Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-460/13 (D. P.,M. P.,A. T.,V. S.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-460/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-460/13, rješavajući apelacije D. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D. P., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 002382 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine;
Milica Paponja, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015280 12 REV od 12. marta 2013.
godine;
Anica Toprek, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016810 11 REV od 17. aprila 2013. godine;
Vinko Santro, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 006736 12 REV od 1. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-460/13 D. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 002382 12 GŽ od 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica Lj.P.-V. za vrijeme trajanja braka sa ostaviteljem R.P. stekla nekretnine bliže opisane u dispozitivu presude u dijelu ½, te da su apelantica i D.T. kao kćerke ostavitelja, dužne trpiti da se tužiteljica izdvoji sa svojim vlasničkim dijelom iz ostavinske mase i u javnim knjigama upiše kao suvlasnik spornih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica nesporno dokazala da su sporne nekretnine (kuća sa okućnicom) izgrađene radom tužiteljice i ostavitelja za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok apelantica kao prvotužena nije dokazala da je njena majka sa kojom je ostavitelj ranije bio u braku podigla kredit i isplatila ostaviocu suvlasnički dio pomenutih nekretnina.
2. AP-2438/13 Milica Paponja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatura „Ćupina & Co“ iz Mostara, podnijela je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015280 12 REV od 12. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je doprinijela stvaranju zajedničke bračne imovine u braku sa tuženim P.Z. sa dijelom ½, radi čega je tuženi dužan apelantici isplatiti iznos od 7.926,60 KM, dok je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli imovinu-automobile čija ½ vrijednosti iznosi 7.926,60 KM, pa je u tom pogledu sud udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je sa tuženim nakon prestanka faktičke bračne zajednice doprinijela u stvaranju zajedničke imovine, tj. ulaganje i doprinos u zaradi turističko-ugostiteljskog objekta, renoviranje stambenog objekta, izgradnja potkrovlja, izgradnja garaže i sl., a čija ½ vrijednosti, prema apelantičinim tvrdnjama, iznosi oko 100.000,00 KM, zbog čega je u ovom dijelu njen tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-3118/13 Anica Toprek (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vrnjačke Banje, Republika Srbija, koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016810 11 REV od 17. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja B.T. kojim je tražio da se utvrdi da je sa apelanticom u toku trajanja bračne zajednice stekao poslovni prostoru Bijeljini, te da mu po osnovu doprinosa u sticanju te imovine pripada pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru sa 1/2 dijela, što je apelantica dužna priznati i dozvoliti tužitelju da putem civilne diobe izdvoji svoj suvlasnički dio na toj imovini. Osim toga, djelimično je usvojen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj na ime ulaganja sredstava u adaptaciju porodične kuće, koja su njena posebna imovina, isplati iznos od 2.900,00 KM, dok je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila sa se utvrdi da je u adaptaciju kuće uložila 20.000,00 KM, kao i da se utvrdi da su ona i tužitelj u bračnoj zajednici stekli sredstva u iznosu od 51.000,00 KM, te da na osnovu toga sud obaveže tužitelja da joj isplati ukupan iznos od 35.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da sporni poslovni prostor predstavlja bračnu imovinu apelantice i tužitelja sa jednakim udjelom u sticanju te imovine, s obzirom na njihovu zaradu tokom trajanja bračne zajednice, pri čemu apelantica nije dokazala da je njen udio u sticanju poslovnog prostora veći od tužiteljevog. Također je utvrđeno da apelantica nije na pouzdan način dokazala da je novčani iznos, kao njena posebna imovina, koji je uložila u adaptaciju porodične kuće, veći od dosuđenog iznosa od 2.900,00 KM, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-4649/13 Vinko Santro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 15. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 006736 12 REV od 1. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica Z.S. po osnovu sticanja u braku sa apelantom stekla pravo svojine sa ½ dijela stambenog objekta u Bugojnu, bliže opisanog u dispozitivu presude, što je apelant dužan priznati i trpiti da se tužiteljica u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu upiše kao suvlasnik i suposjednik sa ½ dijela pomenute nekretnine. U postupku je utvrđeno da je predmetni stambeni objekat sagrađen na parceli koju je apelantov otac poklonio supružnicima za izgradnju kuće, te da je izgradnja stambenog objekta zajedničkim radom apelanta i tužiteljice započela i završena za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa je sud primjenom relevantnih odredaba Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine donio odluku kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 460/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić