Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2976/14 (S. Z. i M. Z.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2976/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2976/14, rješavajući zahtjev Saliha Zukića i Musije Zukić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Saliha Zukića i Musije Zukić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Zukić i Musija Zukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 26. juna 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 007331 13 Rev od 22. maja 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 007331 09 Gž od 8. novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 007331 08 P od 19. avgusta 2009. godine. Apelanti su također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Banovićima da prekine postupak u predmetu broj 127 0 P 054595 14 P koji se vodi po tužbi Zinete Mustafić, radi predaje u posjed jedne polovine stana protiv apelanata do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 007331 08 P od 19. avgusta 2009. godine utvrđeno je da su Zineta Mustafić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Suljo Mustafić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) stekli stan koji se nalazi u Banovićima u ulici Branilaca Banovića-Centar, stan broj 4, I sprat, površine 73 m2, upisan u zk. ul. broj 1634 k.o. Banovići Grad i da ta imovina čini njihovu bračnu stečevinu, da je udio tužiteljice u sticanju stečevine dio od 1/2 , da je ništav kupoprodajni ugovor koji je prvotuženi zaključio sa apelantima, kao drugo i trećetuženim, kojim ugovorom je raspolagao sa imovinom tužiteljice koja je njena bračna stečevina pa iz tih razloga ugovor u tom dijelu nije proizveo pravno dejstvo, pa se shodno tome tužiteljica na predmetnom stanu na osnovu ove presude može uknjižiti kao suvlasnik u ZK uredu Općinskog suda sa dijelom 1/2. Određeno je da svaka straka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je ocjenom provedenih dokaza Općinski sud zaključio da prvotuženi nikada nije prenio stanarsko pravo sa oca na svoje ime, te da stanarsko pravo može prenijeti samo davatelj stana, sud ili nadležni organ uprave. Međutim, prvotuženi je na osnovu punomoći za otkup izvršio otkup stana na svoje ime bez saglasnosti bračnog druga-tužiteljice što je protivno odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo po kojoj supružnici stan mogu otkupiti zajedno a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Ukazano je da punomoć za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo nije prijenos vlasništva da bi se moglo tumačiti kao posebna imovina nego mogućnost ulaska u proceduru otkupa stana koja ne isključuje njegove članove porodice (žena i dvoje djece) jer oni u punomoći nisu izričito isključeni. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je stan otkupljen zajedničkim sredstvima u toku trajanja bračne zajednice, ne iz posebne imovine, kao i odredbe člana 264. ranijeg Porodičnog zakona RBiH, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju Općinski sud je utvrdio da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog u dijelu 1/2.
4. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli prvotuženi i apelanti koju je Kantonalni sud presudom broj 33 0 P 007331 09 Gž od 8. novembra 2012. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijen je zahtjev prvotuženog i apelanata za naknadu troškova za pristup punomoćnika na održanoj raspravi pred Kantonalnim sudom.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da neovisno od toga što je prvotuženi na svoje ime izvršio otkup stana i upisao se kao isključivi vlasnik predmetni stan je bračna stečevina jer je bio dom za bračne drugove i njihovu djecu od 1990. godine do početka oktobra 2002. godine i stečen je radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (član 251. stav 1. Porodičnog zakona) jer je i tužiteljica cijelo vrijeme bila zaposlena i brinula se o podizanju i zaštiti zajedničke djece zbog čega su i suvlasnički dijelovi jednaki (član 252. stav 1. Porodičnog zakona).
6. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili prvotuženi i apelanti. Vrhovni sud je presudom broj 33 0 P 007331 13 Rev od 22. maja 2014. godine odbio reviziju. Odbijen je zahtjev prvotuženog i apelanata za naknadu troškova revizionog postupka u iznosu od 1.278,27 KM.
7. U obrazloženju revizione presude se navodi da u situaciji kada su tužiteljica i prvotuženi, kao bračni drugovi, zajedno sa svojom djecom boravili u predmetnom stanu i nisu imali drugi dom to se ne može smatrati da je otac prvotuženog raspolagao sa svojim pravom (a stanarsko pravo je imovinsko pravo) samo u korist prvotuženog koji jeste izvršio otkup stana i upis prava vlasništva na svoje ime. Prema tome po mišljenju revizionog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je otac prvotuženog želio učiniti raspolaganje u korist oba bračna druga.
8. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da nije postojao nikakav pravni osnov da sud cijeni stvarnu namjeru oca prvotuženog vezanu za raspolaganje predmetnim stanom kada je ta namjera jasno sadržana u punomoći koju je svojeručno potpisao i koja je ovjerena u sudu. Navedenom punomoći po mišljenju apelanata otac prvotuženog, kao nosilac stanarskog prava, izričito je isključio tužiteljicu iz prava na sticanje suvlasništva na predmetnom stanu. Smatraju da je proizvoljna ocjena nižih sudova o tome da su apelanti bili nesavjesni jer su navodno kupili stan kao zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženog. Navode da su se uselili u predmetni stan 2002. godine, uknjižili se kao vlasnici predmetnog stana u knjigu položenih ugovora i stan koriste kao svoj od 1. oktobra 2002. godine. Navode da je tužiteljica 10. aprila 2014. godine apelantima uputila opomenu pred tužbu tražeći od njih da joj predaju u posjed jednu polovinu stana ili isplate novčani iznos od 36.500,00 KM, te da je nakon toga 29. aprila 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Banovićima koju je sud dostavio apelantima na odgovor (predmet broj 127 0 P 054595 14 P). Smatra da ukoliko bi se u postupku po navedenoj tužbi donijela presuda prije donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji za apelante bi nastupila neotklonjiva štetna posljedica koja se ogleda u plaćanju jedne polovine vrijednosti stana (obzirom na nemogućnost fizičke diobe stana) koja vrijednost iznosi 36.500,00 KM. Zbog toga traže da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju apelanti traže da Ustavni sud prekine postupak pred Općinskim sudom u Banovićima koji je pokrenula tužiteljica protiv apelanata radi predaje u posjed polovine predmetnog stana. Dakle apelanti ne traže da Ustavni sud obustavi izvršenje osporenih presuda već da prekine drugi postupak pokrenut po tužbi tužiteljice dok se ne donese konačna odluka Ustavnog suda po apelaciji protiv osporenih presuda. Po mišljenju Ustavnog suda takav zahtjev apelanata je u suprotnosti sa osnovnim standardima i garancijama Evropske konvencije koje uživaju stranke u sudskim postupcima (npr. pristup sudu, donošenje odluke u razumnom roku). Stoga kako apelanti nisu ponudili Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić