Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1225/13 (F. S.,Mldb. M.M.,MM COMPANY d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1225/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1225/13, rješavajući apelacije Fuada Skake i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fuad Skaka, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 032161 12 Rev od 10. januara 2013. godine;

Mldb. M.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004426 12 Rev od 2. jula 2013. godine;

MM COMPANY d.o.o. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 057296 13 Gž od 4. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1225/13 Fuad Skaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Almin Hrustić, advokat iz Zenice, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 032161 12 Rev od 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, umanjenja opće životne aktivnosti i na ime naruženosti). U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije postojala uzročna veza između rada policije kao organa tužene i štete koju je apelant tražio, te da apelant tokom postupka nije dokazao, pa ni naveo na koji način je istom prouzrokovana šteta. S tim u vezi, utvrđeno je da apelant nije dokazao činjenicu da je povrede zadobio od strane policijskih službenika prilikom lišavanja slobode. S druge strane, obrazloženo je da je tužena dokazala svoje tvrdnje da su organi tužene prilikom zaustavljanja putničkog motornog vozila i apelantovog lišavanja slobode postupali u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona i Pravilnika o upotrebi sile, te da su nad apelantom upotrijebili fizičku silu i sredstvo vezanja u obimu i intenzitetu neophodnom za savlađivanje otpora apelanta i sprečavanja njegovog bjekstva.

2. AP-3757/13 Mldb. M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, zastupana po zakonskom zastupniku ocu S.M. iz Banovića, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzla, podnijela je 4. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004426 12 Rev od 2. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene i buduće fizičke bolove i za pretrpljeni i budući strah) i materijalne štete (troškove liječenja). Nadalje, osporenom odlukom utvrđeno je da povučena tužba ostalih tužitelja za naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliskog srodnika. U toku postupka je utvrđeno da nije postojala odgovornost tuženog za nastalu štetu apelantici, jer se bolest i liječenje apelantice nisu mogli dovesti u uzročnu vezu sa radnjama zaposlenika tužene. S tim u vezi, utvrđeno je da zaposlenik tuženog koji je dao nalaz MR mozga apelantice nije postupao suprotno pravilima predviđenim za obavljanje navedenih poslova.

3. AP-4468/13 MM COMPANY d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 057296 13 Gž od 4. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog klevete, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen preostali tužbeni zahtjev za naknadu štete. Nadalje, naloženo je apelantu da nakon pravosnažnosti sudske odluke, objavi o svom trošku u prvim narednim dnevnim novinama „San“ uvod i izreku predmetne sudske odluke, kao i ispriku tužiteljici zbog klevete iznošenjem neistina u predmetnom članku. U toku postupka je utvrđeno da je apelant iznošenjem i pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica o ličnosti i radu tužiteljice istoj prouzrokovao štetu, te da je apelant odgovoran za pričinjenu štetu i istu je dužan nadoknaditi tužiteljici, sve u skladu sa odredbama člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, utvrđeno je da izražavanje u predmetnom tekstu nije bilo napisano i objavljeno kao iznošenje mišljenja, nego je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica, tako da se na predmetni spor nije mogla primijeniti odredba člana 7. stav 1. tačka a) navedenog Zakona.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1225/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1225/13 (F. S.,Mldb. M.M.,MM COMPANY… | Sudska praksa | Aktio