Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1082/13 (M. S.,R. H.,H.Dž.,D. B.,H. O.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1082/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1082/13, rješavajući apelacije Milana Stankovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Stanković, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 000540 12 Gž od 15. februara 2013. godine;
Rahmija Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 006980 12 Rev od 22. januara 2013.
godine;
H.Dž., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 024729 11 Rev od 16. maja 2013. godine;
Dušan Bojić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 009229 11 Rev od 9. jula 2013. godine;
Halil Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 055500 13 Gž od 3. decembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1082/13 Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 14. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 000540 12 Gž od 15. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni iznos na ime naknade štete, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, u toku postupka je utvrđeno da apelant u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku nije dokazao da su krave tuženog prouzrokovale štetu apelantu u određenom periodu.
2. AP-1384/13 Rahmija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 006980 12 Rev od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da je šteta na apelantovom objektu nastala u toku akcije „Oluja“ 1995. godine, te da je apelant za štetu saznao najkasnije tokom 1998. godine, kada mu je na njegov zahtjev tužena izdala uvjerenje da je njegov stambeni objekat uništen i devastiran tokom ratnih dejstava i da isti nije za stanovanje. S obzirom da je apelant 9. decembra 2008. godine podnio predmetnu tužbu, utvrđeno je da je ista podnesena nakon isteka roka propisanog odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-3662/13 H.Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 26. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 024729 11 Rev od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta, vlasnika ugašenog Ribogojilišta Kamenica Zavidovići, radi isplate određenog iznosa na ime izmakle koristi za tri proizvodna ciklusa koji su potpuno onemogućeni štetnim radnjama tuženog. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je tuženi svojim radnjama sječom šume u određenim odjelima, po zaključenim ugovorima u spornom periodu, vršio zamućivanje vode u apelantovim bazenima prevlačenjem trupaca preko rijeka, odnosno, apelant nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze rada tuženog u predmetnom periodu sa štetom na koju se pozvao, pa time nije dokazao ni odgovornost tuženog za predmetnu štetu.
4. AP-3862/13 Dušan Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novih Dvorova, kojeg zastupa Dragomir Dumić, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 009229 11 Rev od 9. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete zbog umanjene vrijednosti i nekorištenja stana. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da mu je izgradnjom susjedne zgrade pričinjena šteta. Nadalje, utvrđeno je da je gradnja predmetne zgrade izvršena na osnovu uredno pribavljene urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, a nakon izgradnje zgrada je dobila i upotrebnu dozvolu.
5. AP-5297/13 Halil Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mustafa Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 055500 13 Gž od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete na motornom vozilu. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kasko osiguranju motornog vozila i da je bilo ugovoreno da je za ostvarivanje prava na naknadu iz predmetnog ugovora bilo neophodno da vozač sam nakon nastanka nezgode osigura alkotestiranje, te da apelant isto nije osigurao niti je priložio bilo kakav dokaz da bi navedeno testiranje štetilo njegovu zdravlju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1082/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić