Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/13 (I. G. i drugi)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1856/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1856/13, rješavajući apelacije Izeta Gudića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Izet Gudić, Fatima Omeragić, Lejla Teskeredžić, Enisa Đelilhodžić i Salih Gudić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 029728 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine;

Dražen Katura i Ljubica Katura, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058959 11 Gž od 9. aprila 2013. godine;

Zvonko Pranjić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 079588 12 Gž od 10. juna 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1856/13 Izet Gudić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, Fatima Omeragić iz Donjeg Vakufa, Lejla Teskeredžić iz Bugojna, Enisa Đelilhodžić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Salih Gudić iz SAD-a (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Gudić iz Bugojna, podnijeli su 30. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 029728 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tužena smetala apelante u mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja parcela, da se naloži tuženoj da u određenom roku ukloni sve izgrađene objekte i dovede u ranije stanje, te da se zabrani tuženoj svako takvo ili slično daljnje smetanje posjeda apelanata. Nadalje, osporenom odlukom odbačen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je nakon odluke tužene o izuzimanju predmetnog zemljišta prednik apelanata nastavio koristiti isto, a potom i apelanti, uz suglasnost tužene, odnosno, od strane tadašnjeg šefa nadležne službe tužene data je prvoapelantu saglasnost da predmetnu parcelu koristi sve dok se ne izgradi. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da navedeni posjed nije mogao imati svojstvo posljednjeg i mirnog posjeda u odnosu na tuženu, jer se radilo o korištenju do opoziva. Stoga postupanje apelanata protivno odlukama tužene usmjerenih na gradnju shodno regulacionom planu je predstavljalo protivpravno postupanje, pa istim nije pripadala zaštita u smislu odredbe člana 83. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U pogledu tužbenog zahtjeva apelanata koji je odbačen, utvrđeno je da se u postupcima zbog smetanje posjeda nije mogla zahtijevati naknada štete.

2. AP-2634/13 Dražen Katura i Ljubica Katura (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058959 11 Gž od 9. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata kojom su tražili da se utvrdi da je tuženi smetao apelante u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu njihove nekretnine, te da se zabrani tuženom svako dalje ili navedeno ili slično uznemiravanje odnosno smetanje posjeda apelanata. U toku postupka je utvrđeno da apelanti i tuženi imaju zajedničko vlasništvo na predmetnom zidu i da tuženi nije vršio bilo kakve radnje na dijelu zida koji je bio u faktičkom posjedu apelanata, te na navedeni način nije apelante niti smetao u njihovom posjedu na način koji je predviđao član 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, dio tužbenog zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje smetanja posjeda apelanata na način da je oštećena metalna ograda, posječen grane borova, te vikanjem i prijetnjama tuženog, odbijen je iz razloga što apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje.

3. AP-3296/13 Zvonko Pranjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 079588 12 Gž od 10. juna 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je tužena smetala apelanta u posljednjem i faktičkom posjedu nekretnina, da se naloži tuženoj da ukloni postavljenu ogradu, te da se naloži tuženoj da se uzdrži da na navedeni ili sličan način uznemirava apelanta u pristupu predmetnim nekretninama, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja posjeda. U toku postupka je utvrđeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je bio u mirnom i faktičkom posjedu spornog dijela parcele tužene, budući da je iz izvedenih dokaza proizlazilo da apelant nije prolazio predmetnom parcelom tužene u obimu i kvalitetu da bi stekao posjed prava prolaza navedenim putem do svojih parcela, tj. nije dokazao da je do dana zabrane prolaza parcelom tužene bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava prolaza spornim putem.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1856/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/13 (I. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio