Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/13 (B. S. iz Ilijaša i B. B. iz Istočne Ilidže i drugi)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2095/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2095/13, rješavajući apelacije Besima Spahića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Besim Spahić i Borislav Božović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001528 13 Gž od 11. marta 2013. godine;
Momir Vojinović i Mladen Bjelaković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001543 13 Gž od 12. marta 2013.
godine;
Nermin Drakovac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069872 11 Rsz od 25. marta 2013. godine;
Fuad Piljug, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069429 09 Rsz od 14. februara 2013. godine;
Zaim Zaimović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070343 09 Rsz od 18. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2095/13 Besim Spahić iz Ilijaša i Borislav Božović iz Istočne Ilidže (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001528 13 Gž od 11. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate naknada za prekovremeni rad i naknada za objezbjeđenje odgovarajuće uniforme za obavljanje poslova. U toku postupka je utvrđeno da je iz platnih i šihtnih lista bilo vidljivo da apelanti nisu imali evidentiranog prekovremenog rada shodno Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama BiH. Nadalje, utvrđeno je da su apelanti dobili – zadužili policijsku uniformu koja im je po načinu vršenja službe pripadala, te shodno relevantnim propisima, nije bila predviđena mogućnost nabavke posebne uniforme, odnosno, adekvatne uniforme za policijske službenike koji su raspoređeni u Jedinici za operativno obezbjeđenje VIP ličnosti i obezbjeđenje VIP ličnosti u kretanju.
2. AP-2096/13 Momir Vojinović iz Istočnog Sarajeva i Mladen Bjelaković iz Sokoca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001543 13 Gž od 12. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate naknada za prekovremeni rad i naknada za objezbjeđenje odgovarajuće uniforme za obavljanje poslova. U toku postupka je utvrđeno da je iz platnih i šihtnih lista bilo vidljivo da apelanti nisu imali evidentiranog prekovremenog rada shodno Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama BiH. Nadalje, utvrđeno je da su apelanti dobili – zadužili policijsku uniformu koja im je po načinu vršenja službe pripadala, te shodno relevantnim propisima, nije bila predviđena mogućnost nabavke posebne uniforme, odnosno, adekvatne uniforme za policijske službenike koji su raspoređeni u Jedinici za operativno obezbjeđenje VIP ličnosti i obezbjeđenje VIP ličnosti u kretanju.
3. AP-2097/13 Nermin Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069872 11 Rsz od 25. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike plaće, sa zateznom kamatom i troškovima postupka. U pogledu odluke o troškovima postupka, utvrđeno je da je označena vrijednost spora u tužbi iznosila 350,00 KM i da je u toku postupka apelantov punomoćnik pismenim podneskom opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 59,72 KM, koji mu je i dosuđen. Stoga se imalo smatrati da je apelant u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe djelomično uspio procentualno iskazano sa 17,06%, primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
4. AP-2098/13 Fuad Piljug (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069429 09 Rsz od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), sa zateznom kamatom i troškovima postupka. U pogledu odluke o troškovima postupka, utvrđeno je da je označena vrijednost predmeta spora u tužbi iznosila 231,84 KM i da je apelant na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 36,11 KM, opredjeljujući na navedeni način i vrijednost predmeta spora, te su u skladu sa vrijednošću predmeta spora i apelantovog uspjeha u sporu dosuđeni troškovi postupka.
5. AP-2102/13 Zaim Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070343 09 Rsz od 18. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate dnevnica za službeno putovanje i naknade na ime deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u ugovornom odnosu sa Ministarstvom odbrane BiH i da je novčana potraživanja iz osnova dnevnica i deminerskog dodatka mogao ostvarivati samo na osnovu predmetnog ugovora, te je stoga zaključeno da tužena (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine) nije bila pasivno legitimisana na isplatu predmetnih potraživanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2095/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić