Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/13 (M. A.,S. I.,„Mišetić“ d.o.o. Ljubuški,"Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-45/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-45/13, rješavajući apelacije Mersada Aljovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mersad Aljović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065674 10 GZ od 12. novembra 2012. godine;
Slobodan Ivanković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050157 12 REV od 30. oktobra 2012. godine;
„Mišetić“ d.o.o. Ljubuški, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 016573 12 REV od 2.
aprila 2013. godine;
"Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 MAL 007455 13 REV od 31. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-45/13 Mersad Aljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065674 10 GZ od 12. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Agencija „Gala nekretnine“ Sarajevo na ime duga po ugovoru o posredovanju isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili usmeni ugovor o posredovanju kojim se tužitelj obavezao da za apelantove potrebe pronađe zakupoprimca i dovede ga u vezu sa apelantom radi zaključenja ugovora o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Sarajevu. Također je utvrđeno da je tužitelj ispunio svoju obavezu iz navedenog ugovora o posredovanju, jer je kao rezultat posredovanja apelant zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora sa Vijećem Ministara Bosne i Hercegovine i Andrew McBrides. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužitelju pripada naknada za učinjenu uslugu posredovanja u skladu sa odredbama člana 822. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a koju apelant nije platio tužitelju, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
2. AP-164/13 Slobodan Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banja Luke, podnio je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050157 12 REV od 30. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Grad Banja Luka na ime duga po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelant kao zakupoprimac i ODP „Zavod za izgradnju“ Banja Luka kao zakupodavac 1998. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Banja Luci. Također je utvrđeno da je tužitelj kao nosilac prava raspolaganja na pomenutom poslovnom prostoru na osnovu Odluke o raspolaganju iz 1998. godine stupio u prava i obaveze zakupodavca, čime je aktivno legitimiran da potražuje zakupninu koju apelant nije plaćao za period od januara do decembra 2003. godine, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-3060/13 „Mišetić“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 016573 12 REV od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Heta“ d.o.o. Sarajevo na ime duga po ugovoru o finansijskom lizingu pokretnina isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 2004. godine zaključili ugovor o finansijskom lizingu pokretnina prema kojem je tužitelj finansirao apelanta za nabavku opreme u iznosu od 70.043,20 KM. Također je utvrđeno da apelant kao korisnik lizinga nije ispunjavao u cjelosti svoju obavezu iz pomenutog ugovora niti nakon upućenih pismenih opomena od strane tužitelja, nakon čega je pomenuti ugovor raskinut. S obzirom na navedeno, sud obavezao apelanta da tužitelju isplati preostali dio duga u iznosu od 37.923,36 KM.
4. AP-4952/13 "Digitel Telekom" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 MAL 007455 13 REV od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženim N.Ć i Z.B. naloži da apelantu isplate na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, Općina Gradačac iznos od 1.600,00 KM. Sud je naglasio da je u konkretnom slučaju sporno da li su tuženi za izvršeni priključak na PTT mrežu dužni apelantu isplatiti određeni novčani iznos, uslijed neosnovanog obogaćenja, a sve shodno odredbama Trojnog ugovora iz 1991. godine. S tim u vezi, sud je utvrdio da apelant u konkrentom slučaju nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno pravni osnov po kojem bi se tuženi kao korisnici pretplatničkog broja kod PTT preduzeća mogli obavezati na isplatu traženog iznosa. Naime, sud je konstatovao da navedeni ugovor (zaključen na način pobliže opisan u obrazloženju presude), po svojoj prirodi ima sve elemente ugovora o nalogu iz člana 749. ZOO, po kome se PTT preduzeće obavezalo da za apelanta preduzme određene poslove, pa je u skladu sa predmetnim ugovorom, apelant isplatu traženog iznosa eventualno mogao zahtijevati od PTT preduzeća ukoliko bi za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 749. do 764. navedenog zakona, a ne od tuženih kao pretplatnika čija obaveza da učestvuju u finansiranju i izgradnji PTT mreže ne proizilazi niti iz jednog materijalnog propisa. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 45/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić