Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/13 (F. D.,Z. P. i drugi)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-403/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-403/13, rješavajući apelacije Fikreta Draganovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fikret Draganović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002568 08 Gž od 6. decembra 2012. godine;

Zdenko Petrović, Jure Petrović, Ante Petrović, Mila Brković i Ljilja Murman, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012798 13 Gž od 22. aprila 2013. godine;

Nezira Latifović, radi dužine ostavinskog postupka broj 83 0 O 016571 12 O pred Osnovnim sudom u Zvorniku;

Alberta Stjepanić i Stefanije Stašić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 014594 12 Rev od 28. augusta 2013. godine;

Mujo Bosnić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 039335 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-403/13 Fikret Draganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002568 08 Gž od 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između apelantovog prednika, kao prodavca, i tužitelja, kao kupca, ovjeren kod redovnog suda 13. marta 1989. godine, te da se naloži apelantu da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava suvlasništva ili u protivnom da trpi da se tužitelj na osnovu presude uknjiži kao suvlasnik predmetne parcele. Nadalje, osporenom presudom utvrđeno je da zaostavštinu umrlog apelantovog prednika ne čine nekretnine obuhvaćene ugovorom o zajedničkom životu i doživotnom izdržavanju ovjerenom kod redovnog suda pod brojem Ov-30/84 od 24. januara 1984. godine i nekretnine obuhvaćene ugovorom o zajedničkom životu i doživotnom izdržavanju ovjerenom kod redovnog suda pod brojem Ov 237/85 od 3. aprila 1985. godine, a koje nekretnine su bile obuhvaćene predmetnim rješenjem o nasljeđivanju, dok je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev da se naloži nadležnom katastru da izvrši brisanje prava vlasništva na prethodno navedenim nekretninama sa apelanta. U toku postupka je utvrđeno da predmetne nekretnine nisu predstavljale zaostavštinu apelantovog prednika, jer je istim apelantov prednik raspolagao navedenim ugovorima o doživotnom izdržavanju, koji ugovori su bili pravno valjani.

2. AP-2543/13 Zdenko Petrović iz Klobuka, Jure Petrović iz Klobuka, Ante Petrović iz Klobuka, Mila Brković iz Kaštel Gomilice i Ljilja Murman iz Njemačke (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Advokature „Ćupina&Co“ d.o.o. Mostar, podnio je 11. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012798 13 Gž od 22. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata i ostalih tužitelja radi poništenja oporuke Anice Petrović, proglašena od strane redovnog suda 12. februara 2010. godine, te da se utvrdi da navedena oporuka nije sačinjena od strane ostaviteljice i da je kao takva neistinita. U toku postupka je utvrđeno da je umrla Anica Petrović za života sačinila vlastoručnu oporuku kojom je raspolagala svojom imovinom, koja oporuka je ispunjavala uslove propisane članom 66. Zakona o nasljeđivanju.

3. AP-3398/13 Nezira Latifović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sapne, podnijela je 31. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu radi dužine ostavinskog postupka broj 83 0 O 016571 12 O pred Osnovnim sudom u Zvorniku. Apelantica je dopunila apelaciju 16. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju u predmetnom ostavinskom postupku apelantica je oglašena za nasljednicu iza umrle Veize Vejzović. Nadalje, apelantica je dobila poziv za plaćanje sudske takse, te je zatim podnijela molbu za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse. Prema apelantičinim navodima, navedena molba nije riješena, a klauzula pravosnažnosti donesenog rješenja o nasljeđivanju se nije mogla izdati dok ne bude plaćena sudska taksa.

4. AP-4336/13 Alberta Stjepanić iz Zagreba, Hrvatska, i Stefanije Stašić iz Beograda, Srbija (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine, podnijele su 24. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 014594 12 Rev od 28. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i utvrđeno da je tužiteljičin pravni prednik Miljka Fejš zakonski nasljednik iza umrlog Ljudevita Fejša na 1/2 njegovih nekretnina, što su apelantice dužne priznati i trpjeti da se umrla Miljka Fejš uknjiži kao vlasnik i posjednik sa svojim suvlasničkim dijelom od 1/2 na predmetnim nekretninama u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama. U toku postupka je utvrđeno da je umrla Miljka Fejš, slijedom odredbe člana 133. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa članom 12. istog Zakona, postala vlasnik 1/2 predmetnih nekretnina upisanih na ostavitelja, njenog supruga Ljudevita Fejša, već u trenutku njegove smrti, te da je slijedom navedenog bio osnovan i zahtjev za upis tog dijela na njeno ime u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama.

5. AP-5159/13 Mujo Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 17. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 039335 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom prekinut je ostavinski postupak iza umrlog Ibre Bosnića do okončanja parničnog postupka koji se vodio kod istog suda. U toku postupka je utvrđeno da je između nasljednika umrlog Ibre Bosnića postojao spor u pogledu toga šta je činilo zaostavštinu ostavitelja, u vezi s čim se vodio spor u parničnom predmetu, te je stoga zaključeno da od odluke u navedenom predmetu je ovisio i zaključak o tome da li je iza ranijeg ostavitelja Ibre Bosnića ostala imovina na kojoj nasljednici mogu ostvarivati nasljedna prava.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-403/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/13 (F. D.,Z. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio