Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/13 (Ž. J. i F. W.,„Maraton-Komerc“ d.o.o.,M. A. B.,Opštinski fudbalski Savez Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1224/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1224/13, rješavajući apelacije Željke Jakupović i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željka Jakupović i Fikreta Wagner, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045833 12 Rev od 22. januara 2013. godine;

„Maraton-Komerc“ d.o.o. Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000239 13 Rev 2 od 28. februara 2013. godine;

Mustafa Aganagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018774 12 Rev 2 od 6. maja 2013.

godine;

Opštinski fudbalski Savez Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 022781 13 Gž 2 od 26. aprila 2013.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1224/13 Željka Jakupović i Fikreta Wagner (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijele su 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045833 12 Rev od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obaveže tužena da im iz osnova neosnovanog obogaćenja zbog korištenja njihovih suvlasničkih dijelova od po 3/8 dijela u stanu u Banja Luci isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, sve precizirano u izreci presude. U toku postupka je utvrđeno da apelantice nisu dokazale da je tužena izdavala predmetni stan u zakup uz naknadu izbjeglim i raseljenim licima, niti drugim licima, u periodima iz tužbenog zahtjeva, pa samim tim nisu dokazale ni da se tužena neosnovano obogatila za potraživane iznose iz preciziranog tužbenog zahtjeva. Također, utvrđeno je da apelantice nisu dokazale ni visinu svog potraživanja jer se izvedenim dokazima nije moglo na pravilan način utvrditi po kojoj cijeni su izdavani u zakup stanovi kao što je sporni stan, na istoj lokaciji.

2. AP-2114/13 „Maraton-Komerc“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000239 13 Rev 2 od 28. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi sticanja bez osnova, osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 50.757,00 KM (na ime povrata kupoprodajne cijene), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 9.243,00 KM (na ime kupljenih pneumatika). U toku postupka je utvrđeno apelant nema pravo da od tuženog traži isplatu iznosa datog za kupovinu i montažu novih pneumatika, jer prethodno tuženom kao prodavatelju nije stavio prigovor na kvalitet isporučenih pneumatika, a osim toga, tuženi se nije obogatio za vrijednost novih pneumatika jer su predmetna vozila prodata trećim licima.

3. AP-2890/13 Mustafa Aganagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018774 12 Rev 2 od 6. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 804.197,00 KM, a tužitelj je obavezan da apelantu isplati iznos od 54.340,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U toku postupka je utvrđeno da se apelant Ugovorom o naknadi za uređenje gradskog građevinskog zemljišta obavezao da iznos od 344.656,00 KM plati u roku od osam dana od dana fakturisanja (kako je i postupio), da iznos od 804.197,00 KM nije platio u pet kvartalnih rata (član 2. navedenog ugovora), zatim da nije tražio raskid ili poništenje ugovora, niti dokazao da je došlo do planirane izmjene regulacionog plana i zbog toga tražio zaključenje aneksa u skladu sa članom 4. predmetnog ugovora, te je, shodno tome, drugostepeni sud primjenom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima izveo valjan pravni zaključak da je apelant dužan da izvrši svoju preuzetu obavezu iz pomenutog ugovora u iznosu od 804.197,00 KM. Također, utvrđeno je da kako iz odredaba predmetnog ugovora ne proizilazi da je tužitelj preuzeo obavezu izvođenja radova prije uplate novčanih sredstava od strane investitora, da je nakon djelimično izvršene uplate od strane apelanta, tužitelj izveo radove oko apelantovog objekta u većoj vrijednosti od uplaćenih 344.656,00 KM, a da apelant nije dokazao da je sam izvršio radove (porušio objekat „Šipad“ i izgradio parking) i imao zbog toga novčani izdatak, to nije bilo osnova da se udovolji protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog neizvršenih radova – uređenja građevinskog zemljišta oko apelantovog objekta. Najzad, utvrđeno je da kako apelant nije dokazao osnovanost postojanja izmakle koristi čije ostvarenje je spriječeno radnjama ili propuštanjem tužitelja, to nije bilo osnova da se udovolji protivtužbenom zahtjevu za naknadu izmakle koristi (član 189. stav 3. navedenog zakona).

4. AP-3291/13 Opštinski fudbalski Savez Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 022781 13 Gž 2 od 26. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi duga, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 2.520,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu člana 601. Zakona o obligacionim odnosima koja propisuje odnos ugovora o djelu i ugovora o prodaji, jer iako se tužitelj obavezao da za apelanta obavi određeni posao za potrebe Vidovdanskog turnira u malom fudbalu 2006. godine (izrada pehara, medalja i plaketa), kada je naručenu robu izradio od svog materijala (a što apelant nije doveo u pitanje i sumnju), onda se taj pravni odnos ima okarakterisati kao ugovor o prodaji. Budući da apelant nije tužitelju isplatio cjelokupan iznos duga (3.000,00 KM je apelant platio tužitelju prije pokretanja predmetnog postupka, a preostao je dio duga u iznosu od 2.520,00 KM) to je saglasno odredbi člana 262. predmetnog zakona apelant u obavezi savjesno ispuniti svoju obavezu isplate preostalog duga u svemu kako ona glasi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1224/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/13 (Ž. J. i F. W.,„Maraton-Komerc“… | Sudska praksa | Aktio