Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-184/13 (L. D.,V. K.,J. M.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-184/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-184/13, rješavajući apelacije Ljubana Delića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljuban Delić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 005294 11 REV od 9. oktobra 2012. godine;
Vitomir Krnojelac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000067 12 REV od 5. marta 2013. godine;
Josip Miletić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 042146 12 GŽ od 16. aprila 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-184/13 Ljuban Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Adin Brajić advokat iz Travnika, podnio je 16. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 005294 11 REV od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Livno na ime nematerijalne štete za umanjenje životne sposobnosti, pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha, za naruženost jakog stepena, te za tuđu pomoć i njegu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivio vozač putničkog vozila osiguranog kod tuženog, te da su povodom ovog štetnog događaja apelant i tuženi zaključili vansudsku nagodbu na ukupan iznos štete od 10.000,00 KM koji je apelantu u cjelosti isplaćen. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da, obzirom da apelant nije tražio poništenje pomenute vansudske nagodbe, koja se prema odredbama člana 92. stav 2. Zakona o parničnom postupku (koji se odnosi na sudsku nagodbi i može se analogno primijeniti na vansudsku nagodbu) može pobijati tužbom samo ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare, navedena vansudska nagodba proizvodi pravne učinke i obavezuje ugovorne strane. Također je zaključio da, budući da je tuženi apelantu isplatio dogovoreni iznos u cjelosti i da je apelant izjavio da se isplatom ugovorenog iznosa smatra u cjelosti namirenim po ovom štetnom događaju, ujedno se odričući bilo kakvog daljnjeg potraživanja, apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan.
2. AP-1539/13 Vitomir Krnojelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000067 12 REV od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpjelih fizičkih bolova i straha, pretrpjelih duševnih bolova zbog naruženosti, te duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, koji su nastali kao posljedica apelantovog ranjavanja kao pripadnika Vojske Republike Srpske. U odnosu na odluku suda da apelantu umjesto traženih 30.000,00 KM dosudi iznos od 14.000,00 KM na ime nematerijalne štete za pretrpjele duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, a koju apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, zaključio da je pomenuti iznos od 14.000,00 KM adekvatna naknada za ovaj vid štete u apelantovom slučaju.
3. AP-2626/13 Josip Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 042146 12 GŽ od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime nematerijalne štete zbog trajne invalidnosti. U postupku je utvrđeno da se tuženi prema polici kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i visa kartici ugovorno obavezao da će apelantu isplatiti štetu po osnovu nezgode za slučaj smrti odnosno za slučaj trajnog invaliditeta usljed nezgode. Također je utvrđeno da je apelant 2006. godine u prometnoj nezgodi pretrpio lakše tjelesne povrede, ali da mu nije utvrđen stepen invaliditeta kao posljedica ozljeda koje je tom prilikom zadobio, odnosno određen mu je invaliditet sa 0%. S obzirom da kod apelanta nije utvrđen invaliditet, te da apelantova polica osiguranja i visa kartica kod tuženog ne pokrivaju lakše tjelesne ozljede, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 184/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić