Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2719/14 (A. Đ.)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2719/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2719/14, rješavajući zahtjev Anđelka Đokića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Anđelka Đokića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelko Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 120967 14 Kž 2 od 20. marta 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 120967 12 K od 28. januara 2013. godine. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 120967 12 K od 28. januara 2013. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela obljuba zloupotrebom službenog položaja iz člana 196. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je dužan da na ime krivičnog postupka plati iznos od 40,00 KM a na ime paušala iznos od 300,00 KM sve u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Na osnovu člana 62. ZKP RS od apelanta su oduzeti predmeti i sredstva koja su korištena za izradu slika i audio-vizuelnih materijala pornografske sadržine, kao i predmeti i sredstva koji su korišteni za posjedovanje dječje pornografije. Na osnovu člana 298. točka v) ZKP RS apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo proizvodnja, posjedovanje i prikazivanje dječje pornografije iz člana 200. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela obavljao dužnost socijalnog radnika Javne ustanove Centar za socijalni rad Banjaluka. U vrijeme izvršenja krivičnog djela oštećeni N.B. je bio stariji maloljetnik jer je rođen 21. novembra 1994. godine. Po ocjeni Osnovnog suda apelant je koristeći maloljetstvo oštećenog i njegovu objektivnu psihofizičku nezrelost iskoristio svoj službeni položaj, te podređen i zavisan položaj oštećenog da ga navede da sa njim stupi u seksualne odnose. Istaknuto je da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela između oštećenog i apelanta postojala očigledna nesrazmjera u godinama jer je oštećeni bio uzrasta od 16 godina a apelant 62 godine. Po mišljenju Osnovnog suda ponašanje apelanta je bilo neprimjereno jer je oštećeni kao žrtva porodičnog nasilja očekivao pomoć i zaštitu od apelanta kao predstavnika ustanove. Ukazano je da je maloljetni oštećeni pripadao onoj kategoriji oštećenih koja se ima smatrati posebno ranjivom jer je njemu kao žrtvi porodičnog nasilja bila potrebna posebna briga, pomoć i zaštita. Stoga je Osnovni sud našao da su radnje apelanta imale za cilj zadovoljenje njegovog polnog nagona a ne pružanje pomoći i zaštite oštećenom.

4. Nadalje je Osnovni sud istakao da je apelant koristeći svoju poziciju naveo oštećenog da stupi u seksualne odnose i sa optuženima I.R. i M.G..

5. Osnovni sud je utvrdio da se u radnjama apelanta nalaze svi elementi bića produženog krivičnog djela iz člana 196. stav 2. u vezi stava 1. KZ RS jer između radnji izvršenja postoji međusobna povezanost, jedinstvo djelovanja kao i da su radnje počinjenje u kratkom vremenskom periodu a radi se o istovjetnom oštećenom.

6. Protiv prvostepene presude apelant i Okružno tužilaštvo su podnijeli žalbe koje je Okružni sud presudom broj 71 0 K 120967 14 Kž 2 od 20. marta 2014. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da argumentima žalbe apelantovog branioca nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja u pobijanoj presudi. Po mišljenju Okružnog suda iz obrazloženja prvostepene presude sa aspekta iznesenih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza i njihove analize jasno proizlazi da je prvostepeni sud pažljivo i savjesno ocijenio dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene dokaza izveo pravilan zaključak o svim činjenicama koje su od odlučnog značaja s aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanta, te sve odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Po mišljenju Okružnog suda prvostepena presuda je dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze svjedoka na način kako to propisuju odredbe čl. 295. stav 2. i 304. stav 7. ZKP RS i dala je pravilnu ocjenu tih iskaza zbog čega se suprotne tvrdnje žalbe ne mogu prihvatiti. Rezultat takve ocjene je pravilno razrješenje svih bitnih okolnosti od značaja za pravilno presuđenje a posebno pravnu ocjenu djela pa suprotne tvrdnje žalbe nisu osnovane. Također po mišljenju drugostepenog suda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno su primijenjene odredbe Krivičnog zakona.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da sud nije analizirao iskaze svjedoka S.K., J.Đ i doktora B.T. Ističe da je sud dužan da cijeni svaki iskaz a ako ga ne koristi tada mora bez dileme da obrazloži zbog čega smatra da mu takvi iskazi nisu potrebni za donošenje zakonite odluke. Navodi da nije bio vaspitač mldb. N.B. te da o tome ne postoji bilo kakvo rješenje ili drugi akt. Ističe da nije izvršio krivično djelo. Navodi da tužilac nije dokazao svoje teze a tamo gdje je postojala sumnja nižestepeni sudovi su umjesto da idu u korist apelanta išli u korist tužioca. Ukazuje da je dijabetičar, ovisan o inzulinu, težak kardiološki kao i urološki bolesnik. Navodi da je donošenje nepravedne i nezakonite presude dovelo do apelantove psihičke destabilizacije koja se manifestuje kao akutna reakcija na stres i posljedično pogoršanje u vidu aritmije i hipertoničkih kriza. Navodi da je stres uzrokovao pogoršanje hroničnih oboljenja, pad imuniteta, nastajanje akutnog prostitisa a stanje dijabetesa se pogoršalo. Prema tome po mišljenju apelanta izvršenje kazne zatvora bi drastično pogoršalo njegovo zdravstveno stanje i ugrozilo njegov život. Stoga apelant traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U vezi s navodima apelanta u kojima iznosi podatke lične prirode koji se tiču pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja ukoliko bi se pristupilo izvršenju izrečene kazne zatvora, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS), reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (odredbe čl. od 69. do 72.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama ZIKS-a. Dakle, Ustavni sud iz priloženih dokaza nije mogao ustanoviti da je apelant prethodno, u skladu sa mogućnostima propisanim citiranim zakonom, tražio odlaganje izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda, što se, u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda, pojavljuje kao preduslov za odlučivanje o zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri.

13. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje odluke o privremenoj mjeri neosnovan. Navedeno i iz razloga što u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2719/14 (A. Đ.) | Sudska praksa | Aktio