizioni navod da potraživanja prema preciziranim računima nisu zastarjela jer apelant nije dao izjavu da kompenzuje potraživanja.

14. Vrhovni sud je, s tim u vezi, obrazložio da je odredbama člana 374 ZOO-a propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine, a da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Dalje je navedeno da je članom 361 ZOO-a propisano da zastarjelost počinje da teče prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto drugo propisano. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant 5. decembra 2003. godine tužiocu isporučio mazut za koji mu je ispostavio račun broj 1197/03 od 6. decembra 2003. godine na iznos od 13.218,30 KM i da je u podnesenoj protivtužbi od 29. decembra 2006. godine istakao i zahtjev za prebijanje sa zahtjevom za potraživanja iz tužiočeve tužbe. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe ZOO-a i pravilno utvrdili da je od dana dospjelosti spornog računa na plaćanje do dana podnošenja protivtužbe protekao rok od tri godine iz člana 374 ZOO-a, te da je zbog toga to potraživanje zastarjelo. Zbog istih razloga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključeno da je zastarjelo i potraživanje prema osnovu knjižne obavijesti od 24. novembra 2003. godine na iznos od 18.498,25 KM.

15. U vezi s tim, Vrhovni sud je još naveo da u konkretnom slučaju nije postojala izjava parničnih stranaka da prebijaju međusobna potraživanja, te da se apelantova navedena potraživanja nisu mogla prebiti sa tužiočevim predmetnim potraživanjem u smislu odredbi člana 339 ZOO-a na osnovu izjave o kompenzaciji od 21. decembra 2006. godine, odnosno zahtjevom za prebijanje iz protivtužbe od 29. decembra 2006. godine do kada je, kako je rečeno, istekao rok od tri godine iz člana 374 ZOO-a. Navedeno je da je odredbama člana 337 stav 1 ZOO-a propisano da prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje. Takođe je istaknuto da je članom 339 stav 1 istog zakona propisano da dug može da se prebije sa zastarjelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarjelo kada su se stekli uslovi za prebijanje, a ako su uslovi za prebijanje nastali nakon što je jedno od potraživanja zastarjelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastarjelosti. Vrhovni sud je obrazložio da sama činjenica da je izjava o kompenzaciji data 21. decembra 2006. godine, odnosno nakon što je zastarjelo potraživanje prema osnovu računa broj 1197/03 od 6. decembra 2003. godine i knjižne obavijesti od 24. novembra 2003. godine, to se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ova potraživanja i nisu mogla kompenzovati s tužiočevim predmetnim potraživanjem, pa je zbog toga reviziju u ovom dijelu odbio.

16. S druge strane, Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizioni prigovor vezan za pogrešnu ocjenu dokaza u odnosu na račun broj 152/04 od 17. marta 2004. godine (na iznos od 8.053,80 KM) za koji su nižestepeni sudovi utvrdili da potpis na otpremnici ne pripada licu koje je potpisano jer, kako je naveo Vrhovni sud, niti jednim drugim dokazom sem izjavom tog lica da potpis „izgleda nije njegov“ nije dokazano da roba i nije otpremljena i da je tužilac nije primio. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u ovom dijelu apelantovu reviziju uvažio i ukinuo drugostepenu presudu u dijelu preciziranom u presudi i predmet vratio u tom dijelu na ponovni postupak Okružnom sudu.

17. Prema stanju spisa predmeta koji su dostavljeni Ustavnom sudu na uvid, nakon uspostavljanja privrednih sudova u Republici Srpskoj, u postupku izvršenja navedene presude Vrhovnog suda (u dijelu u kom je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak), Rješenjem Višeg privrednog suda broj 66 0 Ps 000008 10 Pž od 27. marta 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i ukinuta Presuda Osnovnog suda broj Ps. 672/04 od 30. oktobra 2007. godine u dijelu u kom je odbijen dio apelantovog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa od 6.082,20 KM i dosuđene kamate, a sljedstveno tome i u dijelu kojim se utvrđuje da je nakon izvršenog prebijanja utvrđenih međusobnih obaveza apelant dužan da isplati tužiocu iznos od 40.564,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 5.790,84 KM i predmet se u tom dijelu vraća Okružnom privrednom sudu na ponovno suđenje.

18. Nakon toga, Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 016461 12 Ps od 20. jula 2012. godine tužilac je obavezan da apelantu na ime duga za isporučeni mazut prema računu broj 152/04 isplati iznos od 8.053,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. marta 2004. godine pa do konačne isplate. Istom presudom tužilac je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.896,25 KM u roku od 30 dana od dostavljanja presude tužiocu, pod prijetnjom izvršenja. Takođe, istom presudom obavezan je apelant da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 6.026,00 KM u roku od 30 dana, koji počinje da teče prvog dana poslije dostavljanja presude apelantu, pod prijetnjom izvršenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je nesporno da je istakao zahtjev za kompenzaciju potraživanja ne samo u svom dopisu od 21. decembra 2006. godine koji je uputio tužiocu nego je i u tužbenom zahtjevu to jasno istakao i naveo račune na osnovu kojih traži kompenzaciju. Dalje, apelant navodi i da su sudovi pogrešno zaključili da je potraživanje za koje je kompenzacija zatražena zastarjelo jer shodno odredbama ZOO-a zastara potraživanja se ne ocjenjuje prema danu kada je data izjava o kompenziranju nego se u tom slučaju posmatra u odnosu na vrijeme kada su se stekli uslovi za kompenzaciju, odnosno u vrijeme kada su se potraživanja za koja se traži kompenzacija „susrela“, a to je u konkretnom slučaju bilo 2003. godine, te da njegovo potraživanje i ne bi zastarjelo da su redovni sudovi postupali u zakonskim rokovima i tužbu mu dostavili na odgovor u razumnom roku, a ne tek nakon više od dvije godine, zbog čega je njegova protivtužba i podnesena nakon proteka zastarnog roka iz člana 374 ZOO-a. Apelant, takođe, zbog navedenog smatra i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, što je, prema njegovom mišljenju, rezultiralo i kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju, te da se zastara iz člana 374 ZOO-a primjenjuje samo na pravna lica s državnim a ne i s privatnim kapitalom kakav je apelant. U dopuni apelacije apelant je obavijestio Ustavni sud da ostaje pri navodima o dužini trajanja postupka jer postupak pred redovnim sudovima još uvijek nije okončan.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ponovio sadržinu svoje presude, te naveo da je apelacija neosnovana jer je nesporno apelantovo potraživanje bilo zastarjelo.

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da taj sud i nije mogao da ponovno rješava predmet nakon presude Vrhovnog suda jer je došlo do promjene nadležnosti i formiranja privrednih sudova koji su predmet preuzeli.

22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud u Modriči je naveo da nije bilo kršenja prava koja apelant navodi u apelaciji, te da taj sud nije mogao da utiče na dužinu trajanja predmetnog postupka.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja predmetnog postupka, relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Opšti uslovi Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Izjava o prebijanju Član 337.

(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

(2) Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uslovi za to.

Zastarjelo potraživanje Član 339.

(1) Dug se može prebiti sa zastarjelim potraživanjem samo ako ono nije još bilo zastarjelo u času kad su se stekli uslovi prebijanja.

(2) Ako su uslovi za prebijanje nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastarjelosti.

Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke u vezi sa tim ugovorima, zastarjevaju za tri godine.

(2) Zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dio Presude Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000284 09 Rev od 2. novembra 2010. godine, kojim je postupak meritorno okončan, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/4 i II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13 i 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. […]

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud prije svega primjećuje da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje isplate dugovanja apelanta prema tužiocu i tužioca prema apelantu za neplaćenu a isporučenu robu, dakle, pitanje se ticalo građanskih prava i obaveza apelanta i tužioca pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.

A – Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je tužilac 20. oktobra 2004. godine tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom. Ustavni sud zapaža da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak bio u toku pred Višim privrednim sudom, te da je apelant u dopuni apelacije od 12. aprila 2012. godine obavijestio Ustavni sud da postupak još uvijek nije okončan, iz čega proizilazi da apelant osporava i dužinu postupka koja je uslijedila nakon osporene presude Vrhovnog suda. Iz predočene dokumentacije proizilazi da je postupak okončan presudom Okružnog privrednog suda 20. jula 2012. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak trajao sedam godina i devet mjeseci, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su predmet apelacije bile međusobne obaveze na ime obligacionopravnih ugovora i izvršenih usluga između apelanta i tužioca. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

37. Ustavni sud zapaža da su Osnovnom sudu bile potrebne pune dvije godine i dva mjeseca da bi tužiočevu tužbu proslijedio apelantu na odgovor, te da je prvostepenu presudu donio u roku od tri godine. Iz stanja spisa proizilazi da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom okončan za jednu godinu i šest mjeseci a revizioni postupak za jednu godinu i pet mjeseci, te da je navedenom revizionom presudom dio postupka okončan (u dijelu koji je osporen apelacijom), dok je u preostalom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. Iz stanja spisa dalje proizilazi da je postupak u međuvremenu okončan presudom Okružnog privrednog suda od 20. jula 2012. godine, dakle nakon ukupno sedam godina i devet mjeseci trajanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, iako je postupak u pojedinim fazama trajao relativno kratko (žalbeni i revizioni), to ne opravdava činjenicu da je postupak koji nije bio posebno složen trajao više od sedam godina. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi za ovakvo dugo trajanje postupka nisu ponudili nikakav argumenat koji bi objektivno uticao na ovako dugo trajanje postupka isplate dugovanja prema osnovu ugovora o prometu roba i usluga, niti da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant svojim ponašanjem uticao na dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose redovni sudovi.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B – Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju podnio protiv dijela presude Vrhovnog suda kojim je revizija odbijena a koji se odnosio na utvrđivanje neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zbog nastupanja zastare u dijelu vezanom za potraživanje prema osnovu računa broj 1197/03 od 16. decembra 2003. godine i knjižne obavijesti iz decembra 2006. godine. S tim u vezi, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je njegovo potraživanje prema osnovu računa broj 1197/03 od 16. decembra 2003. godine i knjižne obavijesti od 24. novembra 2003. godine zastarjelo, budući da je krivac za nastupanje zastare Osnovni sud koji je čekao više od dvije godine da bi mu dostavio tužbu na odgovor, jer je tek nakon što je apelant doznao za tužbu i mogao podnijeti protivtužbeni zahtjev.

40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naveo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporeni dio presude Vrhovnog suda zasnovan na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

42. Ustavni sud primjećuje da je apelantov protivtužbeni zahtjev, u dijelu u kom je tražio da mu tužilac naknadi dugovanja prema osnovu računa broj 1197/03 od 16. decembra 2003. godine i knjižne obavijesti od 24. novembra 2003. godine i u kom je istakao zahtjev za kompenzaciju, odbijen jer su redovni sudovi, s obzirom na to da je tužilac istakao prigovor zastare potraživanja, zaključili da su navedena potraživanja zastarjela shodno odredbama člana 374 ZOO-a. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je argumentovano i u skladu sa standardima organa Evropske konvencije obrazložen zaključak redovnih sudova da se na potraživanja svih pravnih lica koja proističu iz ugovora o prometu roba i usluga primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz člana 374 ZOO-a, kako je precizirano i u samoj zakonskoj odredbi, te da je shodno tome apelantovo potraživanje zastarjelo, budući da je, kako proizilazi iz činjenica predmeta, dospjelo na naplatu 24. novembra i 6. decembra 2003. godine, a protivtužba je podnesena 29. decembra 2006. godine. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da, i sem toga što je Ustavni sud utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, nisu od uticaja apelantovi navodi da je njegovo potraživanje zastarjelo zbog čekanja Osnovnog suda da mu tek nakon dvije godine dostavi tužbu na odgovor na osnovu kog je apelant i podnio protivtužbu. Naime, pitanje podnošenja ili nepodnošenja tužbe je u dispoziciji svakog lica i učesnika u pravnom prometu. Dakle, u situaciji kakva je konkretna (postojanje dugovanja tužioca prema apelantu i apelanta prema tužiocu, kao i postojanje njihovog dogovora o plaćanju međusobnih dugovanja i putem kompenzacije), Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost i dovoljno vremena da u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a uputi tužiocu izjavu o kompenzaciji na zakonom propisan način ili da putem suda traži da mu tužilac isplati navodna dugovanja. Međutim, evidentno je da apelant nije u toku postupka dokazao da je u zakonom propisanom roku od tri godine (član 374 ZOO-a) to i učinio, pa se u takvim okolnostima, s obzirom na sadržinu relevantnih odredbi ZOO-a kojima je regulisan institut kompenzacije, pokazuje neosnovanim apelantov navod da je njegovo potraživanje zastarjelo zbog postupanja suda, budući da je nesporno da je apelant izjavu o prebijanju, odnosno protivtužbu, podnio nakon što je njegovo potraživanje prema tužiocu zastarjelo. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu prekršeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a da apelant na tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje gradi i navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku koristio sva pravna sredstva koja su mu shodno zakonskim odredbama bila na raspolaganju, te da su redovni sudovi (Okružni i Vrhovni) razmotrili apelantove žalbene, odnosno revizione navode i obrazložili zašto su apelantovi prigovori djelimično osnovani, pa su djelimično preinačili nižestepene odluke, odnosno zašto su u preostalom dijelu neosnovani. S obzirom na navedeno, činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu u cijelosti rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

46. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju. Apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije akcesorno pravo, što znači da se prema ovom članu na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, dakle, ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).

47. U konkretnom slučaju proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan u vezi s primjenom materijalnog prava. S obzirom na to da je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kako apelant u apelaciji ne nudi nikakav argumenat iz kog bi proizilazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za isplatu dugovanja prema osnovu ugovora o prometu roba i usluga, koji nije posebno složen, trajao ukupno sedam godina i devet mjeseci.

49. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi zaključili da su apelantova potraživanja zastarjela, budući da je apelant izjavu o kompenzaciji, odnosno protivtužbu podnio nakon proteka zastarnog roka od tri godine iz člana 374 ZOO-a, koji se primjenjuje na potraživanja pravnih lica koja proističu iz ugovora o prometu robe i usluga.

50. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

51. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant u postupku koristio sve pravne lijekove koji su mu prema zakonu bili na raspolaganju, a činjenica da oni nisu u potpunosti rezultirali u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

52. Najzad, nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i primjenom materijalnog prava kada iz činjenica predmeta ne proizilazi da je apelant tretiran drugačije u odnosu na ostala lica u istoj ili sličnoj situaciji i kada je Ustavni sud utvrdio da nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

53. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-379/11 (DOO „Igmin MM“) | Sudska praksa | Aktio