Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/13 (H. Č. i drugi)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2726/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2726/13, rješavajući apelacije Hidajeta Čelebića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hidajet Čelebić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063836 09 Rsz od 25. marta 2013. godine;
Nihad Sudžuka, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063323 09 Rsz od 25. marta 2013. godine;
Samedin Habibović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 065850 13 Rsž 2 od 5. juna 2013. godine;
Džemail Selimbegović, Edin Balić, Omer Ćato i Elvedin Zorlak, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3P 000740 13 Gž od 28. maja 2013. godine;
Senad Mudželet, Nermin Mašić, Mehmed Šehić, Sead Herak i Enes Čeljo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000643 13 Gž od 28. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2726/13 Hidajet Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063836 09 Rsz od 25. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. maja i 23. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijena a djelomično povučena apelantova tužba radi isplate jubilarne nagrade za neprekidni rad u organima uprave. U toku postupka je utvrđeno da je apelant navršio pet godina staža u 2002. godine, te da Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, koja se primjenjivala i na apelanta, nije regulisala pravo na jubilarnu nagrade.
2. AP-2727/13 Nihad Sudžuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 063323 09 Rsz od 25. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate jubilarne nagrade za neprekidni rad u organima uprave. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 4. januara 2001. godine navršio pet godina neprekidnog staža kod tužene i tužbu podnio 5. novembra 2008. godine, te je stoga zaključeno da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.
3. AP-3125/13 Samedin Habibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 065850 13 Rsž 2 od 5. juna 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate jubilarne nagrade za neprekidni rad u organima uprave. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 1. novembra 2002. godine ostvario pet godina neprekidnog staža kod tužene i tužbu podnio 28. novembra 2008. godine, te je stoga zaključeno da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.
4. AP-3134/13 Džemail Selimbegović iz Goražda, Edin Balić iz Goražda, Omer Ćato iz Goražda i Elvedin Zorlak iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3P 000740 13 Gž od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok). U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu imali zakonom konstituisano pravo na veću naknadu na ime ishrane od one koja je u vrijeme njihovog preuzimanja u Oružane snage Bosne i Hercegovine isplaćivana prema ranijim entitetskim propisima.
5. AP-3135/13 Senad Mudželet iz Sarajeva, Nermin Mašić iz Goražda, Mehmed Šehić iz Goražda, Sead Herak iz Goražda i Enes Čeljo iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000643 13 Gž od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok). U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu imali zakonom konstituisano pravo na veću naknadu na ime ishrane od one koja je u vrijeme njihovog preuzimanja u Oružane snage Bosne i Hercegovine isplaćivana prema ranijim entitetskim propisima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2726/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić