Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1170/13 (E. Š.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1170/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1170/13, rješavajući apelacije Marija Perića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marijo Perić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003459 11 Rev od 31. januara 2013. godine;
Mirjana Domazet, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 005309 12 Gž 3 od 25. januara 2013. godine;
Udruženje građana Auto-moto klub „Zavidovići“, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 004789 12 Rev od 29. marta 2013. godine;
„Seven car rent n drive ohg“ Minhen, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 000222 13 Pž od 21. juna 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1170/13 Mario Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 20. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003459 11 Rev od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu isplate na ime naknade štete, i to: na ime štete na građevinskom objektu, na ime uništenih stvari i na ime totalne štete na automobilu marke „Mercedes 270 CDI“, određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci presude. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao (član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku) da je imao građevinsku dozvolu nadležnog organa uprave za izgradnju podruma na predmetnoj lokaciji, odnosno nije dokazao materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizilazi pravo na naknadu materijalne štete (član 155. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa čl. 134. stav 1. i 150. stav 1. Zakona o prostornom uređenju). Dakle, budući da je apelant svoj građevinski objekat izgradio suprotno relevantnoj urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete koja mu je zbog oborinskih voda nastupila na njegovim stvarima u podrumu.
2. AP-1279/13 Mirjana Domazet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnijela je 25. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 005309 12 Gž 3 od 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 8.845,74 KM. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da je vještak samo primijenio postupak denominacije – konverzije direktnim pretvaranjem na dan 27. septembar 1983. godine iznosa od 360.000,00 dinara po kretanju srednjeg tečaja prema njemačkoj marki (DM), za 100 DM kurs je iznosio 4.070,43 što direktno preračunato iznosi 8.844,27 KM, a koji iznos ne može predstavljati štetu koju apelantica zahtijeva u predmetnom sporu u smislu člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Također, utvrđeno je da, prema navedenoj zakonskoj odredbi, postojanje takve štete ne proizilazi iz same činjenice da je dužnik – tuženi pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze, već je postojanje veće štete od visine kamata apelantica bila dužna dokazati po općim pravilima, kao i obim štete (član 266. predmetnog zakona), a što predloženim i izvedenim dokazima nije bilo moguće utvrditi kako u pogledu konkretne štete koju je apelantica pretrpila, tako niti u pogledu visine te štete. Stoga, kako je u konkretnom slučaju apelantica bila dužna u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku dokazati postojanje veće štete od visine kamata, a izvedenim dokazima to nije dokazala, to je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer je teret dokaza bio na apelantici (član 126. Zakona o parničnom postupku).
3. AP-1919/13 Udruženje građana Auto-moto klub „Zavidovići“ (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zavidovićima, koga zastupa Kočiz Arnaut, advokat iz Zenice, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 004789 12 Rev od 29. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade štete, osporenom konačnom odlukom primljeno je na znanje povlačenje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog „Centar-S“ d.d. Zavidovići, dok je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Novi centar“ d.d. Zavidovići da mu isplati određeni novčani iznos, odnosno da se utvrdi da je tuženi jednostrano raskinuo Ugovor o zakupu od 28. maja 1997. godine sa Anexima od 9. aprila 1998. godine i 30. augusta 1999. godine, čime je počinio štetu zakupcu. U toku postupka je utvrđeno da je danom pravosnažnosti rješenja o zaključenju likvidacionog postupka, tj. brisanja Preduzeća za trgovinu, usluge i promet „AMK Trgoturs“ d.j.l. Zavidovići, navedeno preduzeće, odnosno prvobitno označeni tužitelj, koji je podnio tužbu 21. februara 2000. godine i prestao postojati, te da apelant, nije pravni sljednik prvobitno označenog tužitelja, tim prije što se zaključenjem likvidacionog postupka na osnivača prenosi samo preostala imovina likvidiranog preduzeća, a što je drugostepeni sud i učinio dopunskim rješenjem od 1. oktobra 2001. godine, prenoseći na apelanta samo nepokretnu imovinu likvidacionog dužnika, a ne nikakva prava po Ugovoru, koja u vrijeme zaključivanja likvidacionog postupka nisu ni bila utvrđena, te kao takva nisu ni mogla postati imovina likvidirane firme.
4. AP-3429/13 „Seven car rent n drive ohg“ Minhen (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnio je 5. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 000222 13 Pž od 21. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da prema odredbi člana 2. Haške konvencije koja se primjenjuje na nesreće u drumskom saobraćaju, proizilazi da se ista ne primjenjuje na tužbe i regresne tužbe koje podnosi osiguravajuće društvo ili druge slične ustanove i javni garantni fondovi za štete nanesene od automobila ili protiv kojih se podnose te tužbe. Nadalje, utvrđeno je da je tačno da se u konkretnom slučaju radi o tužbi protiv osiguravajuće kuće za štetu nanesenu od automobila, što bi značilo da se na predmetni slučaj ne može primijeniti navedena konvencija koja za saobraćajne nesreće u pogledu primjene zakona prema članu 3. predmetne konvencije propisuje da se primjenjuje zakonodavstvo države na čijoj teritoriji se dogodila saobraćajna nesreća. Međutim, također je utvrđeno da primjena domaćeg zakonodavstva proizilazi iz odredbe člana 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, a prema kojoj odredbi mjerodavno pravo za vanugovornu odgovornost za štetu je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je nastupila štetna posljedica zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije od oštećenog. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi isplatom iznosa u vansudskom postupku (prema cijenama koje važe na teritoriji države u kojoj je šteta nastala, dakle u BiH) likvidirao štetu u cjelini i tim iznosom je uspostavljena restititucija u apelantovoj imovini, jer apelant nije ni dokazao da je šteta otklonjena u Njemačkoj (ne postoje računi o izvršenoj opravci), tako da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena samo na osnovu procjene štete izvršene o strane vještaka iz Njemačke koji je bio osnov i za nalaz vještaka mašinske struke u predmetnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1170/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić