Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/13 (D. B. i drugi)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1464/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1464/13, rješavajući apelacije Dobrislava Biloša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dobrislav Biloš, Mehmed Halilović i Slobodan Vujović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002350 13 Rev od 14.
februara 2013. godine;
Zdravka Drljača, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030952 11 Rev od 19. marta 2013. godine;
Milijana Trninić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040562 13 Už 2 od 14.
maja 2013. godine;
Jadranko Marinović, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 020290 13 Rsž od 18. aprila 2013.
godine;
Ale Prošić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070305 10 Rsz od 6. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1464/13 Dobrislav Biloš iz Čapljine, Mehmed Halilović iz Vogošće i Slobodan Vujović iz Bileće (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Tabučija, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002350 13 Rev od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata, poništena rješenja tužene i obavezana tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plata, dok su odbijeni apelanti sa preostalim tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plata za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da apelantima od dana stupanja na snagu novog Pravilnika o platama i naknadama u odbrambeno-diplomatskom predstavljanju u misijama, vojno-diplomatskim i vojnim predstavništvima BiH nije pripadala razlika plate utvrđene po koeficijentima za obračun plate po novom Pravilniku i plate utvrđene po koeficijentima za obračun plate po ranijem Pravilniku o platama i naknadama osoblja u vojno-diplomatskim predstavništvima BiH u inostranstvu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine.
2. AP-2195/13 Zdravka Drljača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jevto Janković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030952 11 Rev od 19. marta 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. oktobra i 9. decembra 2013. godine, te 12. februara i 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi utvrđenja da su nezakonita i poništenja rješenja tužene, utvrđenja da apelantica ima svojstvo državnog službenika, vraćanja na posao i isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade štete zbog neostvarenih i neisplaćenih plata. U toku postupka je utvrđeno da je tužena pravilno postupila kada je predmetnim rješenjem apelantici, kao tržišnom inspektoru, izrekla prestanak radnog odnosa na osnovu člana 25. stav 1. tač. 6. i 9., st. 2. i 3. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj, zato što svoju dužnost nije obavljala uredno, savjesno i odgovorno u skladu sa važećim zakonskim propisima i zato što je u procesu nadzora namjerno ili iz krajnje nepažnje prikazala pogrešne podatke koji su donijeli korist poslodavcu a štetu budžetu Republike Srpske.
3. AP-2715/13 Milijana Trninić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040562 13 Už 2 od 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja rješenje tužene Apelacione komisije Ureda/Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojim je odbijena njena žalba izjavljena protiv odluke Odbora za zapošljavanje Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U toku postupka je utvrđeno da predmetnim odlukama nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, jer su bile zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (da apelantica nije ispunjavala minimalne uslove konkursa u pogledu stručne spreme) i pravilnoj primjeni materijalnog prava (člana 38. stav 5. Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine).
4. AP-2869/13 Jadranko Marinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 020290 13 Rsž od 18. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja predmetnih rješenja i javnog konkursa za prijem namještenika u radni odnos na neodređeno vrijeme. U toku postupka je utvrđeno da su, prilikom izbora kandidata po predmetnom konkursu, apelant i drugi kandidat ispunjavali i opće i posebne uslove konkursa, tj. radilo se o jednakim uslovima, a da je primljen drugi kandidat, iz razloga što je bio sin poginulog branitelja koji je imao prednost pri zapošljavanju, što je propisano i zakonom. Stoga je zaključeno da apelant nije ponudio očigledan dokaz da je stavljen u nepovoljniji položaj prilikom izbora kandidata odnosno prijema u radni odnos po predmetnom konkursu.
5. AP-3124/13 Ale Prošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070305 10 Rsz od 6. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi isplate dnevnica za službeno putovanje i deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja, te je primljeno na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u ugovornom odnosu sa Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine, te stoga tužena nije bila pasivno legitimisana na isplatu predmetnih potraživanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1464/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić