Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3976/14 (N. A.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3976/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP 3976/14, rješavajući zahtjev Njegoša Arambašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Njegoša Arambašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Njegoš Arambašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Predrag Drinić advokat iz Bijeljine, podnio je 28. augusta 2014. godin Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 003798 14 Kž od 26. juna 2014. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 003798 13 K od 14. marta 2014. godine. Apelant je u apelaciji također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 003798 13 K od 14. marta 2014. godine Dobrivoje Poštić kao prvooptuženi (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant kao drugooptuženi su oglašeni krivim što su kao saizvršioci, obijanjem tuđeg zatvorenog prostora i kase, u vrijeme i na način pobliže opisanim kao u izreci presude, oduzeli tuđe pokretne stvari u namjeri da prisvajanjem istih, sebi i drugima pribave protivpravnu imovinsku korist, čija vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime su počinili krivično djelo – teške krađe iz člana 232. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka 1. i članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Za navedeno krivično djelo Okružni sud je apelanta, na osnovu navedenog zakonskog propisa i člana 38. i 39. citiranog zakona osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 99. stav 4. u vezi sa članom 96. stav 1, 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant i prvooptuženi su oslobođeni obaveze naknade troškova krivičnog postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca i žalbi branioca prvooptuženog protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 12 0 K 003798 14 Kž od 26. juna 2014. godine kojom je odbio žalbe kao neosnovane. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje ovog predmeta, a posebno vezano za pravnu ocjenu krivičnog djela. Stoga smatra da su činjenična i pravna osnova pobijane presude u svemu pravilna, te da presuda daje detaljne razloge pravne ocjene radnji optuženih koje su činjenično opisane u izreci prvostepene presude i pravilno okvalifikovane kao krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 3. u vezi sa članom 23. KZ RS-a.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da se osporene presude temelje na jednom jedinom „odlučnom dokazu“, izjavi svjedoka Bojana Vladića, da u postupku nije utvrđen niti jedan drugi neposredan dokaz na okolnost izvršenja krivičnog djela, i učešću apelanta u njegovom izvršenju. Apelant takođe smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava principe savjesne i brižljive ocjene dokaza i primjene načela „in dubio pro reo“.
5. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da budući je presudom Vrhovnog suda predmetni krivični postupak pravosnažno okončan i da je primio obavještenje za određivanje termina za odlazak na izdržavanje kazne zatvora, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora, jer tvrdi da se radi o očiglednom kršenju njegovih ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izdražavanje kazne zatvora koja mu je izrečena u krivičnom postupku u kojem je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo teške krađe. Kao argumente za donošenje privremene mjere apelant, osim navoda koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po pravosnažnoj presudi. Ovo stoga jer je Ustavni sud, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zbog čega apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere za odgodu izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena u krivičnom postupku smatra neosnovanim.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić