Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4117/13 (I. S.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4117/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4117/13, rješavajući apelaciju Ibrahima Silića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ibrahima Silića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 022577 10 I od 19. januara 2011. godine.
Nalaže se Gradu Mostaru da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Mostara naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ibrahim Silić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 1. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 022577 10 I od 19. januara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 4. septembra 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Rs 022577 07 Rs od 6. septembra 2010. godine obavezan je tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaće, jubilarne nagrade, naknade za noćni rad, naknade za rad za vrijeme praznika, naknade za topli obrok, naknade za prekovremeni rad, razlike isplaćenog regresa za godišnji odmor i naknade za prevoz na posao i s posla) te na ime troškova postupka isplati iznos pobliže naveden u izreci presude.
6. Apelant je 3. decembra 2010. godine podnio Općinskom sudu prijedloge za izvršenje, na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj 07 58 Rs 022577 07 Rs od 6. septembra 2010. godine, protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to na novčanim sredstvima koja se vode na računu izvršenika kod Raiffeisen banke d.d. Sarajevo i UniCredit banke d.d. Mostar.
7. Općinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje broj 58 0 Rs 022577 10 I od 19. januara 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Navedeno rješenje Općinski sud je 25. februara 2011. godine dostavio Raiffeisen banci d.d. Sarajevo na provođenje.
8. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Raiffeisen banka dopisom od 4. aprila 2011. godine obavijestila Općinski sud da je uredno primila Rješenje o izvršenju broj 58 0 Rs 022577 10 I od 19. januara 2011. godine i da ga je stavila u red namirenja na izvršenikovim računima.
9. Apelant je podnescima od 23. maja i 2. septembra 2013. godine tražio od Općinskog suda da mu dostavi obavijesti o razlozima neizvršavanja pravomoćne sudske odluke.
10. Prema stanju spisa, rješenje o izvršenju nije provedeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je u tom izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istaknuo da je rješenjem Općinskog suda od 19. januara 2011. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, ali da navedeno rješenje nije provedeno zbog toga što izvršenik nije izdvojio određeni dio namjenskih sredstava iz budžeta radi naplate predmetnog rješenja. Osim navedenog, apelant navodi da je u više navrata od Općinskog suda tražio da u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku naloži banci da se rješenje o izvršenju izvrši ili da banka obavijesti Općinski sud o razlozima nepostupanja po rješenju o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, te da mu dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.150,00 KM koju trpi zbog dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelacije Općinski sud je ukratko naveo hronologiju izvršnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Pored toga, Općinski sud je istaknuo da je praksa sudova da nakon iskazivanja rješenja o izvršenju pravomoćnim i izvršnim, da se ono dostavlja izvršenikovom dužniku na provođenje i predmet iskazuje završenim. Zatim, Općinski sud je naveo da je još prije tri godine postupio po navedenom prijedlogu za izvršenje, a sve u skladu sa zakonom o izvršnom postupku te da nije odgovoran zbog preopterećenosti budžeta Grada Mostara.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Sredstva i predmet izvršenja (1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.
(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.
(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih lica, u skladu sa ovim zakonom.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 79 a.
(1) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina Federacije, kantona, grada, opštine i javnog fonda.
(2) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina ustanove koja se finansira u cijelosti ili djelimično iz budžeta, a koja je osnovana za vršenje djelatnosti od javnog interesa kojom se obezbjeđuje ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dječiju zaštitu, socijalnu zaštitu, nauku, kulturu i fizičku kulturu, ako nekretnina služi za vršenje djelatnosti te ustanove i ako cilj vršenja djelatnosti nije sticanje dobiti.
Član 79 b.
Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uslova za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana." [Sl. n. 39/09] Član 138.
Ograničenje izvršenja […] (4) Izvršenje na teret budžeta grada i općine sredstava provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta.
(5) Više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.
(6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu od najmanje 5% od ukupnog budžeta.
[…] Član 167.
Redoslijed naplate (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.
Član 169.
(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
Član 172.
Ukoliko izvršenik ima novčana sredstva na više računa kod jedne ili više banaka, shodno se primjenjuju odredbe člana 171. ovog zakona.
14. U Odluci o izvršenju budžeta Grada Mostara za 2014 («Službeni glasnik Grada Mostara» broj 4/14) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Prioriteti za financiranje budžetskih izdataka utvrđuju se slijedećim redom:
1. plaćanje kamata i otplate po osnovu vanjskog duga, 2. isplate plaća, naknada i transfera nižim potrošačkim jedinicama za plaće i materijalne troškove, 3. plaćanje sudskih izvršnih naloga i vansudskih nagodbi sa uposlenicima, […] VI.Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. Budući da navodi iz apelacija ukazuju na to da se apelant prvenstveno žali zbog toga što se ne izvršava pravosnažno rješenje kojim je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesene pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, a na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1. i 2, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je određeno predloženo izvršenje, a koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske odluke, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Pravo na imovinu
27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pred Općinskim sudom okončan, a rješenje o izvršenju dostavljeno Raiffeisen banci na provođenje. Međutim, očigledno je da s izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravosnažnoj sudskoj odluci, nije izvršen prijenos novčanih sredstava na apelantov transakcijski račun. Tačnije, do izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo novčanih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti u apelantovu korist.
