Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1305/13 (B. H.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1305/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1305/13, rješavajući apelaciju Bahrije Hadžuglić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrije Hadžuglić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170415 13 Gž 2 od 31. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrija Hadžuglić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Aida Haznadarević i Dina Memić Turkmanović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 26. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170415 13 Gž 2 od 31. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelantica omela tužiteljicu u mirnom i faktičkom posjedu trosobnog stana u Sarajevu, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja, na način što je dana 18. novembra 2010. godine promijenila bravu, odnosno stavila dodatnu bravu na ulaznim vratima koja vode do sustanarskih stanova (i time onemogućila tužiteljicu da neometano ostvaruje posjed svog stana koji se nalazi na istoj etaži na kojoj je i apelantičin stan, do kojeg se može doći samo prolaskom kroz vrata koja su zajednička za oba stana), pa joj je naloženo da uspostavi ranije posjedovno stanje, tako što će skinuti postavljenu bravu ili ključeve iste odmah predati tužiteljici, te da se uzdrži od takvog ili sličnog ometanja posjeda. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, navedeno da cijeneći da je na pomenuti način izvršeno ometanje posjeda stana, sud smatra da tužiteljici radi ostvarivanja dalje državine predmetnog stana treba pružiti zaštitu od daljeg uznemiravanja u smislu čl. 80. i 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje u pogledu prihvatanja postojanja aktivne legitimacije tužiteljice smatrajući da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica držalac prostorija i stvari u svom sustanarskom stanu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je tužiteljica bila posljednji faktički posjednik sustanarskog stana na dan 18. novembar 2010. godine obzirom da se radilo o njenom stanu i stvarima na kojima je imala faktičku mogućnost raspolaganja, pri čemu nije od značaja da li je bila u fizičkom dodiru sa stvarima.
2. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da nije osnovan ni apelantičin prigovor da je tužiteljica zbog radnog angažmana u inostranstvu, prestala biti posjednik stana. Naime, posjedniku može prestati posjed samo u slučaju kad vanjskim vidljivim načinom on izrazi volju da stvar napušta. Shodno tome, istaknuto je da je tačno da tužiteljica povremeno koristi stan za vrijeme godišnjih odmora, međutim ona ne gubi posjed uslijed dužeg vremenskog nekorištenja stvari jer se posjed može izgubiti samo očitovanjem volje da stvar napušta, a što se u konkretnom slučaju nije desilo. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da pitanje koje se odnosi na problematiku načina sticanja vlasništva na stanu prvostepeni sud pravilno nije razmatrao, jer prema odredbi člana 83. navedenog zakona sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, a što je apelantica nepotrebno osporavala, zato što se takvi prigovori samo mogu istaći u postupcima koji se odnose na valjanost pravnog osnova sticanja prava vlasništva, a ne u postupcima smetanja posjeda. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da apelantičin prigovor da je postupala u samopomoći smatra netačnim, jer se to sredstvo pravne zaštite posjeda koristi samo izuzetno i smatra se dopuštenim samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 81. predmetnog zakona, a kako je u toku postupka utvrđeno apelantica je izvršila promjenu, odnosno stavljanje dodatne brave na ulaznim vratima pri čemu nije dokazala da ju je tužiteljica neposredno ili posredno uznemiravala u posjedu, da se radilo o neposrednoj i nužnoj opasnosti, te da način vršenja samopomoći odgovara prilikama u kojima postoji opasnost, pa bi se jedino uz ispunjenje tih uslova moglo raditi o dozvoljenoj samopomoći kao izuzetku od redovne zaštite posjeda u parničnom postupku pred nadležnim sudom, a što sve apelantica nije uspjela dokazati.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić