Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/11 (M. N., Z. Z., P. M., Z. P., Z. B. i drugi)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4613/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-4613/11, rješavajući apelacije Marijan Nedić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marijana Nedića, Zlatka Zlatarevića, Pere Matkića, Zvonka Pejića, Zvonka Baotića, Jure Jurića, Marka Ćulapa, Marka Kljajića, Pere Kesedžića, Matije Marinovića, Adnana Džananovića, Mirsada Komarice, Ismeta Bešlije, Ragiba Huseinbašića, Fehima Golaća, Mustafe Zelinkića, Šekiba Alića, Fuada Karića, Fazila Kešetovića, Abdurahmana Lelića, Mehmeda Hogića, Hase Hodžića, Enesa Tvrtkovića, Ferida Tepića, Miralema Šakambeta, Drage Marića, Šćepe Mijić, Zdravka Čerkuća, Tomislava Ivankovića, Slaviše Spajića, Ante Marjanovića, Marka Rozića, Branka Kljalje, Ervina Kvesića, Davora Zovke, Marije Zelenika, Dragice Koren, Jurice Lasića, Gorjane Crnogorac, Josipa Drežnjaka, Ane Smiljanić-Šunjić, Grge Marića, Darka Prca, Mirka Rogića, Darka Putice, Miroslava Džebe, Jurice Tomića, Pere Sušca, Slavka Božića, Nataše Božić, Nataše Perić, Nedeljka Solde, Stanka Zovke, Erne Golemac, Igora Drežnjaka, Dragana Crnjaca, Mirjane Soldo, Igora Đokića, Adnana Hadžibegovića, Lejle Galešić, Amre Omeragić, Romane Mršo, Nermine Džafić, M.N., L.P., D.T., S.R.

Ž.U., B.V., D.N., P.M., H.N., H.H., N.A., S.G., S.F., F.K., F.G.,

R.K., Š.A., K.V., N.P., E.B., M.Č., DŽ.H., S.M., N.H. i S.H.

podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005990 11 Rev od 4. oktobra 2011. godine; broj S1 3 P 001390 11 Rev od 27. decembra 2011. godine; broj S1 3 P 000316 11 Rev od 28.

decembra 2011. godine; broj S1 3 P 001388 11 Rev od 20. februara 2012. godine; broj S1 3 P 000185 12 Rev od 8. maja 2012. godine;

broj S1 3 P 000128 12 Rev od 8. maja 2012. godine; broj S1 3 P 000191 12 Rev od 8. maja 2012. godine; broj S1 3 P 001131 12 Gž od 10. maja 2012. godine; broj S1 3 P 006041 12 Rev od 27. juna 2012.

godine; broj S1 3 P 000896 12 Rev od 22. maja 2012. godine, broj S1 3 P 000926 12 Rev od 28. maja 2012. godine i broj S1 3 P 000983 12 Rev od 22. maja 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Nedić, Zlatko Zlatarević, Pero Matkić, Zvonko Pejić, Zvonko Baotić, Juro Jurić, Marko Ćulap, Marko Kljajić, Pero Kesedžić, Matija Marinović, koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara; Adnan Džananović; Mirsad Komarica; Ismet Bešlija; Ragib Huseinbašić, Fehim Golać, Mustafa Zelinkić, Šekib Alić, Fuad Karić, Fazil Kešetović, Abdurahman Lelić, Mehmed Hogić, Haso Hodžić, koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara; Enes Tvrtković; Ferid Tepić; Miralem Šakambet; Drago Marić, Šćepo Mijić, Zdravko Čerkuć, Tomislav Ivanković, Slaviša Spajić, Ante Marjanović, Marko Rozić, Branko Kljaljo, Ervin Kvesić, Davor Zovko, Marija Zelenika, Dragica Koren, Jurica Lasić, Gorjana Crnogorac, Josip drežnjak, Ana smiljanić-Šunjić, Grgo Marić, Darko Prce, Mirko Rogić, Darko Putica, Miroslav Džeba, Jurica Tomić, Pero Sušac, Slavko Božić, Nataša Božić, Nataša Perić, Nedeljko Soldo, Stanko Zovko, erna Golemac, Igor Drežnjak, Dragan Crnjac, koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara; Mirjana Soldo; Igor Đokić, Adnan Hadžibegović, Lejla Galešić, Amra Omeragić, Romana Mršo, Nermina Džafić, koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara; M.N., L.P., D.T., S.R. Ž.U., B.V., D.N., P.M., H.N., H.H., N.A., S.G., S.F., F.K., F.G., R.K., Š.A., K.V., N.P., E.B., M.Č., DŽ.H., S.M., N.H. i S.H, koje zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 30. novembra 2011. godine do 13. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-4613/11, AP-721/12, AP-770/12, AP-771/12, AP-843/12, AP-1450/12, AP-1451/12, AP-1452/12, AP-2009/12, AP-

2010/12, AP-2011/12, AP-2081/12, AP-2645/12 i AP-2666/12.

3. Dakle, ukupno je podneseno 14 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4613/11.

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv "Elektroprijenosa BiH" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike plata, odnosno razlike između plate koja je tužiteljima obračunata i isplaćena za utuženi period prema utvrđenoj vrijednosti boda od strane Uprave kompanije u smislu odredbe člana 6. stav 5., i plate koja bi im pripadala po vrijednosti boda utvrđenoj u smislu odredbe člana 6. stav 3. Pravilnika o platama.

5. Relevantna odredba člana 6. Pravilnika o platama tuženog broj UO/NČ-13/06 od 22. marta 2006. godine glasi:

1. Najniža plata predstavlja osnovicu za obračun osnovne plate, odnosno za utvrđivanje vrijednosti boda.

2. Dok se ne zaključi kolektivni ugovor kojim će biti propisan pravila za utvrđivanje najniže plate uposlenika, najnižu platu uposlenika u Kompaniji utvrđuje Upravni odbor odlukom koju donosi do 31.12. trekuće godine za narednu godinu.

3. Najniža plata u Kompaniji ne može biti manja od prosjeka najniže plate utvrđene Općim kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH i najniže plate utvrđene Odlukom potpisnika Kolektivnog ugovora u RS za obračunski period.

4. Osnovna plata koja se isplaćuje uposleniku... utvrđuje se kao proizvod koeficijenta složenosti poslova i najniže plate.

5. Vrijednost boda za obračun plate uposleniku u Kompaniji utvrđuje Uprava na osnovu Plana poslovanja Kompanije, a u skladu s rezultatima poslovanja Kompanije.

6. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH donio je osporene konačne presude, navedene u izreci ove odluke, kojime je odbio ili djelomično usvojio tužbene zahtjeve apelanata na način bliže opisan u izrekama presuda.

7. Prvostepeno vijeće Suda BiH se u svojim presudama odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva apelanta, primjenjujući relevantno materijalno pravo, isključivo pozivalo na odredbu člana 6. stav 3. u vezi sa članom 1. Pravilnika o platama. Naime, navedeni Pravilnik u članu 6. stav 3. propisuje da najniža plata u kompaniji ne može biti manja od prosjeka najnižih plata utvrđenih Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i najniže plate utvrđene Odlukom potpisnika kolektivnog ugovora u Republici Srpskoj za obračunski period. Budući da je utvrđeno da u utuženom periodu tuženi poslodavac tužiteljima nije isplaćivao plate u skladu s vrijednošću boda na osnovu člana 6 stav 3. Pravilnika o platama, nego prema vrijednosti boda utvrđenoj od strane Uprave kompanije, usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata i obavezan tuženi da isplati apelantima razlike plate u iznosima preciziranim u prvostepenim presudama. Međutim drugostepno odnosno apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući u žalbenom postupku, odnosno revizijsko vijeće, odlučujući u revizijskom postupku preinačilo je nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U obrazloženju presuda navodi se da se radi o pogrešnom i selektivnom tumačenju nekih odredbi člana 6. Pravilnika o platama, bez primjene integralnog teksta ovog člana koji se u cjelini odnosi na plate. Nadalje u obrazloženjima osporenih konačnih presuda, je navedeno da primjena materijalnog prava u nižestepenim presudama u kojima je vrijednost boda isključivo određivana na osnovu člana 6. stav 3., a u vezi sa stavom 1. navedenog Pravilnika, predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava na konkretni slučaj. Naime, prema odredbama člana 6. stav 2. istog Pravilnika najnižu platu do zaključivanja kolektivnog ugovora utvrđuje Upravni odbor tuženog, a ona ne može biti manja od plate propisane stavom 3. člana 6. Pravilnika. Prema tome zaključeno je da se vrijednost boda ne utvrđuje ni odredbom člana 6. stava 2., a ni odredbom stava 3. člana 6. Pravilnika, nego se vrijednost boda utvrđuje na način kako to propisuje član 6. stav 5. Pravilnika tuženog. Naime Pravilnik o platama u članu 6. stav 5. daje ovlaštenje Upravi kompanije da na osnovu plana poslovanja, a u skladu sa ostvarenim rezultatima rada, utvrđuje vrijednost boda za obračun plata zaposlenika. Naime, Odluku o tarifama za usluge prenosa električne energije za svaku narednu godinu utvrđuje Državna elektroenergetska regulatorna kompanija (DERK), a u okviru te odluke utvrđena je visina utroška radne snage iz kojih sredstava se isplaćuju plate i druge naknade zaposlenim u Kompaniji tuženog, te se na osnovu tako odobrenih sredstava za svaku godinu vrši mjesečno utvrđivanje vrijednosti boda u skladu sa odredbom člana 6. Pravilnika o platama u cjelini i odredbama člana 104.-109. Pravilnika o radu. Budući da je tuženi poslodavac u utuženom periodu obračunao plate apelantima u skladu s odredbama člana 6. stav 5. Pravilnika o radu, obračunavajući vrijednost boda na osnovu vrijednosti utvrđene Odlukom Uprave kompanije, tužbeni zahtjevi apelanata su odbijeni kao neosnovani.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/11 (M. N., Z. Z., P. M., Z. P., Z. B… | Sudska praksa | Aktio