30. U konkretnom slučaju, Raiffeisen banka je obavijestila Općinski sud da je uredno primila Rješenje o izvršenju broj 58 0 Rs 022577 10 I od 19. januara 2011. godine i da ga je stavila u red namirenja na izvršenikovim računima. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije konstatirao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi člana 64. ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelanta. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do provođenja ovog rješenja o dozvoli izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti, Ustavni sud je mišljenja da navedeni postupak Općinskog suda (neobavještavanje apelanata o nemogućnosti provedbe predmetnog rješenja) nije ugrozio apelantovo pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke.
31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke na teret budžetskih sredstava s izvršenikovih računa. Konkretno, riječ je o pravosnažno dosuđenom potraživanju iz radnog odnosa koje treba namiriti iz gradskog nivoa vlasti.
32. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu
1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jednog grada, te da, uslijed velikog broja povjeritelja, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39), na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi Burdov v. Russia, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III i Teteriny v. Russia, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005)».
33. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda prema kojem: „...nedostatak sredstava ne može biti isprika za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanijeta ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo za posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Grad Mostar, poduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138. st. 4. i 5) propisano da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije i kantona provodi u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta te da Više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke. Također, u Odluci o izvršavanju budžeta Grada Mostara za 2014. godinu propisano je da plaćanje sudskih izvršnih naloga i vansudskih nagodbi sa zaposlenima predstavlja jedan od prioriteta za finansiranje budžetskih izdataka.
34. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvaćanju Ustavnog suda suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan zbroj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koja mora isplatiti iz svojih budžetskih sredstava na osnovu izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja budžetskih sredstava namijenjena za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će povjeritelji biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjeritelja sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom daljnje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjeritelje, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u budžetu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriteljima u razumnom roku, izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obavezu da osigura poštivanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravosnažne sudske odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju).
35. Osim toga, imajući u vidu da „...novčani iznos koji je u korist apelanata dosuđen pravosnažnim sudskim odlukama predstavlja imovinu apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...“, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem sudskih odluka dovedeno u pitanje i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, a imajući u vidu navode poslovne banke u kojoj se vodi izvršenikov transakcijski račun, izvršenje predmetne presude odvijat će se u skladu s odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Dalje, opet imajući u vidu navode izvršenikove poslovne banke i informacije kojima raspolaže Općinski sud, može se konstatirati da na izvršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje prema navedenim sudskim presudama, te da, stoga, treba čekati dok se za tu namjenu ne odobre i planiraju sredstva u izvršenikovom budžetu, prema citiranoj odredbi člana 138. stav 4. ZIP-a i članu 8. Odluke o izvršenju budžeta Grada Mostara.
36. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje ove sudske presude zasnovano na odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a, kao i na odredbama člana 8. Odluke o izvršenju budžeta Grada Mostara. Ustavni sud je mišljenja da je usvajanje navedenih odredbi bilo u javnom interesu (a što do sada nitko nije osporio relevantnim dokazima) jer bi istovremeno izvršenje velikog broja pravosnažnih presuda dovelo u pitanje izvršenikovo funkcioniranje. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka dovelo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji «fer balans» između javnog interesa šire zajednice i poštivanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju jer odredbe člana 138. stav 4. ZIP-a, kao i odredbe člana 8. Odluke o izvršenju budžeta Grada Mostara, ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelant mogao namiriti svoje potraživanje, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravosnažnoj sudskoj presudi. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalazi apelant kao imatelj pravosnažne sudske odluke kojom su utvrđena njegova novčana potraživanja od izvršenika, pa je i opravdan apelantov strah da li će uopće doživjeti da naplati svoje potraživanje.
37. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obaveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obavezan da isplati povjeriteljima na osnovu izvršnih sudskih odluka, te da sačini odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zloupotrebe, koja uključuje svakog povjeritelja ponaosob, bez obzira na datum pravosnažno dosuđenog potraživanja kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih budžetskih sredstava postat će moguće da povjeritelji naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali istovremeno neće ugroziti izvršenikovo funkcioniranje.
38. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stanovišta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 4121/13 od 17. septembra 2014. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je navedenom odlukom usvojena apelacija apelanata, koji su, kao u tom slučaju, podnijeli apelaciju zbog nemogućnosti da realiziraju izvršenje pravosnažne sudske odluke na teret budžetskih sredstava s računa izvršenika Grada Mostara, i odluka je dostavljena izvršeniku Gradu Mostaru da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Mostara naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
39. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne izvršenikove vlasti nisu izračunale ukupan zbroj dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelant kao imatelj izvršnog sudskog naslova nema garanciju da će u razumnom roku moći naplatiti svoje potraživanje od izvršenika. Zbog toga, pozivajući se na vlastitu praksu iz navedene Odluke broj AP 4121/13 od 17. septembra 2014. godine, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ovu odluku dostavlja Gradu Mostaru, da bi, kako mu je to već naloženo u Odluci broj AP 4121/13 od 17. septembra 2014. godine, izvršio svoje ustavne obaveze i osigurao poštivanje apelantovih ljudskih prava, tako što će poduzeti mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Mostara naplate svoja potraživanja u razumnom roku. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelant, kao imatelj izvršnog sudskog naslova, moći naplatiti svoje potraživanje u razumnom roku.
41. Na osnovu člana 59. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić