Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-64/13 („ArcelorMittal" Zenica d.o.o.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-64/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-64/13, rješavajući apelacije „ArcelorMittal" Zenica d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „ArcelorMittal" Zenica d.o.o. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 019631 11 Gž od 25. augusta 2011. godine i broj 43 0 P 008480 11 Gž od 12. aprila 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-64/13 „ArcelorMittal" Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa diplomirani pravnik Mirsad Čolaković, direktor Sektora za pravne poslove, interno obezbjeđenje i opće poslove, podnio je 8. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 019631 11 Gž od 25. augusta 2011. godine.
2. AP-65/13 „ArcelorMittal" Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa diplomirani pravnik Mirsad Čolaković, direktor Sektora za pravne poslove, interno obezbjeđenje i opće poslove, podnio je 8. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008480 11 Gž od 12. aprila 2012. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-64/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
U konkretnom slučaju, osporenim konačnim odlukama obavezan je apelant da tužiteljima za određene vremenske periode na ime naknada po osnovu minulog rada za ukupan staž, po osnovu prekovremenog rada i po osnovu noćnog rada isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izrekama presuda. Dakle, Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da ugovori o radu tužitelja potiču iz perioda kada je njihov raniji poslodavac bio društvo sa 100 % državnim kapitalom, odnosno većinskim državnim kapitalom kojega su stoga obavezivale odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“ broj 19/00). Iz toga dalje slijedi da su tužitelji za vrijeme ranijeg poslodavca stekli pravo na naknadu po osnovu minulog rada prema Kolektivnom ugovoru, pa im po principu očuvanja stečenih prava, u smislu člana 105. Zakona o radu, pripada pravo da te dodatke potražuju i od apelanta bez obzira na strukturu njegovog kapitala. Također, Kantonalni sud je citirao odredbu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“, br. 54/05 i 62/08; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i naveo da se sporazumom između sindikata i uprave poslodavaca ne mogu drugačije uređivati pitanja koja su uređena kolektivnim ugovorom. Isto tako, Kantonalni sud je istakao da prema stanovištu sudske prakse u primjeni odredbe člana 103. predmetnog zakona, podnošenje tužbe kojom se traži isplata novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju, nije ograničeno rokom propisanim tom odredbom. Najzad, ukazano je na to da tužiteljima pripada pravo da svoj zahtjev za isplatom predmetnog dodatka na plaću zasnuju na direktnoj primjeni Općeg kolektivnog ugovora kao podzakonskog propisa koji je neposredni izvor radnog prava u našem pravnom sistemu i koji u odnosu na individualne ugovore o radu djeluje kao pravna norma koja garantuje i štiti minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plata i drugih prava iz radnog odnosa. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 71. navedenog zakona, te odredbe člana 2. stav 2., člana 8. st. 1. i 2. i člana 12. stav 1. alineja 2. Općeg kolektivnog ugovora kada je obavezao apelanta da tužiteljima na ime prekovremenog i noćnog rada isplati određene novčane iznose. Svoje uvjerenje o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih nesumnjivo proističe da takvo uvjerenje ima svoju činjeničnu i pravnu osnovu u izvedenim dokazima iz stanja u predmetnom spisu.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić