Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4052/14 (M. M., V. M., D. M., Nada Misija svi iz Banjaluke, te Marijan Marković iz Pule)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4052/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP 4052/14 rješavajući zahtjev Mirke Marković i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirke Marković, Vedrana Markovića, Dejana Markovića, Nade Misije i Marijana Markovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirka Marković, Vedran Marković, Dejan Marković, Nada Misija svi iz Banjaluke, te Marijan Marković iz Pule (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banjaluke podnijeli su 4. septembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine.
2. Apelanti istovremeno traže od Ustavnog suda donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
3. Apelanti su, kao pravni sljednici umrle Božene Marković (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) tužbom protiv tuženih Republike Srpske, Anamarije i Ile Gajića, te Jelene i Miroslava Popovića pokrenuli parnični postupak radi utvrđenja da postoji i da je zaključen ugovor o otkupu stana u Banjaluci, pobliže preciziranog u izreci presude, (u daljnjem tekstu: predmetni stan) između prednice apelanata, te pravnog prednika tužene Republike Srpske - SFRJ SSNO vojno građevinska direkcija Sarajevo, te predaje u posjed predmetnog stana i brisanja prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama tuženih Jelene i Miroslava Popovića, kao i utvrđenja da su pravno ništavi ugovor o otkupu predmetnog stana koji su zaključili 4. juna 2004. godine Republika Srpska
– Ministarstvo odbrane, kao prodavac sa jedne strane i tuženi Anamarija i Ile Gajić, kao kupci sa druge strane, odnosno ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su zaključili 11. juna 2009. godine Anamarija i Ile Gajić, kao prodavci sa jedne strane, te tuženi Jelena i Miroslav Popović sa druge strane.
4. Odlučujući o postavljenim tužbenim zahtjevima Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 062001 04 P od 10. oktobra 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 062001 14 Gž od 5. juna 2014. godine, odbio tužbene zahtjeve apelanata, kojim su tražili utvrđenje da postoji i da je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana između prednice apelanata i pravnog prednika Republike Srpske, te utvrđenje da su pravno ništavi ugovor o otkupu predmetnog stana, odnosno ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su međusobno zaključili tuženi, uz istovremeno odbacivanje tužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti u dijelu kojim je traženo da se nadležnom organu tužene Republike Srpske naloži brisanje u javnim evidencijama uknjižba prava vlasništva tuženih Jelene i Miroslava Popovića, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude.
5. Na temelju provedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo na str. 5 i 6 osporene presude), te njihovom ocjenom, Osnovni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, utvrdio da je prednica apelanata rješenjem Komande za garnizonske poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Komanda garnizona) od 31. marta 1983. godine određena za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, zatim da je prednica apelanata 11. aprila 1983. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana i da je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila evidentirana na dan 1. aprila 1992. godine, te da je podnijela zahtjev Komandi garnizona za otkup predmetnog stana iz stambenog fonda JNA koji je zaveden pod brojem 33/1-586 od 5. februara 1992. godine. Nadalje je utvrđeno da je Ivan Marković (sin umrle Božene Marković) od stambenog organa Komande garnizona, nadležne za rješavanje po zahtjevu za otkup, tražio izdavanje ugovora o otkupu predmetnog stana, zatim da je Komanda garnizona dopisom od 23. avgusta 1999. godine informisala Ivana Markovića da ne posjeduje niti jedan dokaz u spisu da je predmetni stan otkupljen, pozvavši ga da u tom pravcu dostavi sve raspoložive dokaze. Iz provedenih dokaza je dalje proizašlo da se Ivan Marković 30. avgusta 1999. godine sa zahtjevom obratio i Ministarstvu odbrane RS – Upravi za nekretnine Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava za nekretnine) kojim je tražio vraćanje u postupak izdavanja ugovora o otkupu koji se vodi kod nadležne Komande garnizona, te da je Uprava za nekretnine u odgovoru navela da se u spisu nalazi omot predmeta za otkup stana broj 3513-5811, zahtjev za otkup predmetnog stana od 5. februara 1992. godine, ugovor o korištenju predmetnog stana, uvjerenje CJB Banjaluka o prijavi prebivališta prednice apelanata, te fotokopija skice predmetnog stana.
6. Iz provedenih dokaza je nadalje proizašlo da prednica apelanata nije zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju u JNA (u daljnjem tekstu: Zakon o stambenom obezbjeđivanju), zatim da je prednica apelanata umrla u januaru 1993. godine, te da apelanti, niti ko drugi, nije tražio povrat predmetnog stana u posjed, a iz provedenih dokaza je proizašlo da apelanti nisu bili članovi domaćinstva njihove umrle prednice.
7. Osnovni sud je iz provedenih dokaza još utvrdio da je predmetni stan rješenjem Komande garnizona od 21. aprila 1994. godine dodijeljen na korištenje tuženom Ili Gajiću, koji je 11. februara 2002. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je, zajedno sa tuženom Anamarijom Gajić tokom 2004. godine otkupio, a potom prodao tuženim Jeleni i Miroslavu Popović.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, budući da apelanti u suštini traže da se utvrdi da je prednica apelanata zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana temeljem kojeg je postala njegova vlasnica, a da su samim tim apelanti, kao nasljednici, suvlasnici predmetnog stana, te da se shodno tome četvrtotuženim i petotuženim, kao posjednicima, naloži da predmetni stan predaju u posjed apelantima. Upravo iz navedenog proizlazi, prema ocjeni Osnovnog suda, da su neosnovani istaknuti prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, odnosno prigovor stvarne nadležnosti suda.
9. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojima je regulisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla, nasljeđivanjem kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Nadalje, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana
33. ZOSPO-a kojom je precizirano da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, pa iz svega navedenog, kako je istakao Osnovni sud, proizlazi da su pretpostavke za punovažno sticanje prava svojine da postoji valjan pravni osnov, svojina prethodnika i zakonski način – upis u zemljišnu knjigu. Osim navedenih odredaba ZOSPO-a Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i relevantne odredbe Zakona o stambenom obezbjeđivanju i to čl. 20. i 23. kojima je regulisano da nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda može otkupiti stan na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključi sa davaocem stana na korištenje, te da je osoba koja stan otkupljuje dužna da u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana podnese zahtjev za upis svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige ili druge relevantne javne evidencije o nekretninama.
10. Osnovni sud se, imajući u vidu činjenično utvrđenje i citirane odredbe ZOSPO-a, te Zakona o stambenom obezbjeđivanju, pozvao na odredbe člana 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje je citirao, zaključivši da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da je prednica apelanata, nakon što je podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, zaključila ugovor o otkupu sa davaocem predmetnog stana na korištenja. U takvim okolnostima, u nedostatku pravnog osnova za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, prema ocjeni Osnovnog suda, apelanti se ne mogu smatrati suvlasnicima na predmetnom stanu po osnovu nasljeđivanja, jer u momentu smrti prednica apelanata nije stekla pravo svojine na predmetnom stanu. Osim toga, Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i činjenicu da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svoje prednice u momentu njene smrti, tako da shodno članu 6. Zakona o stambenim odnosima nemaju svojstvo nosioca stanarskog prava, niti ostvaruju pravo na otkup predmetnog stana.
11. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio, shodno odredbama člana 386., 387. i
395. ZPP-a, s obzirom da je prvotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, a ostale tužene punomoćnici iz reda advokata koji su uspjeli u parnici, pa je prvostepeni sud, shodno Tarifi o naknadama i nagradama za rad advokata, na opredijeljene zahtjeve dosudio troškove postupka (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 18. osporene presude).
12. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti hronološki opisuju tok postupka, te suštinski ukazuju na nejasna i nerazumljiva obrazloženja, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu dokaza, te shodno tome, pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je sve u konačnici rezultiralo osporenim presudama. Smatraju da su im navedena prava povrijeđena, budući da je njihova prednica za života otkupila predmetni stan i da kao njeni nasljednici imaju pravo na povrat predmetnog stana. Navode, između ostalog, da su netačne tvrdnje redovnih sudova da nisu dokazali da je njihova prednica otkupila predmetni stan. Naglašavaju da su odbijanjem tužbenog zahtjeva dovedeni u tešku finansijsku situaciju jer su osporenim presudama obavezani na naknadu troškova postupka.
13. U vezi sa zahtjevom za donošenje odluke o privremenoj mjeri apelanti su naveli da se nalaze u jako lošoj materijalnoj situaciji, te da bi im izvršenjem osporenih presuda bila nanesena nenadoknadiva šteta, budući da su obavezani na naknadu troškova parničnog postupka koji iznose blizu 11.000,00 KM, što bi ih dovelo u još teži ekonomski položaj. U tom pravcu su predložili donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo provođenje pravosnažne presude Osnovnog suda do okončanja predmetnog postupka pred Ustavnim sudom.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
16. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. U odnosu na navode apelanata iznesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojim traže da Ustavni sud zabrani izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda kojom su obavezani na naknadu troškova postupka, do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud zapaža da apelanti, obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, ukazuju na svoju lošu ekonomsku situaciju koja bi se dodatno pogoršala ukoliko se ne zabrani provođenje pravosnažne presude, što nije i ne može predstavljati relevantan razlog da bi se udovoljilo zahtjevu za donošenje privremene mjere. Ustavni sud, stoga, smatra da apelanti nisu ponudili relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanata za donošenje odluke o privremenoj mjeri.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić