Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1830/13 ("Alumina" AD Kneževo,„Jahorina Invest“ d.o.o. Pale,A. M.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1830/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1830/13, rješavajući apelacije "Alumina" AD Kneževo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Alumina" AD Kneževo, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 000644 12 PŽ od 21. februara 2013.
godine;
„Jahorina Invest“ d.o.o. Pale, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 003183 13 PŽ od 13. februara 2013.
godine;
Anto Miličević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 014059 12 REV od 14. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1830/13 "Alumina" AD Kneževo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 000644 12 PŽ od 21. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Transport“ d.o.o. Kneževo na ime izvršenih usluga prevoza isplati iznos od 4.690,54 KM. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.500,00 KM. U postupku je utvrđeno da je prema Sporazumu zaključenom 2005. godine tužitelj za apelanta vršio usluge prevoza radnika za koju je uslugu apelant dužan tužitelju platiti iznos od 7.035,54 KM u tri jednake rate. Budući da je apelant za izvršene usluge platio samo jednu ratu, sud ga je obavezao da tužitelju isplati ostatak duga za dvije dospjele rate. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, sud je zaključio da je prema pomenutom Sporazumu tužitelj-protivtuženi bio dužan da odmah nakon uplate prve rate od strane apelanta ukloni svoja vozila iz kruga apelanta, te da je tužitelj-protivtuženi svoju obavezu u tom smislu izvršio, zbog čega je sud zaključio da apelant nije dokazao da su postojali elementi koji bi obrazovali odštetnu odgovornost tužitelja-protivtuženog u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
2. AP-1879/13 „Jahorina Invest“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 3. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 003183 13 PŽ od 13. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju MH ERS ZP „Elektrodistribucija“ a.d. Pale naknadi materijalnu štetu zbog oštećenja mjernog uređaja, u iznosu bliže navedenom u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, tj. da je apelant kao krajnji kupac električne energije (koji je ranije isključen sa mreže napajanja električne energije usljed neovlaštene potrošnje električne energije) na mjernom uređaju koji se nalazi u njegovom posjedu, izvršio uklanjanje plombe i isječenih provodnika koji služe na napajanje naponskog dijela mjernog mjesta, što je prouzrokovalo prekid mjerenja potrošnje električne energije, te da je na taj način prouzrokovao materijalnu štetu tužitelju.
3. AP-3572/13 Anto Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mensur Hodžić advokat iz Zenice, podnio je 15. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 014059 12 REV od 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene Društvo za osiguranje „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Hidrogradnju“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 84.000,00 KM i nematerijalnu štetu na ime umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpjelog straha, pretrpjelih duševnih bolova i naruženosti, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 1991. godine na putu Sarajevo-Zenica, zadobio teške tjelesne ozljede, pri čemu mu je nastala totalna šteta na motornom vozilu. Međutim, sud je zaključio da u toj saobraćajnoj nesreći nije bilo propusta, niti doprinosa vozila koje je vlasništvo drugotuženog, a koje je bilo osigurano kod prvotuženog, zbog čega je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1830/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić