Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-112/13 („Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-112/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-112/13, rješavajući apelacije „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Brotnjopromet" d.o.o.
Čitluk podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 008217 12 Rev od 23. oktobra 2012.
godine, broj 58 0 Rs 076321 12 Rev od 16. oktobra 2012. godine, broj 58 0 Rs 007684 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine, broj 58 0 Rs 095480 12 Rev od 21. maja 2013. godine, broj 58 0 P 008219 13 Rev 3 od 24. septembra 2013. godine i broj 58 0 P 007683 13 Rev 3 od 3.
oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-112/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 008217 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine.
2. AP-113/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 076321 12 Rev od 16. oktobra 2012. godine.
3. AP-114/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 007684 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine.
4. AP-3002/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 095480 12 Rev od 21. maja 2013. godine.
5. AP-4866/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008219 13 Rev 3 od 24. septembra 2013. godine.
6. AP-4867/13 „Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007683 13 Rev 3 od 3. oktobra 2013. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-112/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
U konkretnom slučaju, osporenim konačnim odlukama udovoljeno je u cijelosti tužbenim zahtjevima tužiteljica i naloženo je apelantu da im na ime naknada plate za vrijeme čekanja posla za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, kao i doprinose za PIO, a sve pobliže precizirano u izrekama presuda, jer apelant u smislu člana 7. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti i člana 143. stav
4. Zakona o radu, nije svojom odlukom odredio visinu naknade plate za vrijeme čekanja. Nadalje, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da nisu osnovani apelantovi prigovori koji se tiču zastare potraživanja, jer se institut zastare u konkretnom slučaju ne može primijeniti prije nego što je nastalo samo pravo, posebno što se u članu 143. predmetnog zakona ne ukazuje na to da postoji razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu u smislu navedene odredbe. Također, Vrhovni sud je naglasio da tužiteljicama pripada pravo na zahtijevane naknade za sporni period u kontinuitetu, jer apelant u toku postupaka nije dokazao da u spornom periodu nije ostvarivao prihode, da je brisan iz sudskog registra, a potvrda (prijava) kojom je apelant prijavio svoje radnike kod PIO za plaćanje doprinosa ne može biti dokaz da u utuženom periodu apelant nije radio, odnosno ostvarivao prihode i da zbog toga nije dužan isplatiti tužiteljicama naknade plata dok su se nalazile na čekanju posla. Naime, Vrhovni sud je naveo da sve i da apelant u spornom periodu nije ostvarivao prihode i bio nelikvidan, dužan je tužiteljicama isplatiti naknade plata u smislu člana 143. stav 3. navedenog zakona u vezi sa članom 7. pomenute uredbe, dok su se one nalazile u statusu čekanja, s obzirom da apelant nije brisan iz sudskog registra pravnih subjekata u tom periodu. Naprotiv, apelant je egzistirao u spornom periodu, a o visini naknada nije donio odluku što je mogao u smislu člana 7. predmetne uredbe.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić