Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/13 (H. D.,L. S.,R. Č.,M. D.,S. K.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-347/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-347/13, rješavajući apelacije Hajriza Dogloda i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hajriz Doglod, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007335 12 U od 6. decembra 2012. godine;
L. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001071 12 UVP od 28. novembra 2012. godine;
Ratomir Čvoro, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001881 12 U od 8. februara 2013. godine;
Milena Dodig, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 007819 11 od 13. februara 2013. godine;
Savo Kovačević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 008687 12 U od 25. februara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-347/13 Hajriz Doglod (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007335 12 U od 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U postupku je utvrđeno da, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine materijalni propis na kojem se temelji apelantov zahtjev, tj. pomenutu Uredbu, proglasio neustavnom, odredbe navedene Uredbe se nisu mogle primjenjivati u konkrentom slučaju, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-388/13 L. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić advokat iz Bileće, podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001071 12 UVP od 28. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti ponovo određena starosna penzija. U postupku je utvrđeno da je apelantu 2000. godine određene starosna penzija u punom iznosu za 30 godina, jedan mjesec i 8 dana radnog staža, kao borcu I kategorije. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO), propisano je da će se za sve korisnike koji nemaju puni penzijski staž, a koje su bile uvećane u određenom procentu u zavisnosti od kategorije u koju korisnik penzije razvrstan rješenjem o kategorizaciji boraca, ponovo odrediti iznos penzije sa garantovanim penzijskim osnovom zavisno od dužine penzijskog staža, ali bez uvećanja koje je bilo predviđeno odredbama ranijeg zakona, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-1093/13 Ratomir Čvoro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, podnio je 15. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001881 12 U od 8. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti utvrđen novi-manji iznos starosne penzije. U postupku je utvrđeno da je apelantu 2009. godine određene starosna penzija za ukupan penzijski staž od 40 godina i dva dana, na način propisan članom 87. ranijeg Zakona o PIO, a budući da je članom 172. stav 4. Zakona o PIO iz 2011. godine propisano da će se za korisnika penzije kojem je određena penzija po ranijem zakonu o PIO (koji je stavljen van snage) po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene po penzijskom osnovu iz čl. 77. do 86. istog zakona, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-1222/13 Milena Dodig (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 007819 11 od 13. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 24. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za poništavanje po pravu nadzora rješenja Fonda PIO-Filijala Banja Luka od 19. februara 2008. godine, 22. i 25. januara i 23. marta 2010. godine kojima je apelantici utvrđen novi-manji iznos penzije. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o opštem upravnom postupku Republike Srpske za poništenje rješenja po pravu nadzora. Naime, utvrđeno je da je rješenje od 19. februara 2008. godine kojim je apelantici priznato pravo na starosnu penziju bilo privremenog karaktera, pa je po ispunjavanju zakonskih uslova bilo potrebno donijeti „redovno“ rješenje, tj. rješenje od 22. januara 2010. godine. Nadalje, utvrđeno je da je rješenje od 25. januara 2010. godine doneseno primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 71/09) kojim je propisana obaveza ponovnog određivanja penzije po službenoj dužnosti na osnovu kategorizacije boraca, dok je rješenje od 23. marta 2010. godine doneseno primjenom novog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09) kojim je propisana obaveza ponovnog određivanja penzija po službenoj dužnosti za sve penzije koje su utvrđene po zahtjevima podnesenim prije stupanja na snagu pomenutog zakona, kao što je u apelantičinom slučaju. S obzirom na navedeno, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
5. AP-1778/13 Savo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 25. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 008687 12 U od 25. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti ponovno određena invalidska penzija. U postupku je utvrđeno da je apelant 2009. godine ostvario pravo na invalidsku penziju, kao borac I kategorije, na način propisan članom 87. i 89. ranijeg Zakona o PIO, a budući da je članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO propisano da će se za korisnika penzije kojem je određena penzija po ranijem zakonu o PIO (koji je stavljen van snage) po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 347/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić